Na početku prvo da se predstavim. Zovem se fra Tomislav Svetinović, odnedavno sam kapelan u župi Podhum kod Livna (BiH). filozofsko teološki studij sam završio na franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Rodom sam iz Mrkonjić Grada dijecezanske župe Banjolučke biskupije. Prvo sam od četvero djece u obitelji (dva brata i jedna sestra). Potječem iz tradicionalne katoličke obitelji. Moj je otac bio pošao u dijecezansko sjemenište u Zagreb no budući da mu nisu išli klasični jezici nakon prvog je razreda odustao. Ovo vam sve govorim kako bi lakše razumjeli slijedeće što ću reći. Moram priznati da mi je jako teško govoriti tj. svjedočiti o sebi jer tu čovjek treba ostati objektivan i realan.
Ako me pitate kad sam prvi put osjetio poziv to vam ne bih znao odgovoriti. No, sigurno je da je to bilo prilično rano, čak u djetinjstvu. Moji su mi roditelj pričali kako su me veoma rano počeli odvoditi na Sv. Misu i što ih je jako iznenadilo, nisam bio poput ostale djece i svojih vršnjaka. Njima na čuđenje bio sam (tako kažu jer se ja ne sjećam) jako pažljiv s tim da sam nastojao činiti sve one geste i pokrete koje je i puk činio na sv. misi. Sjećam se da sam počeo od malih nogu ministrirati u župnoj crkvi a da sam jedva mogao dosegnuti oltar. Svoje djetinjstvo sam, iako ne u cijelosti, proživio u rodnom gradu, ne razlikujući se od druge djece, s tim da sam već u petom razredu počeo govoriti o tome kako ću nakon završene osnovne škole poći u svećenike. Dakle nisam govorio u dijecezanske (svjetovne), franjevce, dominikance, isusovce ili pak koji drugi ogranak, nego samo u svećenike. I to mi je bilo dosta. Priznajem da tad nisam ni poznavao franjevce. U Trogiru, na župi u kojoj sam bio (za vrijeme izbjeglištva), također je bio dijecezanski svećeni. Reći će netko od vas pa otkud onda u franjevcima ako sam rodom iz dijecezanske župe a i u izbjeglištvu sam bio na dijecezanskoj župi.
Moram priznati da sam po naravi jako pričljiv i to me je znalo ponekad skupo koštati. Sjećam se dobro kako sam svakom živom dok sam bio u Trogiru razglašavao kako ću nakon osnovne škole poći u svećenike, pa sam tako i cijeloj rodbini rekao o tome. Kako je moja mama iz Tomislavgradu i kako su tamo franjevci sva rodbina me je pomalo počela zezati s «fratrić». Iskreno rečeno nije mi bilo drago što me tako nazivaju, ali sam sâm tomu bio kriv.
Iz Trogira nakon završetka rata došao sam u Jajce, jer Mrkonjić je Daytonskim sporazumom ponovno pripao Srbima i Republici Srpskoj. U početku se odmah znalo da u Mrkonjiću za Bošnjake i Hrvate neće biti mjesta, pa su se i moji nerado preselili u Jajce. U Jajce dolazim na početku sedmog razreda, ali zbog zdravstvenih problema, ne ostajem dugo, nego se vraćam u Trogir i ostajem do drugog polugodišta kad mi se zdravlje malo poboljšalo. U drugom polugodištu sedmog razreda dolazim u Jajce, ali sad s manje zdravstvenih problema, i nastavljam školovanje sve do osmog razreda. Nakon osmog razreda sam odustao od svećeništva (predomislio sam se) i upisao elektrotehničku školu. Roditelji mi na tome uopće nisu zamjerili, no bilo je neke rodbine koji su me i dalje nazivali «fratrić» i to zahvaljujući mom dugom jeziku. Ni u jednom trenutku nisam osjetio da sam bio prepušten samom sebi, nego uvijek sam imao stalnu potporu roditelja. I tako sam ja pošao u elektrotehničku školu s namjerom da je završim, eventualno upišem fakultet i na posljetku osnujem obitelj. No kako bi rekla stara narodna poslovica: «čovjek snuje, a Bog određuje». Tako je bilo i sa mnom. Škola mi je išla dobro i volio sam taj poziv. Pravi preokret u mom životu nastupio je negdje oko Uskrsa. Ovo do sad je sve bila, usudio bih se reći, uvertira u ono što dolazi.
