„o klasje moje iza golih brda!“
Herceg – zemlje ponosa i jada,
zemlja žedna kiše ostade tvrda
raspuknuta zjapi ne imavši hlada
lijepo je bilo biti s vama
u ozračju boli i ljepoti nade,
zagrljaju čvrstom svjetlost i tama
sudbonosno oštro što mir nam krade
bili smo tako blizu, tako daleko,
žareći ljubav nevinu i čistu,
stvarajući ozračje puno i meko
kao kaplje na zelenom listu
uspomene žare, gore i plamte
kao vapaj što u nebo para
dok moje ruke strašni vrtlog pamte
a srce ćuti, plamti i kara
trebao sam biti darežljiv više
razdrljenih grudi priviti vas snažno
vidati vam rane snagom kiše
u noćima tamnim voljeti odvažno
umrli ste ponizno i plaho
i spavate pod plaštem sudbine
želim vam mir, snažno i lahko
nek’ pod njenim plaštem i umine
i ja ću umrijeti jednom
i želim ponijeti rukovet cvijeća
i bit’ ću u grobu lednom
obasjan svjetlom posmrtnih svijeća
bit ćete mi odabrani suci
u svjetlu milosti Isusa Krista
doći će kraj ovoj teškoj muci
kad njegova svjetlost zablista
nestat’ će ova dolina suza
njegovim dolaskom slave i moći,
nestat’ će naša silueta što puza,
milosti uskrsnuća ćemo poći
hvala Isusu pobjedniku smrti,
grmi nebo u tisuću boja,
jer on će konačno glavu strti
sotoni i svima njegovog soja
Krešo Čepo
(rođ. 1950, Tihaljina, Hercegovina – BiH)
