Vizija i tmina

48

Kad je sunce zalazilo, Abram je pao dubok san; i gle, obuze ga užas i velika tama. – Postanak 15:12

Kad god Bog kršćaninu daje viziju, to je kao da ga stavlja u „sjenu svoje ruke“ (Izaija 49: 2). Dužnost svete osobe je tada biti miran i slušati. Postoji “tama” koja dolazi od previše svjetlosti, a tada je vrijeme za slušanje. Priča o Abramu i Hagari iz Postanka 16, izvrstan je primjer slušanja tzv.  dobrih savjeta u vrijeme tame, umjesto čekanja da Bog pošalje svjetlost. Kad vam Bog da viziju, a slijedi tama, pričekajte. Viziju koju vam je dao Bog, pretvorit će u stvarnost u vašem životu budete li čekali na Njegov trenutak. Nikada ne pokušavajte pomoći Bogu da ispuni svoju riječ. Abram je prošao trinaest godina šutnje, ali za to je vrijeme uništena sva njegova samodostatnost. Prerastao je točku oslanjanja na vlastiti zdrav razum. Te godine šutnje bile su vrijeme discipline, a ne razdoblje Božjeg nezadovoljstva. Nikada se ne treba pretvarati kako je vaš život ispunjen radošću i samopouzdanjem; samo pričekajte Boga i imajte svoj temelj u njemu (vidi Izaija 50: 10-11).

Pouzdajem li se u tijelo? Jesam li naučio prevazići svako povjerenje u sebe i druge Božje ljude? Vjerujem li u knjige i molitve ili druge radosti u svom životu? Jesam li svoje pouzdanje stavio u samoga Boga, a ne u njegove blagoslove? “Ja sam Svemogući Bog …” – El-Shaddai, koji sve mogu (Postanak 17: 1). Razlog zbog kojeg smo svi disciplinirani je taj što ćemo znati da je Bog stvaran. Čim nam Bog postane stvaran, ljudi u usporedbi blijede i postaju sjene stvarnosti. Ništa što drugi sveti Božji ljudi čine ili govore nikada ne može uznemiriti onoga koji je izgrađen na Bogu.

– Oswald Chambers – Vojni kapelan Britanske vojske

PODIJELI