Na veliki četvrtak Gospodine, znam Gospodine,
oo kako si samo bio usamljen.
Kad uronim svojim mislima u tvoju muku, mnoge mi misli
paraju i razdiru dušu.
Samo si ti znao Gospodine da je to posljednja večera
s tvojim učenicima na zemlji. Tada te nisu mogli razumjeti,
a ne možemo niti mi danas. Koja je to samo gorčina jesti
posljednju večer sa svojim učenicima za istim stolom, a biti usamljen u velikoj tjeskobi. Spoznati svoju muku, piti iz kaleža gorčine u kojem će nakon križa poteći tvoja krv. I nakon tri godine nisu te razumjeli Gospodine.
Oprao si im noge da im oči otvoriš da istinu vide. Od tada pa sve do danas mi se još uvijek guramo u prve redove, još uvijek te ne razumijmo Gospodine.
Oo kako si samo bio usamljen za stolom Gospodine.
U najtežim trenucima tvoje tjeskobe, sam si Oca molio Isuse,
dok su svi spavali poslije večere.
Opet mi misli odlete pod stabla masline, gledam te ruke krvave i znoj dok kaplje niz obraze, i čujem tvoj vapaj Gospodine: “Oče moj ako je moguće da me mimoiđe ova čaša”, svi su te ostavili ni otac te ne čuje.
O kako je samo teško hoditi bos po trnju i ne imati drugoga puta za sebe.
Svi spavaju, opet si sam Gospodine, a bol sve veća što vrijeme više odmiče.
Bliži se svitanje, i evo dolaze, i ti znaš da dolaze po tebe.
Možeš pobjeći, možeš se boriti, a ti se za nas predaješ.
O Bože moj hoćemo li ikada moći shvatiti koliko nas ljubiš?
Hoćemo li ikada imati snage da te pratimo do križa Gospodine ili ćemo uvijek bježati, u kuće se sakrivati i s prozora gledati gdje te odvode.
Sjećam se kada si rekao: “jao vama kada vam sol obljutavi”,
a tako se bojim da smo postali slabi i neslani.
Sakrij nas među svoje rane Gospodine, dok prođu ove oluje što prevrću nas slabe vjernike. Operi nas Gospodine za vrijeme ove korizme da vedrih lica dočekamo naše spasenje.
Jozo Krajinović