Više ništa nije kao prije

Već je odavno poznato da na europskom tlu, misleći prvenstveno na gospodarski naprednije zemlje, krajeve sa snažnom i nezaustavljivom sekularizacijom, imamo sve više djece koja nisu krštena. Ne treba veliko umijeće da bismo rekli kako stvari stoje s ostalim sakramentima, ali i s različitim pokazateljima vidljive pripadnosti Crkvi. Današnja kultura ni u kojem slučaju ne prenosi vjeru, nego promiče vjersku slobodu i ravnodušnost spram vjere. Danomice raste broj mladih koji nemaju ništa zajedničko s Crkvom, što se najbolje vidi po dobnoj strukturi sudionika na vjerskim obredima u gradskim crkvama, bilo da je riječ o Crkvama nastalim iz reformacije bilo da je riječ o Katoličkoj Crkvi. I mladi koji ništa nemaju zajedničko s Crkvom, nisu pali s neba. Dobar dio ih je prošao ovakvu ili onakvu kršćansku inicijaciju. Zato kad se osluhnu glasovi i razmotre prosudbe o tom i takvom stanju, a kod nas se o tomu premalo govori, postaje jasnije da se nalazimo u uvjetima raskršćanjene Europe. I kod nas, a ne samo tamo negdje, možemo vidjeti i čuti da mnogi mladi smatraju kako su Crkva i njezin govor zastarjeli i odbojni. Čim se spomene Crkva, vezuju nas uz dosadu, moraliziranje, prisilu, nevjerodostojnost, bogatstvo, spregu s vlašću, itd.

S druge strane, kad se o ovome progovori, barem ponegdje, odmah kreće lavina pitanja o krivcima za spomenuto stanje. I pojedinci i skupine, veliki i mali, najčešće se pitaju tko je kriv da smo se našli u takvom stanju. Prve optužbe – najčešće izgovorene iz usta svećenika – padaju na račun roditelja, društva, medija, komunizma, politike i sličnih čimbenika. Potom padaju optužbe na račun Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.) koji je, kako pojedinci kažu, omogućio modernizam i protestantizaciju Crkve, odrekao se nastojanja oko uspostave vladavine Krista Kralja. Treba čuti i one koji kažu da su nas do ovoga doveli nepromišljeni i popustljivi pastoralni potezi u pokoncilskom razdoblju, nesnalaženje, jeftini optimizam dogmatske konstitucije “Radost i nada”. Treba također navesti da se u posljednje vrijeme čuju glasovi kako je pokoncilski vjeronauk, navodno lišen jasnijeg katoličkog određenja, doveo u Europi do slabljenja vjere, itd.

Smatram da ništa od navedenoga ne odgovara istini, a ponajmanje nije krivnja na Koncilu. Potpuno sam suglasan s riječima pape Ivana Pavla II. koji je kazao da Drugi vatikanski koncil nema alternative. Glede glasova o “razvodnjenom” vjeronauku, pitam se što reći o onima koji i danas kod nas – ali doslovce – imaju pripravu za sakramente po Katekizmu Pija X., “štreberski” uče napamet vjerske istine, bez greške odgovaraju na pitanja o materiji i formi sakramenata, itd., a nitko, ali ama baš nitko, po svršetku svečanog slavlja oslobođenja – krizme, ne svrati u crkvu. Ovo je, kad se uzmu u obzir neke inozemne procjene, sve preblago rečeno o sadašnjem stanju. Ako već kod nas nije, onda je dovoljno rječit nagovještaj broja crkava koje će se, primjerice, u Kanadi doskora morati zatvoriti. To, priznat ćete, ne djeluje ohrabrujuće. Drugo, zar nije izdaja Evanđelja i crkvenosti kad se mirne savjesti kaže da će svećenici iz Afrike i Azije “krpati rupe” po Europi i drugdje? Čini mi se da je onaj gimnazijalac bio u pravu koji mi je pred nekoliko godina dobronamjerno dobacio: “Crkva vodi bitke iz prošlosti, a zatvara oči pred sadašnjim stanjem.”

Je li rješenje u inicijativama?

Kad mi se ponekad učini da nema smisla ukazivati na uzroke sadašnjeg stanje, da se vrtimo oko dijagnoza, osukne me neka situacija, susret ili izljev predrasuda, pa posvjestim u kolikoj je mjeri nužno govoriti o uzrocima. Zlo je što se najčešće simptomi smatraju uzrocima. Zato mi se čini potpuno opravdanim kad Enzo Biemmi, govoreći o pitanju novog modela kršćanske inicijacije, kaže da današnji roditelji i katehete dolaze iz kršćanstva obilježenog dužnostima. Misli se na donedavnu prošlost kad se stavljao naglasak na znanju o vjeri, sudjelovanju u obredima i na zapovijedi. Taj “trojni pakt” bio je izvrsno uklopljen u društveni poredak obilježen redom. U takvom se ozračju kršćanstvo shvaćalo kao religija dužnosti. Odatle je proizišla svijest da se vjerovanje svodi na nauk, obredi na ceremonije, moral na zapovijedi, a molitva na pobožnosti.

