Svjedoci Kristovog rođenja

107

Svjedoci Kristovog rođenja

Ponovno nam stiže Božić, dan kada se gotovo cijeli kršćanski svijet sjeća Isusovog utjelovljenja, tj rođenja ovdje na zemlji. Istina, 25 prosinac je tradicionalno uzet kao datum Isusovog rođenja. Mnogi čak tvrde da ta tradicija se povlači iz poganstva. Ja se time ne bi želio baviti već smatram da ukoliko se kršćani žele prisjetiti tog dana, pa čak da je i pogrešno vrijeme u godini, (jer nam nitko sa sigurnošću ne može reći kojeg se dana u godini Isus rodio), ipak mislim da je jako dobro da se zajedno sa svim kršćanima radujemo i zahvaljujemo Bogu na najvećem daru Neba koje nam je Bog mogao dati.

Želio bi se s vama pokušati vratiti u vrijeme Isusovog rođenja. Vratiti se u vrijeme prvog Isusovog dolaska. Pogledajmo malo taj događaj iz nekoliko perspektiva.

Pokušajmo ga zamisliti iz nebeske ili svemirske perspektive. Biblija kaže da smo mi gledanje bezgrešnim bićima, kako anđelima, tako i bićima koji su stvoreni kao i mi, koji nisu nikada zgriješili, koji direktno uživaju u blagoslovima prisutnosti Božjeg Duha. U očima tih stvorenja, naša zemlja je jedna crna mrlja, koja pokazuje svoju otvorenu pobunu protiv Boga. Tu i tamo pojavi se neki čovjek ili žena koji svoju vjeru i pouzdanje oslanja na Boga. Dok ta nebeska bića promatraju zemlju, na zemlji se mijenjaju naraštaji. Od Adama pa do prvog Isusovog dolaska, ta bića jako dobro promatraju što Bog radi, i čude se jednoj neprimjerenoj reakciji ljudskog roda. Isus, stvoritelj svijeta, obećao je Adamu nakon pada u grijeh da će Zmiji stati na glavu. Žrtve koje su prinosili ljudi, ukazivale su na žrtvu koju će Sam Bog dati da bi čovjeka vratio k sebi, i da bi mu vratio ono što je izgubio padom u grijeh. Vrijeme je prolazilo. Naraštaji su prolazili. Bog je za sebe odabrao narod koji bi trebao biti nositelj njegove objave. Bio je to Izrael. Uveo je u vjersku službu prinošenje žrtava, Svećenički sustav, i druge obrede koje su ukazivale na utjelovljenje samog Boga stvoritelja Isusa Krista. Očito su ova bezgrešna stvorenja razumjeli što će se dogoditi. Očito su razumjeli da će Bog postati čovjekom, samo za to da bi tog istog čovjeka spasio. Očito su se ta bezgrešna bića divila toj beskrajnoj Božjoj ljubavi, koja je bila spremna žrtvovati se da vrati nazad izgubljenog čovjeka. Vjerojatno su očekivali veliko oduševljenje na zemlji, misleći kako će narod, posebno narod koji je nosio Božju objavu, radosno dočekati svog Spasitelja i otkupitelja.

Konačno približavao se dan Kristovog rođenja. Da bi na neki način to ipak objavio, Bog je na čudesan način pripremao put Preteči Mesije, Ivanu Krstitelju. Ivanov otac Zaharija, bio je svećenik. Na čudan način dobio je sina u svojoj starosti, i u starosti svoje žene. Čitavih devet mjeseci, bio je njem, zbog nevjere koju je pokazao. O tome se pričalo. O tom događaju je znala cijela Palestina. Znali su da se rodio preteča pomazanika, Mesije ili Spasitelja svijeta. Možete samo zamisliti kojim uzbuđenjem su ta bezgrešna bića promatrala događaje na planeti Zemlji. Međutim na planetu Zemlji, kao da se ništa ne događa.

