1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
27. studenoga 2016.
Ps 122 (121), 1-2. 3-4a. 4b-5. 6-7. 8-9
2. Rim 13, 11-14a
Mt 24, 37-44
UVOD
«U svijetu bez nade ne bismo mogli disati», reče umni André Malraux. Danas započinjemo vrijeme došašća i novu liturgijsku godinu. Uvijek kad nešto novo započinjemo, imamo pred očima cilj, nečemu se nadamo. U našem suvremenom svijetu i modernom društvu, puno je beznađa, straha i pesimizma. Kršćani bi trebali biti donositelji nade u svijet, koji je na rubu beznađa, očaja i besmisla, a ponekad i duboko u njemu.
Tragična su samoubojstva naših branitelja, a suicida ima i osim toga puno. To je najekstremniji izraz beznađa. A mnogi žive od danas do sutra ne očekujući ništa od života. Ipak, kršćani znaju da ovaj život, unatoč tolikim nedostatcima, ide svome cilju, Bogu od kojega je i došao. Naša je nada Bog. A došašće je lijepa prilika da malo preispitamo svoj život: nismo li se udaljili od Boga i njegova puta, pa lutamo bez smisla. Probudimo se i krenimo novom snagom pa ćemo vidjeti da naš život ima dubok smisao, na što nas pozivaju i današnja misna čitanja. Zazovimo Božje milosrđe i zamolimo Njegovo oproštenje.
HOMILIJA
U priručniku Stephena Coveya, pod naslovom «Sedam navika uspješnih obitelji» nalazimo zanimljivu preporuku da pri svemu što radimo na umu trebamo imati čudesni kineski bambus. Naime, kad posadimo sjeme te neobične biljke, ne vidi se četiri godine ništa osim tankoga izdanka. Za to vrijeme rast se odvija ispod tla, u velikom vlaknastom korijenu, što se širi i prodire duboko u zemlju. Ali, pete godine kineski bambus naraste i do 32 metra.
Vrijeme adventa – došašća, vrijeme je iščekivanja, budnosti i duhovne priprave za proslavu Isusova rođendana – Božića. Suvremeni bi čovjek, međutim, sve postigao i ostvario na brzinu, jer uz to što mnogi zarana izgube živce zajedno s tim nemaju niti potrebne strpljivosti. Na brzinu i s najmanjim naporom bi se završila škola i fakultet, zaposlilo, zaradio novac, sagradila kuća. Ono što se prije nastojalo kroz cijeli život, danas se mora ostvariti u što manje vremena.
Tko to ne uspije postići smatra se nesposobnim i nevrijednim, a ako to ne uspijemo ostvariti upadamo u frustracije i nezadovoljstva. Tomu osobito pogoduje mentalitet i trend današnjega svijeta i medijska promidžba, kako i sami možemo primijetiti, jer nemaju strpljivosti niti vremena u draži iščekivanja Božića u čemu i jest radost. Već se sada počelo sa ukrašavanjem jelki, božićnim pjesmama, a u prodajnim centrima božićnim reklamnim porukama i akcijama Božić se nastoji unovčiti.
Započinjemo došašće običnim poslovima, a opet ispunjeni budnošću da ne zaboravimo na što smo pozvani, ne propustimo činiti dobro. Bog nas želi zaposlene, a nipošto prepuštene čekanju i dokolici. Došašće je polazak prepuno iščekivanja. Kršćanski Bog je uvijek nepredvidivi Bog, kojega čovjek ne može u potpunosti zamisliti i domisliti jer neizmjerno nadilazi granice naše misaonosti, razuma i mašte. Tako i iščekivanje postaje otvorenošću i nadom, prihvaćanjem nepredvidivoga očekivanjem neočekivanoga.
To je iznenadilo i ondašnje židovske vjernike, koji su čekali Mesiju prema svojim predodžbama koje su sami stvorili. Kristov je dolazak zahtjev i ozbiljna utjeha puna nade za sve koji se trude oko dobra, a nipošto romantična igra osjećajima. U svojoj enciklici «U nadi spašeni» papa emeritus Benedikt XVI. nas poučava da i kad sve izgubimo, ostaje nada, koja umire posljednja.