Dobro, ostavimo to po strani, ali nameće se pitanje kako odgovoriti na stanje sve većeg odljeva mladih iz Crkve, a ovdje prvenstveno mislim na njihov izostanak s nedjeljne mise. Postoje brojni gradovi u Europi, kako tvrde pojedini pastoralni teolozi i katehetičari, koji već godinama nisu vidjeli u crkvenim klupama djecu i mlade. Je li rješenje u iznalaženju nečega što će biti veoma lijepo, privlačno, osvježavajuće, blisko dječjem svijetu i svijetu mladih, što će djecu i mlade privući nedjeljnoj misi, kako se to čuje po našim župama. Podsvjesno se nameću takva očekivanja, a onda se krene s inicijativama koje, baš kad je izgledalo da je nešto krenulo, uglavnom skončaju u razočaranju. Dakako, ima primjera koji ovo opovrgavaju. Daj, Bože, da je više dobrim primjera. No, riječ je o naslijeđenom pogledu na pastoralna pitanja, a nadasve na pitanje kršćanske inicijacije, koji je vođen pogrešnim kriterijima. Naime, polazi se od neupitnosti, a upravo njih treba pretresti.

Puko umnažanje besplodnih inicijativa za mlade pokazuje da se danas upada u pastoralnu herezu aktivizma. Sve više se misli da će umnažanje inicijativa dovesti do prijenosa vjere na djecu i mlade. Takvo mišljenje kod nas prevladava, pa bi se, navodno, po tomu trebao mjeriti dobar svećenik pastoralac. U tom duhu ponegdje još živi svijest da bi premještaj svećenika, dolazak nekog predanijeg, poletnijeg, mlađeg, itd., učinio preokret. Odgovor glasi: Kasno je, kume, za to! Takva očekivanja pripadaju svijetu prošlosti, vremenu kad je takvo što bilo moguće, opravdano i usklađeno s mogućnostima općih društvenih senzibiliteta s kojima se danas polagano opraštamo. Sve to dijelom stoji, ali previše se toga promijenilo da bi se moglo na tomu graditi.

Odakle se rađa vjera?

Ako na nedjeljnoj misi nema djece i mladih, onda je, misleći pritom na konkretnu zajednicu vjernika, posrijedi neplodna Crkva. Zato je opravdano reći da dob sudionika na nedjeljnoj misi jasno govori o “plodovima” kršćanske inicijacije. Pitanje nije u pukom dolasku na misu, nego o odnosu prema središnjem otajstvu vjere – Pashalnom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjeg. S druge strane, izostanak mladih nam ukazuje na neplodnost klasičnog vjeronauka koji je s njom povezan. Mnogo je primjera na kojima je to vidljivo, bilo u Hrvatskoj bilo u svijetu. Dovoljno je spomenuti u kolikoj mjeri diljem Europe, posebno u gradovima, roditelji doprate djecu na misu ili vjeronauk, a onda, jer se to njih ne tiče, odlaze svojim putem. Riječ je o roditeljima koji su u dječjoj dobi prošli vjeronauk i primili sakramente kršćanske inicijacije. U tom zrcalu postaje jasnije zašto nedjeljom u pojedinim obiteljima vlada pravo “ratno stanje”. Djeca ne žele u crkvu, a moraju. Ucjenjuje ih se ovim i onim. Bez mnogo premišljanja može se reći da će se plodovi takvog ucjenjivanja brati kroz buduće neprijatelje Crkve, ateiste, agnostike. Ako ne kroz njih, onda sigurno kroz rastuću ravnodušnost.

Simpatično je kazao neki Talijan da se prva pričest pretvara u “festival mama”. Dotjerana  ceremonija, gdje je sve nalik malom vjenčanju, ispunjeno ponosom, okupljenom obitelji, postaje, kako je mudro kazao Emilio Alberich, slavlje posljednje pričesti. Stoga je očito da je – i to odgovorno tvrdim – neupitno čuvanje naslijeđenog modela kršćanske inicijacije pastoral iluzija. Sve to – što nam u pastoralu izaziva “gastritis” – uvjetovano je ostavštinom sociološkog kršćanstva. Ako mislimo da se navedeno tiče bogatijih zemalja, onda se uvelike varamo. I u hrvatskim je uvjetima sociološko kršćanstvo dobrano preživjelo, a ponešto se pretočilo u građansku religiju.