U Izraelskom narodu sustav žrtava je funkcionirao besprijekorno. Svećenici su svakom žrtvom ukazivali na mesiju koji treba doći. Očekivalo se u najmanju ruku, kako će ovi ljudi, koji su učeni, ljudi koji su sposobni i koji su načitani, koji poznaju proročanstva, kako će oni prepoznati trenutak rođenja Mesije, kako će moći radosno objaviti narodu njegovo rođenje, i kako će nestrpljivo čekati početak njegove misije na zemlji. Čak što više, mogli su gotovo odrediti vrijeme njegovog rođenja, zahvaljujući proročanstvu proroka Daniela o 70 sedmica. Međutim što se dogodilo. Među svećenicima, i učiteljima Zakona i proročanstava, nitko nije prepoznao vrijeme u kojem žive. Kao da nitko nije bio zainteresiran za tako slavan i veličanstven događaj. Možete samo zamisliti razočarenje anđela i ostalih bezgrešnih bića vidjevši ravnodušnost i nezainteresiranost ljudi na zemlji za taj slavni događaj. Isus se treba roditi, a za njega nema mjesta ni u jednoj kući. Nitko nije našao mjesta da bi omogućio koliko toliko dostojanstveno rođenje Kralja svemira. U najmanju ruku anđeli i ostala bezgrešna bića očekivala su da će se narod predvođen svojim vođama, te noći Isusovog rođenja radovati i hvaliti Boga za veliku milost koja je dodijeljena ovom grešnom planetu. Kralj svemira postaje čovjekom. Čime je ovaj planet, ova grešna i pobunjena zemlja zaslužila takvu čast. Čast koju nije dobila ni jedna druga grijehom neopterećena planeta. Umjesto da se raduju, stanovnici te planete jednostavno su toliko ne zainteresirani, kao da se ne radi o njima samima. Možete li samo zamisliti čuđenje tih bezgrešnih Božjih stvorenja, koji bi da im je bilo dozvoljeno ušli među ljude i vikali da ih svatko čuje,. „Ljudi, probudite se. Probudite se, jer u pitanju je vaša sudbina. Ljudi, vi očito niste svjesni da imate čast svemirskih razmjera. Kralj nad kraljevima, Kralj svemira postaje dio vas.“

Ipak nisu baš svi bili toliko nezainteresirani za taj veličanstveni svemirski događaj. Pastiri, koji su čuvali svoja stada na obrocima Betlehema, sjedili su kraj vatre, čuvajući svoja stada, i razgovarajući o tom Božjem obećanju, obećanju rođenja Pomazanika. I upravo zbog toga pastiri koji su vjerovali da se upravo u njihovo vrijeme treba roditi Pomazanik, doživjeli su tu najveću čast na svemirskom nivou, koju može dobiti jedan grešnik, čast da se poklone novorođenom Kralju svemira. Pastiri su dobili čast da slušaju najveličanstveniji nebeski zbor, i odu radosti koja je bila mnogo, mnogo ljepša od one koju je napisao Bethoven u devetoj simfoniji, nakon 18 stoljeća. „Slava Bogu na visini, na zemlji mir, ljudima dobre volje“. Koje li časti. Pastiri, prezreni i omalovažavani, siromašni i nepoznati, imali su priliku, koju nisu propustili, pokloniti se novorođenom kralju svemira.

Nameće mi jedno pitanje, što to za mene znači nakon 2000 godina. Što ja imam od toga što su se novorođenom Isusu poklonili prezreni pastiri. Ipak ja bi povukao također jednu paralelu koja je slična današnjem vremenu. I mi danas živimo u vremenu iščekivanja, ali ovaj puta iščekivanja drugog Kristovog dolaska. I danas bi možda bilo zanimljivo cijelu situaciju pogledati iz svemirske perspektive, i vidjeti sveta nebeska bića kako promatraju ovaj svijet, u njemu ljude koji tvrde za sebe da su Božji narod, a nezainteresirano se odnose prema tom drugom Kristovom dolasku, kada će ovog puta doći, ne kao novorođena beba u nekoj Betlehemskoj štalici, već kao Kralj nad kraljevima u svoj svojoj slavi. Tako je obećao. I danas učeni ljudi zanemaruju taj najveći svemirski događaj. Kao što su nekada pastiri bdjeli i razgovarali o dolasku mesije, tako o tom najvećem događaju razgovaraju prezreni, mali ljudi, koji ne mogu na javnost baš previše utjecati svojim autoritetom. Upravo njima Bog daje radost adventa, ili iščekivanja dolaska kralja slave.

