PRVI PUT NIJE NI OSJETIO
Manolios je čitao Evanđelje danju i noću i duboko razmišljao. On se hvatao ukoštac sa svetim štivom. U početku su ga oblijevale krupne kaplje znoja dok se trudio da prodre u srž riječi i uhvati im duboki smisao. Svaka riječ bila je za njega badem čiju je ljusku trebalo s velikom mukom razbiti da bi se otkrio i uživao tako sladak plod. Međutim, malo-pomalo, s vremenom i snagom ljubavi, riječi su postajale manje hrapave, otvarale su se samo pod njegovim toplim dahom. I odjednom mu se sve učini veoma jednostavno: Krist je došao na zemlju da propovijeda riječ poniznima i malenima. Otada, Manolios je pratio Krista korak po korak, bez spoticanja, od dana njegova rođenja u Betlehemu , gdje su pastiri – među kojima se nalazio i Manolios- bili došli da pjevaju Slava oko jasala, sve do velikog dana, preplavljenog suncem, Uskrsa, kad je Krist uskrsnuo iz groba i prodro u Manoliosovo srce.
On uzme komad drveta na kome je izrezbario Kristov lik. Dok je pipao drvo, uspomena iz njegova boravka u samostanu najednom mu se vrati, jedan učeni teolog iz Carigrada došao je da provede uskršnje praznike u samostanu. Na Veliku subotu popeo se na propovjedaonicu, s mnogo velikih knjiga u zlatnim koricama pod mišicama, čitava je dva sata, učenim i nejasnim jezikom, objašnjavao redovnicima, ljudima jednostavnim i bez velike kulture, tajnu uskrsnuća…
Do tada su redovnici smatrali otajstvo Uskrsa kao činjenicu, sasvim jasnu i naravnu. Nikad sebi nisu postavljali pitanja o tome. Kristovo uskrsnuće izgledalo im je isto tako jednostavno kao što je poslije noći, svakodnevno izlazilo sunce. I evo, gdje mu je taj učeni teolog, sa svim svojim velikim knjigama, sa svom svojom naukom, pobrkao misli…
Vraćajući se u svoju ćeliju, otac Manasis se okrenuo Manoliosu: – Neka mi Bog oprosti, dijete moje, ali prvi put u svom životu nisam osjetio da je Krist uskrsnuo.
N.Kazantzakis, Krist ponovno raspet
IZ BIOGRAFIJE:
KAZANTZAKIS NIKOS (1885-1957), grčki pjesnik, dramatičar i romanopisac. U svom romanu Ponovno raspeti Krist izvanrednom je oštrinom istaknuo u čemu se sastoji autentična Kristova poruka, za razliku od njezinog lažnog, umjetnog i farizejskog naličja. Po tom je romanu snimljen i film, koji je dobio više priznanja, a kod nas se prikazivao pred nekoliko godina pod naslovom Onaj koji mora umrijeti. Ovaj roman pisac smatra duhovnom oporukom. Evo što veli: Krist me mučio od moga djetinjstva. Nekim umjetničkim djelom htio sam se osloboditi te muke. Napisao sam o Kristu lirskih pjesama, zatim jednu tragediju, ali ta me djela nisu olakšala. Ponovno sam se prihvatio tog predmeta u svojoj epopeji Odisejada, gdje sam Kristu posvetio čitav jedan ciklus, ali me ni to nije oslobodilo. Zatim sam napisao roman Posljednja napast, koji je čitav posvećen Kristovu životu. U svojoj najnovijoj knjizi Ponovno raspeti Kristtaj božanski lik kruži oko mojih osoba i prožima dušu heroja.
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
