Na današnji dan, 1991. ili 1992. godine, ne sjećam se točno-u Tomislavgradu ( tadašnjem Duvnu ), izveo je nas, djecu iz 2.c učitelj Mile nenajavljeno na mali izlet u školsko dvorište. Nije nam baš bilo jasno zašto, ali nam je bilo drago, jer je vani bio lijep proljetni dan, baš kao i danas. Međutim, na učiteljevom licu iščitavala se samo tuga i velika ozbiljnost, sasvim suprotna zelenilu i toplini oko nas.
Rekao je da se pripremimo, da se ne bojimo..u toliko i toliko minuta, zasvirat će sirene, na spomen smrti našega dragoga druga Tita. Nekako prešutno, znali smo da se i u našim srcima očekuje bol i tuga. Mudriji su, kao i uvijek, i tada vjerovatno znali, da ako je i nema u srcu, najbitnije da bude na licu.
Dođe napokon i taj trenutak, zvuk sirena je bio poprilično neugodan, srećom kratkotrajan. Ja osobno, samo sam osjetila sreću što nije dugo trajalo, i što opet čujemo ptice .
Stajali smo tako još nekoliko minuta, nepomično. Meni i dalje nije bilo jasno zašto ne osjećam tugu zbog tog čovjeka što ga zovu tako neobičnim imenom, koji nas je sa slike u sredini razreda- iznad učiteljevog stola-onako važno i ozbiljno gledao nepune 3 godine.Ušli smo u učionicu, dan se nastavio uobičajenim tijekom, samo puno tiše i ozbiljnije nego inače.
Bila je to zadnja godina da su svirale sirene 4.svibnja u Tomislavgradu, i da su djeca morala biti tužna u točno određeni dan, u točno određeni sat. Sliku nepoznatog, nadmenog čovjeka sa pročelja našeg razreda, zamijenio je naš razapeti, voljeni Isus.
Nedugo poslije će početi svirati sirene, ali iz sasvim drugačijih razloga. Socijalni eksperiment čovjeka sa slike iz našeg 2.c i njegovih drugova i podanika, pokazao je svoje pravo i jedino- utopijsko lice- i počeo je rat.
Uz puno žrtava, došla je sloboda i neko-sasvim drugo vrijeme. Sada imamo i neke sasvim druge probleme..i nisu mali. I nije lako.
Ali, uz Boziju pomoć, nikada više neće našoj djeci govoriti učitelji kada trebaju biti tužni.
Marijana Perković
