Naslonjen na stupac sudbine
ljuljam se kao trska na vjetru,
nemam snage glavu da podignem
strah me ponora u koji ponirem.
Oslonjen na ljude oko sebe
propadam kao lišće jesenje,
gaze me kao travu jutarnju
dok sunce skriva zrake od mene.
Ja sam poput lađe koju more razdire
jedra mi lome vjetrovi s pučine,
žedan sam na vodi, od žeđi umirem
oo kako sam samo slab,
bez tebe Gospodine.
Putevi su moji od suhe prašine
svi se nekako u krug pretvore,
htio bih iz kruga, ali ne ide
oo kako sam samo izgubljen,
bez tebe Gospodine.
Oo Bože moj evo ruke podižem
primi me za ruku da vjetar prestane,
zagrli me čvrsto da ne propadnem
budi stupac moj da ne posustanem.
Jozo Krajinović 25.10.2020. Zagreb