Međutim sveta povijest, zabilježila je još neke ljude koji su primijetili rođenje kralja Svemira. Biblija ih naziva Magi s Istoka. Neki ih biblijski prijevodi nazivaju mudraci s Istoka. Tradicija govori o kraljevima s Istoka. Što god da su bili, nisu željeli propustiti tu priliku da se poklone kralju svemira. Kada razmišljamo o njima, možemo ih samo zamisliti kako pomno i temeljito proučavaju izraelske svete spise koji govore o rođenju Pomazanika-kralja. Možete samo zamisliti kako čitaju tekstove neizraelskog proroka Bileama koji kaže „I izići će zvijezda iz Jakova“. A onda čitaju i druga proročanstva koja ih upućuju i govore im o tom slavnom danu. Odjednom neki od njih na nebu primjećuju neku novu zvijezdu. Slušao sam od nekih astronoma da u sazviježđu Oriona postoje neke zvijezde koje se zovu Jakovljev štap. Ovi mudri ljudi primijetili su da se u tom sazviježđu nešto dešava. „Da to je to, u Izraelu se rodio Kralj svemira.“ Tu čast da se poklone kralju svemira, nisu mogli propustiti. Sve druge stvari u njihovom životu, bile su bezvrijedne u odnosu na ovu. Gledali su u nebo, a zvijezda ih je vodila. Put je trajao nekoliko dana, a možda i tjedana. Možemo li samo zamisliti to uzbuđenje. Oni, Božja stvorenja, grešnici, čak pripadnici naroda koji se ne mogu pohvaliti imenom „Narod Božji“, oni imaju čast pokloniti se Kralju svemira. Možemo samo zamisliti kako su si predstavljali kako je u Izraelskoj zemlji sve u veselju i slavlju, jer rodio se kralj svemira. Očito je u Jeruzalemu fešta takva kakvu nije nitko nikada vidio. Napokon, zvijezda ih vodi u Jeruzalem, i to u sam hram. To je pravo mjesto gdje mogu dobiti najpreciznije informacije. Jedan od njih prilazi nekom hramskom službeniku i pita ga negramatičnim aramejskim jezikom: „Oprostite molim vas, mi dolazimo iz daleka. Dolazimo iz daleke istočne zemlje. Došli smo se pokloniti vašem novorođenom kralju, kralju koji je prorečen u vašim svetim svicima. Možete nam reći nešto gdje da ga nađemo, želimo mu odati počast i pokloniti mu se.“ Ovaj službenik sluša ove strance, razumije što ih pita, i pita se dali su oni uopće normalni. „Kakav kralj, o čemu vi to pričate?“ upitao bi ovaj službenik. „Vaš kralj. Novorođeni kralj Židovski, onaj o kome su pisali proroci, onaj koji je opisan u vašim svetim spisima.“ Odgovori stranac. „Mi smo na nebu primijetili njegovu zvijezdu, te smo je pratili, a ona nas je dovela do vas. Recite nam gdje je vaš novorođeni kralj. Mi mu se želimo pokloniti.“ „Što vi imate s našim spisima, i kakva zvijezda. Kada bi se rodio bilo kakav kralj, to bi sigurno znali naši svećenici.“ Odgovorio mu je ovaj službenik ne skrivajući prezir prema strancima.

Ta vijest nije ostala usamljena. Kada sam bio u Pakistanu, primijetio sam da se ljudi jako vežu za nove događaje. Nekima je bilo zanimljivo cijeli dan stajati na ulici i promatrati nas kako radimo. Što mislite kako se onda ova Vijest širila. Masa ljudi radoznalo se raspitivala o posjeti nekih znanstvenika s istoka, o nekakvoj zvijezdi koja ih je pratila, i tako je ta vijest došla i do samog kralja Heroda. Kralj Herod nije olako uzeo informaciju maga o rođenju židovskog Kralja. Natjerao je pismoznance i svećenike da mu točno kažu o čemu se radi. Čak što više i sam je pozvao ove mudrace u svoju palaču, iako licemjerno, pokazao je veliki interes za ono o čemu oni pričaju. Istina tu je imao svoj skriveni plan. „Kada ga nađete,“ rekao je Herod, „javite mi da mu se i ja poklonim. Ovi učeni ljudi čudili su se tolikoj nezainteresiranosti naroda u kojem se rodio Kralj svemira. Svemirska bića koja su sve to promatrali, čudila su se još više. Zar je moguće da i poslije ovakvih događanja, Božji narod uopće ne pokazuje nikakvu zainteresiranost. Zar je moguće da ljudi koji ne pripadaju Božjem narodu, bolje razumiju znake vremena nego pripadnici Božjeg naroda.