Sve napisano ima za cilj reći slijedeće: vjera se ne rađa iz pastoralnih inicijativa, boljih ili lošijih, novijih ili zastarjelih struktura, misli, teoloških knjiga, predavanja, planova i programa. Sve navedeno je neizostavno, potrebno i bogomdano, ali nije to ono što rađa vjeru. Svega toga mora biti, ali time nije zajamčeno da ćemo imati vjernike. Vjera se rađa iz odnosa, a ne iz pukih aktivnosti. To će reći da se vjera rađa polazeći od odnosa s onim koji vjeruje, da je, primjerice, odnos s katehetom važniji od katekizma.

Kad se kaže da se vjera rađa iz odnosa s Bogom, što odgovara istini vjere, onda treba reći da se Bogu ne pristupa izravno, nego uvijek posredno. Kroz iskustvo odnosa struji iskustvo Boga. Zato je ključno pitanje s obzirom na djecu i mlade gdje i kako biti u odnosu s njima, odnosu koji je nadahnut i vođen Evanđeljem, a ne kako doći do toga da im se prenese sadržaj vjere. Kad se u njima rode pitanja, potreba za obrazloženjem vjere, što se rađa u kasnijoj životnoj dobi, onda je primjereno baviti se sadržajem vjere. Vjera pokreće život, a ne znanje o vjeri. Zato je nužno krenuti u što primjerenije preispitivanje postojeće kršćanske inicijacije, a time se misli na odnos krštenja, krizme i euharistije. To je, dakako, već ponegdje krenulo, dok je kod nas mnogo toga poput onog zeca iz pjesmice “Zekini jadi” u kojoj se simpatičnog zeca može poistovjetiti s našim pastoralom, jer: “Zaspao je mali zeko, haja paja paj, pa sad sanja divne snove da je mjesec maj, od salate sve zeleno, pravi zečji raj. Ali kad se iz sna prene bit će sreći kraj, uzdisat će gladni zeko, ajajajajaj”.

Važnost “ulice”

Ponuditi zaokružen odgovor, nije moguće. Dati recept, još manje. Ipak, čini mi se jedna stvar važnom. Ne smijemo smetnuti s uma da je Evanđelje rođeno na ulici, da se životni hod Božjega Sina događao u javnosti, kroz susrete s ljudima u njihovim svakodnevnim stanjima, poslovima, brigama, a ne pod sigurnošću hramskih krovova ili pod dirigentskom palicom kultne podjele na čisto i nečisto. To – izloženost očima javnosti, osudi i odobravanju – kršćansku poruku trajno obilježava i daje nadahnuće za današnje spoznaje i poglede. Svesti Evanđelje na kontrolirane uvjete crkvenih zidova – a od onih kamenih opasniji su mentalni – smatrati ga dijelom pukog obreda, kao neki muzejski predmet, znak je da nismo dopustili Bogu da dođe do riječi, da nas iznenadi u svojoj čudesnoj skrbi za ljude. Zato je važno pitanje naših predodžbi i predrasuda o Bogu koje su oblikovane na putovima prošlosti i kroz impulse naših urođenih mehanizama u kojima još uvijek ima obilje divljine. Izloženost javnosti nužno dovodi do suočavanja, a to nam je u ovom trenutku nasušno potrebno.

Crkva nije cilj, nego sredstvo do cilja. Sakramenti nisu cilj, nego sredstvo do cilja. Crkvi je povjereno da “uznemiruje lažni mir savjesti”, da unosi sumnju u lažne sigurnosti i trule kompromise pa tako i u pastoralne modele koje imamo. Koncilska Crkva, Crkva evanđeoske dobrote i ozbiljnosti, izaziva bojazan u javnosti. Uostalom, i nije baš neka novost da čim se negdje stvara životni prostor prepoznatljiv i privlačan, jer izaziva, uznemiruje i prokazuje nedosljednosti, zastranjenja i pličine. No, kad kažem Crkva, onda ne mislim na pojedince u Crkvi, na zaređene službenike s kojima se u javnosti poistovjećuje Crkvu, nego na sve članove Crkve koji su vjerom i krštenjem pritjelovljeni Kristu. Drugo, promjene radi promjena, radi populističkog povlađivanja i dodvoravanja ljudima, bio bi model za suvremeni nastavak priče o Judi.

Kako nekada, tako i danas, Judine škude su zamamne. A i ono o zecu drži vodu!ž

Izvor: kroz-samariju.net | Piše: Don Ivica Huljev, 07.05.2016.