Današnje Evanđelje na početku nove crkvene liturgijske godine, govori o završetku. Isus nas upozorava da kršćansko iščekivanje ima dvije odlike: budnost i spremnost. Govori nam o posljednjim stvarima. Isus donosi novo vrijeme u kojemu je on početak i svršetak, ali nam ostavlja prostor iščekivanja upozoravajući da budemo spremni i budni. Iščekivanje ne znači dokinuti nepredvidivost i znati sve unaprijed, a bdjeti ne znači dokinuti iznenađenje.
Živimo u vremenu u kojemu čovjek postaje nesposoban za iznenađenje dobrotom, čime se pokazuje kako gubi i nešto od svoje ljudskosti zatvaranjem u svoju predvidivost. To i sami možemo doživjeti darivanjem mlađih, koje nikakav dar više ne može dovoljno razveseliti, oduševiti i ushititi. Krist je u svijet donio novo vrijeme vječnosti i nade.
U došašću vremenu čekanja, iščekivanja i nade, prigoda je za upitati se: Što čekamo i čemu se nadamo? Dva su događaja uključena u to naše iščekivanje. Prvi je spomen na ono što nam je drago, a što se već dogodilo. To je Božji silazak na ovaj svijet u Isusu i Njegovo rođenje – Božić. Za nas je to prošli, povijesni događaj jer je Isus došao prije 2000 godina i otkupio nas. Mi ga zato ne možemo iščekivati onom čežnjom, kojom su ga kroz duga stoljeća čekali ljudi Staroga Zavjeta. Oni nisu znali kad će Bog ispuniti svoje obećanje, a mi znamo da se već dogodio. Drugo što iščekujemo ne znajući kada će biti, jest ponovni Isusov dolazak «u slavi» na koncu vremena, nakon što je Isus izvršio djelo otkupljenja svijeta.
Za nas kršćane je iščekivanje Božića, prilika za zahvalnost Bogu na djelu spasenja, Isusu na njegovu dolasku. Ali mi se okrećemo onomu što je pred nama: drugom Isusovu dolasku. Mi živimo između ta dva njegova dolaska.
Svoju vjeru u drugi Isusov dolazak ispovijeda Crkva osobito u bogoslužju: «I opet će doći u slavi, suditi žive i mrtve», molimo u Nicejsko-carigradskom Vjerovanju. Apostolsko vjerovanje to kaže: «Odonud (iz nebeske slave) će doći suditi žive i mrtve».
Ali probuditi se znači puno više od ustajanja na Mise zornice. To znači trgnuti se iz svoga dosadašnjega grješnoga života, preispitati što u njemu nije bilo dobro i odlučno krenuti to ispravljati.
Upravo to znači Pavlov izraz «odložiti djela tame», a to su grijeh i zlo. Ivan apostol u Evanđelju reče da je bit grijeha u tome što je u Isusu Svjetlo došlo na svijet, ali ljudi su više voljeli tamu, jer im djela bijahu zla.
Lopovi čekaju upravo noć za svoja (ne)djela. Provale, krađe, dilanje droge, opijanja i mnoga druga zla događaju se upravo noću. Zar može dobru voditi što su mladi danas posve izokrenuli noć u dan, a dan u noć – što im roditelji to neodgovorno odobravanjem omogućuju! Zašto zabave moraju biti isključivo noću, a dob onih koji na njima sudjeluju spušta se sve niže – sve do dječje dobi? Čini li se time dobro svojoj djeci i mladima? Toliko puta čujemo tvrdnju da «svi tako rade». A ipak, roditelji najprije odgovaraju za svoje dijete. I kad pođe putom bilo koje ovisnosti, onda nam neće «svi» pomoći; tada većina okreće leđa!
A mladi nam masovno ginu: u brzim autima upravo u noćno doba, nerijetko pijani i(li) drogirani, i to posebno vikendom. Nije li nam to veliko zvono za uzbunu? Kršćanin će poslušati apostolov poziv da hodimo pristojno kao po danu – a Bogu je svako naše djelo jasno kao na danjem svjetlu – izbjegavajući pijanke, razvratnost, svađu, ljubomoru i svako drugo zlo.
A da bismo se zlu mogli suprotstaviti, valja nam se «zaodjenuti oružjem svjetlosti» i živjeti u tom svjetlu. Kršćanstvo ne gleda u prošlost; ono je okrenuto budućnosti. Tu budućnost valja graditi, imajući na umu ono što dolazi na kraju, što nam je cilj. Stvarati bolji i ljudskiji svijet sloge i mira, gdje više oružje neće trebati.
fra Mate Tadić, OFM