Kakve to veze ima s nama. Nešto slično kao i u vrijeme Isusovog rođenja, i danas se može dogoditi da tu radosnu vijest o ponovnom Kristovom dolasku iznose ljudi koji tu vijest baš i ne razumiju, iznose ju ljudi koji nisu dio one grupe ljudi koja sebe naziva Čekaocima Kristovog dolaska. Upravo takvim ljudima, Bog otkriva svoje namjere, i daje im radost u toj spoznaji. Zašto je to tako. Očito, kao i Izraelski narod i današnji čekaoci su se umorili. Previše je vremena prošlo, a obećanje se nije ispunilo. Drugi problem je što čekaoci drugog Kristovog dolaska posjeduju iluziju neke moralne superiornosti. Vjeruju da zbog „držanja“ Božjeg zakona, zbog ispunjavanja svih crkvenih običaja i formi su moralno superiorni od ostalih. To ih samo dovodi u stanje koje je apostol Ivan napisao u otkrivenju „Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba“. A Bog odgovara, Jadniče zar ne vidiš da si siromah, zar ne vidiš da si slijep zar ne vidiš da si gol. Božja milost ide i dalje i odmah nudi rješenje. Bog nam nudi zlato žeženo (vjeru), bijele haljine (Kristovu pravdu), masti za oči (Svetog Duha). Na žalost vrlo često upadamo u zamku da zaboravimo misiju na koju smo pozvani. Isus nas je pozvao na učeništvo. Učenicima je Kristova misija cilj. Nama se dogodi da upravo to zaboravimo. I onda Bog iskoristi nekoga drugog. Nekog tko nije čak ni religiozan i objavi ono što želi.

Navest ću samo jedan primjer. Mi kao vjernici skloni smo prenaglašavati neke biblijske principe koji jesu važni, ali ti principi sami nisu ono jedino što Bog od nas traži. Međutim, nama je to toliko važno da sve koji se ne pridržavaju tih principa, smatramo hereticima.

Prikazat ću to jednom ilustracijom. Jednom prilikom bio sam u nekim svatovima, gdje se dogodilo da su mladenci morali otići ranije. Ja sam promatrao neke goste i njihovo ponašanje. Neki nisu čak ni znali da u Sali nema mladenaca, a za druge to nije bilo ni važno. Veselje je išlo dalje. Za njih je svadba bila prioritet, a ne mladenci. Za njih je najvažnije bilo da su mogli jesti, piti, i veseliti se. Ponekad mi se čini da se upravo tako ponašamo. Važniji su nam ti biblijski principi od samog Krista.

Međutim, Đavo ima i drugu stranu krajnosti, a ona se zove zanemarivanje. Isus je to lijepo ispričao u prići o svadbi kada su se gosti izgovarali. „znaš, nemoj se ljutiti, ali moram pogledati njivu koju sam kupio“, što hoće reći, važnija mi je moja njiva i posao koji ću na njoj uraditi, nego svadba kraljevog sina, ili drugi izgovor, „Oženio sam se, te ne mogu doći“. Što hoće reći, meni je bitnije moj provod sa mojom ženom, mojim prijateljima od svadbe kraljevog sina.

Možda zbog toga Bog mora upotrijebiti ljude koji su možda čak i nevjernici, koji će to izreći na jedan možda čak i neispravan način da bi im kazao vrlo važnu vijest.

