Draga čitateljice/čitatelju… sestro/brate, prijatelji, želio bih ovim razmišljanjem dozvati svakome od nas značenje i smisao odlaska na svetu misu, razmišljanjem pozvati na dublje razmišljanje o misnoj tajni.
Suočeni smo s ubrzanim tempom života, svakodnevno slušamo kako jednostavno nemamo vremena nizašto, okupirani smo sa svih strana a da nismo svjesni kako to jednostavno nije i ne može biti dobro ni za tjelesni, a pogotovo duhovni život. Naravno i sami smo tomu “krivi” i ne znamo koristiti “kočnicu” i stati, razmisliti i odlučiti prioritete odnosno učinit za sebe nešto novo i bolje. U takvom tempu gubimo ono prvotno što nam je Bog usadio, a to je vrijeme za sebe i svoga bližnjega. Još k tomu, kad netko kaže da i Boga ne treba zaboraviti, tad smo pomalo i ljuti kako nam netko to može govoriti ili od nas tražiti! Kao ljudima usađeno nam je ići “linijom manjeg otpora” i ako ne radimo na tome i sebi onda će nam sve biti preče od Njega koji mora biti smisao našeg života. Postavljamo se tako da si jednostavno dozvoljavamo govoriti i raditi kako je sve preče od Krista, jer, eto, Njemu ćemo se okrenuti i posvetiti ako nam bude taško ili jednostavno kasnije. S tim razmišljanjem Isusa jednostavno guramo iz svoga života, a da toga nismo ni svjesni!
No, volio bih znati kako bi se osjećali kad bi On, Bog nas isto učinio prema nama pa nas stavio u neki drugi ili kasniji termin. Ne želim ni pomisliti jer i ovako je previše kad nam On ne usliši molitve baš onda kad hoćemo i trebamo, onda smo jako ljuti jer kao trebao je a nije, idemo toliko daleko da počnemo i sumnjati. Žalosno je to što se tako ponašamo pogotovo onog trena kad nam je teško. Da bismo sve to izbjegli i počeli biti i živjeti kao Božja djeca, pod hitno moramo Njega staviti u centar svoga života bez obzira što radili i koju odgovornost imali. Jednom riječju, On mora biti tu i kad smo sretni ili tužni. Život s Njim mora krenuti odmah i Njemu moramo neprestano zahvaljivati i u dobru i u zlu.
Sv. misa, ustanovljena od Isusa Krista ne smije nikada postati običaj, vanjski čin kojeg eto odrađujemo jer nas stariji tjeraju, jer je to lijep običaj ili ne daj Bože da bi samo pokazali susjedu kako smo nedjeljom u crkvi. To je sve vanjski čin koji naoko izgleda lijepo no ako ostaje samo na tome onda je to opasno jer lažemo sebe, ne mijenjamo nutrinu i ne postižemo jedinstvo s Njim. Sv. misa je dragi moji, Kristov najveći čin u kojem je pokazao svu svoju poniznost i spremnost na trpljenje kako bi pobijedio smrt i oslobodio nas okova koji nas sputavaju da postanemo ono za što smo stvoreni, a to je za istinsko dijete Božje. Kolika je čast da je Sin Božji dao sebe kako bi nas spasio i oslobodio grijeha ljudskosti. Ako smo toga svjesni onda nam odlazak u crkvu nikada neće biti samo lijepi običaj ili vanjski čin. Svaki vanjski čin je ništa ako nije iz srca. Primjer za to je kako bi i bi li uopće išli na neki sastanak s drugom osobom i usput joj ponijeli neki dar, a tu istu osobu ne možemo smisliti, naravno, nikada to ne bismo učinili pa vjerujem ni zbog toga kako bi na vani to izgledalo ljepše. Ovo nam kaže kako vanjski čin nema smisao ako nije od srca jer vrlo raso idemo kod druge osobe do koje nam je stalo i jednostavno ćemo sve učiniti da spojimo vanjski i nutarnji znak prema toj osobi. To Bog od nas traži i u vjerskom smislu. Traži da krenemo u crkvu zato što ćemo tamo susreti Krista i s njim razgovarati i predati Mu sve brige, probleme, ali i radosne trenutke, vanjski znak će biti ispunjen, jer u srcu doživljavamo svu radost istinskog susreta. Dakle, dopustimo srcu da se približi Njegovu srcu.
Nadalje, kad tako pristupamo, onda će svaki odlazak u crkvu biti željno iščekivan i u nama će gorjeti živi plam. Ne zaboravimo na početku sv. mise i sam poziv svećenika kojim nas poziva da njegova i naša žrtva bude Bogu ugodna. Dakle, mi smo također pozvani učiniti žrtvu kako bi sv. misa bila uistinu susret s Njim kojem ćemo se neprestano radovati i željno ga iščekivati. Posvijestimo si tu tajnu gdje smo isto pozvani na žrtvu i onda će nam odlazak u crkvu biti pjesma, jer idemo na susret s Njim koji će nas nakon svakog susreta nadahnuti svojom milošću kad ćemo sve brige i probleme nositi s pjesmom a radost dijeliti oko sebe. Radost nakon sv. mise je neopisiva radost i bitno se razlikuje od svake druge radosti koja je kratka i brzo prolazi za razliku od radosti kojoj je svrha sam Isus Krist.
Dakle, ako imamo istinski pristup onda će nam odlazak u crkvu biti pjesma, a ne teškoća i opterećenje.
Kad steknemo takav pristup sv. misi tad ćemo biti “sol zemlje”, tad ćemo biti oni preko kojih će k Njemu dolaziti oni koji su daleko od njega.
I na kraju ovog promišljanja molim Boga na svakog od nas da nam udjeli milost slušanja, razumijevanja te strpljivosti kako bi prestali ići u crkvu iz običaja ili nekog vanjskog čina nego samo i jedino zbog toga što ćemo tamo susresti prijatelja koji je jedini i pravi “Put, Istina i Život” a ne nešto apstraktno i daleko.
Kazimir Ištuk, teolog
Ranije objavljeno:
Hrvatska viteška igra “Sinjska alka”
Povezanost Hrvata i Vatikana kroz povijest
In memoriam Prvom hrvatskom Predsjedniku
Kravat pukovnija kroz povijest (3)
Škabrnja 18.11.1991.-18.11.2014.
Vukovar 18.11.1991.-18.11.2014.
