Život je nepredvidiva izmjena događaja. U jednom trenutku gledamo prema zalasku sunca i divimo se užarenoj kugli, dok u drugom – između treptaja oka – spoznajemo da je sunce već zašlo. I nitko od nas ne može vratiti tu minutu koja nam je prije označavala realnu sadašnjost, a sada je sjećanje – dio prošlosti.
Želja za vraćanjem u prošlost i mijenjanje događaja stanuje u nama poput skrivena, ali prisutna stanara. Ponekad se zateknemo u mislima na divna sjećanja, i to budi radost, osmijeh i posebnu toplinu u srcu. Nekoliko trenutaka tako provedemo u sretnom sjećanju, okrijepljujemo se snažnim i pozitivnim osjećajima koji nas vode dalje kroz dan.
No što kada krenemo putem koji vodi do mjesta naših bolnih sjećanja, kada zbog nesretnih događaja koji nas zarobljavaju ne mognemo u potpunosti biti posvećeni sadašnjosti? Svakoga od nas zadesilo je takvo stanje barem jedanput u životu, ili bi ga moglo zadesiti. To nije nedokučiva tajna života ili, pak, rijetkost koja se može dogoditi nekome na drugoj strani svijeta. To je česta pojava među nama ljudima, i nije bezazlena.
Čovjek koji svjesno živi u svojoj prošlosti samom sebi skraćuje daljnje napredovanje, sreću, ljubav, upoznavanje novih stvari i ljudi. I daljnje nastojanje produbljuje njegovu bol, patnju i ostale teške osjećaje.
Svakoj životnoj borbi prethodi osvještavanje, a svaka prava borba, zapravo, započinje priznanjem. Bilo da je to problem koji tijekom rješavanja zahtjeva naš ogroman trud, volju i vrijeme, ili je to tek početak uočavanja trna u vlastitom oku, ne smijemo umanjivati važnost rješavanje svog pogleda na prošlost.
Nemili događaji poput tuđih i vlastitih nesreća, smrti bliskih i voljenih osoba, neimaštine, borbe za zdravlje i život, gubitak posla, kuće, stana, … osjećaji izdaje, prijevare, napuštenosti, mržnje, želje za osvetom, … Sve to pogađa nas diljem svijeta u svakoj minuti te ostavlja na nama tragove koji zahtijevaju posebnu njegu.
No borba, da bi bila učinkovita a pobjeda uspješna te da bi se čovjek othrvao i u konačnici pobijedio, mora saznati za pravi način – za put kojim može poći – ukoliko želi. To nije nešto magično, nešto što jednim pucketanjem prstiju može promijeniti i prošlost i sadašnjost i budućnost u životu jednog čovjeka. Ili čarobna formula koja zahtijeva primjerak vrlo rijetkih životinja, biljaka. Ne nalazi se izvan čovjeka, ne stanuje na teško prohodnim mjestima, ne krije se u spiljama i ne sjedi na vrhu planine. Ono je u čovjeku i čeka ga pod imenom: Otpuštanje prošlosti.
Otpuštanje prošlosti, imenovanje tih sjećanja koja su nekad bili naša stvarnost pravim imenom a potom predanje Bogu u molitvi. Nitko ne može ono što može sam Bog.
Također, za početak tog puta potrebna je želja. Želja. Mi sami moramo željeti živjeti izvan granica vlastite prošlosti, jer u njoj nema ničega živoga. Zbog nje propuštamo upravo tu živost. Onemogućavamo sadašnjem trenutku da se razvija svojim tijekom, i zakidamo sebe za vrijeme koje bismo mogli iskoristiti za Boga, za drugu osobu, sebe.
Bolna je prošlost živa zbog naših kontinuiranih borbi – i nismo ništa drugo doli ribe koje su iskočile iz akvarija na suhi pod. Sami smo u vlastitim borbama, mučimo se, tražimo različite načine, trošimo dragocjeno vrijeme, a mnogo bi postigli time kada bi svoje prošlosti u molitvi predali Bogu, našem Ocu koji jedva čeka pohitati nam u pomoć i pružiti svoju ruku spasa, svoju iscjeliteljsku ruku. Upravo On nam je potreban, da pregleda naše rane, da ih dotakne lijekom koji nam je potreban za naše ozdravljenje.
Svijet može stvoriti razne prividne načine za rješavanje problema, no nakon svijeta ostaje praznina. A prošlost se ne može promijeniti. Svaki vremenoplov osmišljen za potrebe snimanja filmova, serija i slično je napukla čovjekova nemoć u neplodnom naporu. Određeni događaji koji su nas zadesili ostaju nepromjenjivi. Ali, naš pogled na njih itekako je promjenjiv.
Bog je tu. Nitko ne razumije bol jednog čovjeka više od Njega i nitko ne pruža utjehe bolje od Njega.
Nitko nas ne može osloboditi, spasiti od nas sami doli Njega. Ne moramo sami biti nosači svojih tereta. On je uvijek uz nas i nudi sebe, ljubav, kao snagu koja nas liječi. Ne propuštajmo ga. Ne odbijajmo lijek koji nam može pomoći.
Učinimo svoju sadašnjost boljom.
Lana Krištofić