Na kraju bi još pogledali jednog čekaoca prvog Kristovog dolaska. Bio je to Šimun. Bio je to već stariji čovjek, koji je gotovo svoj cijeli život upotrijebio za izučavanje prvog Kristovog dolaska. U njegovom burnom životu u jednoj porobljenoj zemlji kakva ja bila njihova, očito se nije nauživao nekakvog dobra. Tu i tamo pojavljivali bi se nekakvi vođe, koji su za sebe tvrdili da su prorečeni mesije. Privukli bi k sebi neke svoje istomišljenike, počeli neki oblik revolucije, i onda stradali zajedno sa svojim poklonicima. Šimun je jako dobro pazio, odgovaraju li opisi ovih mesija, opisu mesije kojeg su opisivali proroci. Uvijek bi našao neke probleme. Satima bi proučavao svete spise iz hramske knjižnice, doslovce gutao svaku riječ. S druge pak strane bio je donekle obeshrabren što se Božje obećanje ne ispunjava. Jednog dana na neki način Bog mu je otkrio da će upravo on biti svjedokom Mesijinog prvog dolaska. Često bi o tome pričao sa poznatim učiteljima i rabinima, koji su to nastojali demantirati, bez obzira na snagu argumenata koju mu je iznosio. Za njih je to bilo poniženje. Nekakav samouki polupismeni vjernik, usuđuje se učiti najpoznatije rabine i učitelje. Najlakše im je bilo proglasiti ga fanatikom, neuračunljivim i senilnim starcem. Međutim, i pored tolikih pritisaka, Šimun je ostao dosljedan. Budući da je često boravio u hramu, čuo je što se dogodilo Zahariji, ocu Ivana Krstitelja. Tada se uvjerio da će vrlo brzo doći obećani mesija. Znao je jako dobro da se mora roditi Spasitelj svijeta.

Jednog dana, dogodilo se nešto neočekivano. U hram su ušli muž i žena. Žena je u naručju držala tek novorođenu bebu, a muž je nosio dva goluba što je prikazivalo da pripadaju siromašnom staležu. Prišli su svećeniku, predali žrtve, svećenik je žrtve obradio točno po propisu, i tada uzeo pero, umočio ga u nekakvo crnilo, te zapitao: „kako će se zvati?“ „Isus“ odgovorio je muškarac. Svećenik je zapisao ime, zapisao je da mu je ime oca Josip, i zapisao je datum i mjesto rođenja. Možda se ništa neobično ne bi ni dogodilo, da stari Šimun, koji je tu sjedio i još uvijek proučavao svete spise, nije naglo ustao i zatražio od majke da mu da to dijete da ga blagoslovi. Marija se nije opirala, i dala mu je malog novorođenog Isusa. Šimun je sav u ushićenju uzeo to dijete, dignuo ga pred oltarom. Čitamo to u Luci 2. 29-32. „Sad možeš ,Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvojega Izraela.“

Svećenik koji je vršio obred nad djetetom, nije se ništa uzbudio. Znao je on dobro starog fanatičnog Šimuna, i nije mu to bilo ništa neobično. Da se to kojim slučajem radilo o nekim bogatijim roditeljima, možda bi se i zainteresirao. Osim Šimuna i tzv. Proročice Ane, nitko se zbog Isusovog dolaska nije uzbuđivao.

Što reći na kraju. Mislim da i među nama ima onih koji s predrasudom gledamo na male obične priproste ljude, vjerujući kako preko njih Bog baš ne može nešto veliko uraditi. Božje objave moraju objaviti samo učeni ljudi. Oni imaju monopol nad svim Božjim objavama. Male obične priproste ljude i ne primjećujemo. Moje je pitanje, bez obzira na naš socijalni status, dali smo spremni istraživati kao što je to istraživao Šimun. U svojoj velikoj želji da dočeka mesiju, mogao je lako prihvatiti poziv od lažnih mesija. Mi smo u još većoj opasnosti. Biblija nagovještava da će u posljednje vrijeme prijevara biti još sofisticiranija. Samo pravi i iskreni istraživači moći će prepoznati i razlikovati zabludu od istine. Samo oni čija povezanost s Bogom bude takva, kao što je bila Šimunova, samo oni će moći prepoznati i razlikovati zabludu od Istine.

