Po često puta kada dođem s posla umoran, zamišljen ili čak frustriran, nađem si oduška za šutnju. Nebitno gdje se nalazim, u kojem mjestu, gradu, državi, kao diplomirani građevinski inženjer – operativac, šutnju uz molitvu obavim u stanu u sobi ili čak na terenu. Sam stvorim ugodu da u sebi nađem mir i tako polako razmatram sebe, svoje misli, svoju prošlost a u zadnje vrijeme sve više sadašnji način života.
Tako sam u šutnji u sobi razmišljao o lijenosti. Lijenosti ne tek kao fizičkoj ili pojmu smrtnoga grijeha, nego još dublje od toga. Kao da taj pojam želi ući u mene, smeta mi. Stoga sam napisao govor svoga srca, da bih razbistrio dubinu značenja toga pojma.
U dosadašnjem životu sve što sam planirao nije se ispunilo kako sam ja to htio i želio, što ne znači da ne treba planirati. Treba itekako, da se ne bi zavarao. Ali kako? S kim? S čim? Na koji način? Uvijek sam se pitao. Ali sam sretan što je ispalo drugačije nego sam ja htio ili želio. Ispalo je 7x7x77x bolje. I doista je tako, govori moje srce meni, a svima. Odgovor leži u mom Spasitelju Isusu Kristu – Bogu!
Maštam o svemu, radim marljivo i lijeno, da bih došao do svoga cilja i uspjeha. Lijenost kao da usporedo koraca i ide uz marljivost i ometa ga, neda mu smiraja, oduška i čak se kao hijena uvuče među prste marljivošću i hvali se zaslugama ”mara” vičući: „Kako ”smo” dobro napravili!“ ili: „Kako ”smo” dobri ili Valjamo!“ i sl. – sve u množini. A kada izlazi iz ”mara” i kada ”mar” traži čistoću – čiste račune, što od sebe i jeste, onda lijenost povuče sa sobom sve što može, ne birajući sredstva pa i cijelog mene (čovjeka).
To je kao parazitizam i kukavičluk, koji se ne bori samo, već dolazi kao prijatelj marljivošću, a neprijatelj mene (čovjeka).
I taj ritam borbe lijenost – marljivost u meni traje i dandanas, gdje se ne mogu braniti sam i svojom mišicom, snagom te tada postajem tužan. Ali kada se sjetim i shvaćam da imam svoga Isusa Krista, nevjerojatno ali istinito, moje srce viče: ”Pa s njim mogu sve”! Poželim ga tada i marljivost nadilazi sve, pa neda ni prsta, ni ruke, ni cijeloga mene (čovjeka). Sama me riječ ”mar” upućuje: na ”težiti”, na ”imati volju”, na ”ja hoću”, ”ja mogu”, ”evo me”, ”tu sam”!
Stoga, marljivost smatram putem do savršenstva, kojoj ovdje na zemlji mogu samo težiti i boriti se, a toliko u to vjerujem da mi je teško skazati riječima.
Marko Musić, Fojnica, srpnja 2010.
