Juraj Jurjević, Misli

111

Juraj Jurjević (Brusje, Hvar, 5. siječnja 1910. – Novi Marof 5. svibnja 1985.) – hrvatski književnik, novinar i odgojitelj

Rođen je 1910. godine u Brusju na otoku Hvaru. Osnovnu školu završio je u Brusju, a srednju je pohađao na Hvaru i u Šibeniku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik studentskog Akademsko-pedagoškog filozofskog kluba.

U Sarajevu je četiri godine bio prefekt u internatu “Kralj Tomislav” HKD Napredak. Jedno vrijeme radio je kao nastavnik u Metkoviću. Bio je novinar dopisnik lista “Hrvatski dnevnik” iz Sarajeva i Metkovića. Dolazi u Zagreb, gdje ostaje do smrti. Bio je upravitelj Odgojnog zavoda za privrednu mladež, profesor na gimnaziji i Učiteljskoj školi.

Napisao je stotine članaka za velik broj novina i časopisa te dvadeset knjiga, od kojih je deset tiskano, a deset je ostalo u rukopisu. Najpoznatije knjige su mu: “Čovjek” (u tri izdanja), zbirka aforizma “Zimzelene starine” (u dva izdanja) te “Svakodnevno o (ne)svakidašnjem”.

 

Juraj Jurjević, Misli:

 

Aforizam je zimzelena starina.

 

Živjeti znači misliti.

 

Ne poznavati samoga sebe znači biti stranac u vlastitoj kući.

 

Što je duša veća, bogatija i složenija, to je prostodušnija.

 

Vozi svoje tijelo u kočiji duha!

 

Strasti je uvijek sve lijepo i nikad joj ništa nije skupo.

 

Budi za znanjem lakom, a kada ga stekneš, dijeli ga kapom i šakom!

 

Laž ćete prepoznati po brbljavosti, a istinu po šutljivosti.

 

Rasipnici dobrote su najbogatiji ljudi.

 

Što je čovjek veći, to su mu i radosti veće i žalosti dublje.

 

Bol je veliki i iskreni razgovor sa samim sobom.

 

Osveta je gozba niski strasti.

 

Kad mrzimo, stavljamo otrovnu guju u vlastita njedra.

 

Nitko nam neće zadati toliko briga koliko naša bezbrižnost.

 

Nemarnost je kipuća voda prolivena po cvijeću naših sposobnosti.

 

Sebičost je strahovito pogrešan račun o sebi.

 

Tko lako vrijeđa, teško oprašta.

 

Najkraća i najčišća staza do uspjeha zove se odlučnost.

 

Pristojnost je ugodan miris i lahor koji struji iz dobrih i plemenitih duša.

 

Stid je odijelo duše.

 

Bez reda u nama, ne može biti reda oko nas.

 

Ljutimo i žalostimo đavla!

 

Nada je divan suradnik života, a očaj grubi namještenik smrti.

 

Brige su jedra duše.

 

Što mekše djetinjstvo, to tvrđi život.

 

Radnik ugađa glazbalo svemira, a lijenčina trga njegove žice.

 

Pogreške prate posao kao i sjena svoj predmet.

 

Nehaj je podmukli zločinac.

 

Kriza u poslu je majka rješenja.

 

Zviždanje je uvijek iskrenije od pljeskanja.

 

Nije sramota, pasti, nego padati!

 

Srce je jedina glavnica koja trošenjem postaje veća.

 

Puno će se lakše sprijateljiti dva siromaha nego dva bogataša.

 

Samoća je vrlo, vrlo živa klima, u kojoj nema mirovanja, nego se cvjeta ili vene.

 

U društvu dijelimo vrijeme, a u samoći smo njegovi jedini vlasnici.

 

Bez Boga ne možemo ništa, pa čak ni nijekati Ga.

 

Moliti Boga znači približavati se čovjeku.

 

Bez križanja i brisanja nema dobrog pisanja.

 

Kad se zaželim dobrih i izvornih misli, ja čitam pjesnike, a ne filozofe.

 

Kultura je za svoga posjednika malo pravo, a velika dužnost.

 

Rodoljubno srce ne može nitko razoružati.

 

Vrijedno živi samo onaj koji zakone oko sebe čini suvišnima.

 

Revolucija je grom dugo naoblačenih nebesa.

 

Palače, vile i dvorci smiju se i urliču, a seoske kolibe i potleušice mole Boga.

 

Odgoj je sijanje čovještva.

 

Što više imamo, to nam više nedostaje.

 

Potreba mora biti manja od mogućnosti i imanja.

 

Brak je filozofija, u koju valja ući bez mnogo filozofiranja.

 

Majka je žrtva na oltaru ljubavi, koja uvijek gori, a nikad ne sagorijeva.

 

Životinju tjeraju nagoni, a čovjeka vrijednosti, ciljevi i razlozi.

 

Svi su ljudi filozofi i svi vjernici teolozi.

 

Slušaj u oceanima, a govori u kapljicama.

 

Šutnja je spušteno jedro u oluji…

 

Govor je uvijek rizik, a šutnja je uvijek dobitak.

 

Besciljnost je najteži i najskuplji cilj.

 

Starost je mir duboke šume.

 

Sebičnost je strahovito krivi račun o sebi i o svojoj koristi.

 

Tajne su teže i neugodnije nego i najveće naše brige i nevolje.

 

Priroda se smije cvijećem.

 

 

(Izbor iz zbirke: Juraj Jurjević, Zimzelene starine, UPT, Ðakovo, 1983. i 1995.)

PODIJELI