Lk 7,36-8,3
Divim se hrabroj ženi, koja dolazi bez poziva i bez najave u muško društvo, među farizeje. Nije došla zbog njih, nego zbog Isusa. Farizeji su znali da je ona poznata gradska prostitutka. Zato ju promatraju s prezirom i požudom, svi osim Isusa. Isus je gleda sasvim drugačije. Dobro pozna njezino srce i čiste namjere. U njezinim suznim očima prepoznaje kajanje za grijehe. Prašta. Oslobađa. Nikoga ne osuđuje. Tako žena postaje grižnjom savjesti za mnoge uzvanike. Njezina je ljubav prema Isusu veća nego li njezini grijesi. Kome se mnogo prašta, taj mnogo voli.
Ta me scena iz Šimunove kuće, a osobito ženino kajanje, podsjeća na savršeni ispit savjesti. Mnogi ispit savjesti poistovjećuju s nabrajanjem grijeha i proračunatim pristupom Bogu. No, to nije dokaz slobode ljubljenoga djeteta Božjega. Ispit savjesti znači biti u Božjoj blizini i Božjim očima gledati protekle sate i dane. Tada nam Bog milosrđa daje svoje oči i osposobljava za istinsko kajanje. To je razlog za zahvaljivanje. U milosti prepoznajemo da nas svaki grijeh udaljuje od Ljubavi, od Života. U potpunoj slobodi, poput nepoznate hrabre žene, dođimo pred Isusa. Stavimo se u njegovu prisutnost. Na ispit savjesti nitko nas ne može prisiliti. To se događa samo u istinskoj ljubavi. U ljubavi nema prisile, kao što nije bio Šimun prisiljen oprati Isusu noge, poljubiti ga i pomazati Isusa uljem. To je učinila hrabra žena s ljubavlju i u slobodi.
Drugi korak u ispitivanju savjesti je iskreno priznanje grijeha. Čitamo da je žena kleknula odostrag do Isusovih nogu. Ona time priznaje svoj grijeh. Ispovijeda ga. Osjeća krivicu za svoje postupke. Čini to bez obzira na ljudsko mišljenje. Vjeruje Isusu i njegov oprost. Dovoljna je sada jedna riječ i njezini će grijesi nestati. Isus joj prašta jer priznaje grijeh. Ona je opravdana po vjeri u Krista, koju je javno priznala. Ne postoji grijeh, kojega nam Bog ne bi mogao oprostiti. Božji oprost vraća mir, otkriva snagu Božje ljubavi i oplemenjuje našu ljubav za bližnje. Potiče nas da i mi praštamo. Vraća izgubljenu slobodu.
Treći korak je kajanje. Ono raznježuje Božje srce. Otvara branu milosrđa. Zaplakana žena kvasi svojim suzama Isusove noge, a svojom kosom ih briše. Skupocjenom pomašću maže Isusove stope. Ovo je pravo kajanje, skroz do suza. Kroz kajanje dopuštamo Isusu da živi u nama. Naši su grijesi zajedno s njim razapeti. Naše iskreno kajanje i suze su poput dragocjene pomasti. U trenutku kajanja događa se oprost. Događa se također pomazanje. Isus na naše pomazanje odgovara pomazanjem Duha Svetoga. Miluje nas. Poziva na djela ljubavi. Suze pokajnice može izazvati čista ljubav. To je trenutak kada osjećamo da nam je teret ropstva grijeha pao s ramena.
Kako se osjećala žena kad ju je Isus oslobodio svih njezinih grijeha? Vjerujem da je osjetila neizrecivu radost i zahvalnost. Čitamo u nastavku odlomka da je išla za Isusom kao njegova učenica. Kako su se osjećali farizeji? Prepoznali su da su razotkriveni. Sami su sebe uvalili u zamku. Ostali su smrknuti i u gorčini jer im je više stalo do osuđivanja, nego do osobne promjene. I mi se možemo u tome prepoznati.
Četvrti korak je zahvaljivanje i odluka promjene života. Kako nećemo zahvaliti Gospodinu za sve što nam je učinio? Po zahvaljivanju dolazi radost. Zahvaljujmo Gospodinu. Krenimo za njim svaki dan. Neka nam ženin ispit savjesti postane primjerom za naš svakodnevni ispit savjesti. Tada ćemo osjetiti Božji zagrljaj i to da smo voljeni, iako grješni i slabi. Često donosimo odluku da ćemo se popraviti, ali ne uspijevamo. Ali, Isus je jači od naše ograničenosti. Jednostavno krenimo za njim.
pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek HR