Možda se pitamo, kako na nas gledaju bezgrešna bića. Kako gledaju i čude se da čovječanstvo gotovo ništa ne odgovara na tu bezgraničnu Božju ljubav. Na početku sam spomenuo da se danas kršćanski svijet spominje Kristovog rođenja. Kad ih se već sjećamo, onda nam upravo ti događaji nameću pitanja koja ukoliko na njih ispravno ne odgovorimo, donose nam sud. Pitanje je, „što ćeš učiniti sa novorođenim Kristom? Možeš li biti ravnodušan, dok je u pitanju tvoja sudbina, sudbina koja treba definirati tvoju cijelu vječnost. Hoće li nas Božićni blagdan ove godine potaknuti da preispitamo naš odnos s Bogom, koji se uvijek reflektira u našim odnosima jedan s drugim. Isus Krist, postao je čovjekom, samo zato da bi ti i ja cijelu vječnost mogli živjeti s njim. Možemo li na to biti ravnodušni, i podleći svom tom božićnom glamuru zaboravljajući suštinu Božića, tj zaboravljajući Isusa Krista. Kada bi mogli samo vidjeti Božje anđele, i ostala bezgrešna bića koja nas promatraju, s kolikom čuđenjem nas gledaju, kako donosimo krive životne odluke. Vrijeme je da se trgnemo iz uspavanosti. Isus Krist samo što nije došao. Ovaj puta doći će u slavi, ne kao malo dijete.

Sjećam se još tamo negdje prije nekih tridesetak godina, za Dan mladosti, to je bio 25.svibanj, bio je to ujedno i Titin rođendan, održavao se tradicionalno na stadionu JNA u Beogradu slet mladosti. Kao i danas, političari su uvijek stajali uz neke parole, tako je i tog puta bio jedan zanimljivi moto, za koji vjerujem da o njegovom značenju nisu znali čak ni oni koji su ga izmislili. Moto je bio: PROBUDI SE, NEŠTO SE DEŠAVA, O TVOJOJ SE SUDBINI RJEŠAVA: Za mene je taj moto značio nešto više od puke političke parole. Taj moto bi trebao biti moto svagdašnjeg našeg života. O našoj sudbini rješavalo se u Betlehemu prije 2000 godina. O našoj sudbini rješavalo se na Golgoti , tridesetak godina kasnije. Sve je tada riješeno u našu korist. Međutim, o našoj sudbini rješava se danas. O tome uglavnom mi odlučujemo. Mi odlučujemo, hoćemo li vječno živjeti s Kristom. Odluka o tome ovisi o nama. Bog nas poziva: „Danas ako glas njegov čujete, nemojte biti drvenastih srca“. Bog ne kaže imate vremena sutra. Danas. Danas svoj život ponovno, bez ikakvih zadrški predajmo Kristu u ruke. Danas dođimo pred njega i molimo ga da nas primi takve kakvi jesmo. Očito svaki od nas ima nekakvih životnih problema. Ti problemi mogu biti tjelesne, kao i duhovne prirode. Ali Isus nas zove: „Hodite k meni svi, umorni, natovareni, ja ću vas odmoriti“.

Danas smo u Adventu 2013. godine. Za svega nekoliko tjedana, na kalendaru ćemo gledati 2014 godinu. Možda nam ova 2013 godina i nije bila posebno uspješna. Ako se taj neuspjeh očituje u materijalnom, onda to i nije nekakav problem. Problem je ako je to bio duhovni neuspjeh. Pozivam vas sve da pred Boga stavimo terete koji su nas mučili u životu u prošlosti, bilo bližoj ili daljnjoj. Recimo mu što nas muči, recimo mu koji je naš problem. Predajmo svako osobno danas ponovno naš život Bogu. Obnovimo svoja obećanja i recimo mu da želimo s njim provesti vječnost. Recimo mu neka nas On mijenja na svoju sliku.

Ukoliko se želimo ponovno predati Bogu, iskažimo mu to u osobnoj molitvi.

Oče naš i Bože naš. Protekla je još jedna godina, a ja ponovno zbrajamo svoje nedostatke i neuspjehe. Molimo te da mi oprostiš što sam mnogo puta u životu, svoje probleme pokušavao rješavati svojim silom, umjesto da sve tebi predam. Umorio sam se Bože od pokušaja da budem dobar i visoko moralan. Ovako skršen i umoran dolazim pred tebe. Ti si čuo moj probleme koji sam ti izrekao. O Bože, takni moj život, dodirni me svojom svetom rukom i promijeni me na svoju sliku, jer bi želio cijelu vječnost provesti sa Tvojim sinom Isusom Kristom. Po Kristu Gospodinu našem molim te, Amen!

Zvonko Presečan

 

 

 

{fshare}

 

 

 

 

PODIJELI