Dakle kao što rekoh to je počelo oko Uskrsa. Kad sam pošao u srednju školu pridružio sam se i posto simpatizer FRAME u Jajcu. Jedne večeri, a često sam se vraćao kući s ujakom fra Zvonkom Zečevićem (tadašnjim voditeljem FRAME), dok smo nakon frame išli u Bugojno po fra Marka Štekića (sada već pokojnog) u autu smo molili krunicu. I na jednom je ujak (negdje oko sredine desetice krunice) zašutio, što mi je bilo malo čudno jer razmišljanje obično slijedi na koncu svakog desetka krunice, no ja nisam ništa pitao već sam šutio i čeko što će dalje biti. U jednom je trenutku ujak progovorio s upitom: «Tomislave jesi li razmišljao da pođeš u svećenike? Primijetio sam da si malo drukčiji od ostalih: mirniji, povučeniji, ozbiljniji… Mogao bi biti dobar svećenik!» Bile su to ujakove riječi koje su me na prvi mah iznenadile i po malo šokirale. Sjećam se dobro da sam tog trenutka bez imalo razmišljanja odgovorio: «Nisam ujače, ali razmislit ću o tome.» Sad tek vidim da sam tada dobro i pošteno slagao ne samo ujaku (naziv za Bosanskog fratra), nego i Bogu, mada se njemu ne može slagati. Ovo sad što ću reći je moja osobna refleksija na ovo sve, a što nisam odmah ni uvidio. Ja to tumačim ovako. Da je ostalo na onome «nisam ujače» tko zna bi li bio ovo što sam sad. Ali budući da sam rekao kako ću razmisliti, pružena mi je još jedna šansa. A ta šansa se sastojala u puno ozbiljnijoj stvari. Taj je razgovor između mene i ujaka trajao samo par minuta nakon čega smo nastavili s krunicom. I te večeri, a bio sam s njim u društvu još par sati, ali mi nije više uopće spominjao ništa vezano uz svećenički poziv. Smatram da je to bilo nešto poput prijamnog ispita, na kojem sam s dosta muke ipak prošao, jer nije mala stvar lagati svećeniku a pogotovo Bogu. No dobro ta je večer prošla, a par dana iza toga dogodilo mi se nešto nečuveno, pomalo zastrašujuće i veoma ozbiljno. Ovo što ću vam sada reći ne govorim svakome, jer je u SP točnije u evanđelju Isus na jednom mjestu rekao slijedeće: „ne bacajte biserje pred svinje, da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i vas rastrgaju“ Mt 7,6.
Sad ću načiniti malu digresiju:
Kako već na samom početku rekoh da imam dva brata i jednu sestru i tada smo svi išli u školu, a živjeli smo u dvosobnom stanu i nije bilo baš jednostavno naći miran kutak za učenje i pisanje domaćih uradaka. Moji Baka i djeda (tatini roditelji) su živjeli na drugom dijelu grada u garsonijeri i ja sam se odlučio preseliti njima kako bi si barem malo stvorio bolje uvjete za učenje. U garsonijeri me je zapala kuhinja s dvosjedom. I moram vam priznati da mi nije bilo teško spavati ispruženih nogu preko stranice dvosjeda. Tad nisam bio puno niži od ove visine.
Dakle par dana iza onog upita ujaka, legao sam spavati na dvosjed i uz opuštajuću duhovnu glazbu utonuo u san. Ubrzo sam osjetio kao nekakvu svjetlost. Prva pomisao mi je bila da slučajno baka, sad već pokojna, ne prebacuje programe na TV-u jer je kuhinju od dnevnog boravka, ako se tako može nazvati, u kojem su baka i djed spavali dijelio samo paravan. Pa mišljah da to svjetlo (nešto poput blica foto aparata) dolazi iz njihove prostorije. Nakon par trenutaka ponovno sam zatvorio oči i prije nego ću utonuti u dublji san dogodi mi se isto, ali ovog puta odlučim ne otvarati oči pa što god bude. Malo iza toga sam čuo glas koji mi je govorio. Lagao bih kad bi pokušao doslovno citirati riječi koje su mi bile upućene, ali bih mogao parafrazirati i usporediti s onim iz SP kad je Bog zvao Samuela.Mladi je Samuel služio Jahvi pod nadzorom Elijevim; u ono vrijeme Jahve je izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta. No jednoga je dana Eli ležao u svojoj sobi – oči su njegove počele slabiti te više nije mogao vidjeti – svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen i Samuel je spavao u svetištu Jahvinu, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. I Jahve zovnu: “Samuele! Samuele!” A on odgovori: “Evo me!” I otrča k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao!” A Eli reče: “Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!” I on ode i leže.
I Jahve opet zovnu: “Samuele! Samuele!” Samuel usta, ode k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao!” A Eli odgovori: “Ja te nisam zvao, sine! Vrati se i spavaj!” Samuel još nije poznavao Jahve i još mu nikada ne bijaše objavljena riječ Jahvina.
I Jahve zovnu Samuela po treći put. On usta, ode k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao!” Sada Eli razumje da je Jahve zvao dječaka. Zato reče Samuelu: “Idi i lezi; a ako te zovne, ti reci: ‘Govori, sluga tvoj sluša.’” I Samuel ode i leže na svoje mjesto.
I dođe Jahve i stade i zovnu kao prije: “Samuele! Samuele!” A Samuel odgovori: “Govori, sluga tvoj sluša.”
Tada Jahve reče Samuelu: “Evo, učinit ću nešto u Izraelu da će oba uha zujati svakome koji čuje. U onaj ću dan ispuniti na Eliju sve što sam rekao za kuću njegovu, od početka do kraja. Ti ćeš mu objaviti da osuđujem kuću njegovu dovijeka; on je znao da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao. Zato – kunem se domu Elijevu – neće oprati krivicu Elijeva doma nikakve žrtve ni prinosi dovijeka.”
Samuel je spavao do jutra, a onda otvori vrata Doma Jahvina. Samuel se bojao kazati viđenje Eliju. Ali Eli zovnu Samuela govoreći: “Samuele, sine!” A on odgovori: “Evo me!” I on upita: “Kakva je riječ koju ti reče? Nemoj mi zatajiti ništa! Tako ti Bog učinio zlo i dodao ti drugo ako mi zatajiš nešto od onoga što ti je kazao.” Nato mu Samuel pripovjedi sve i ništa ne zataji od njega. A Eli reče: “On je Jahve, neka čini što je dobro u očima njegovim!”
1. Sam 3,1-18

Kao što rekoh riječi se ne sjećam i to mi nije ni važno, daleko mi je važniji onaj osjećaj i trenutak, usudio bih se reći, izabranja. Kao što rekoh te se večeri više nisam budio, a inače imam jako tvrd san.
No što sigurno znam je bilo to da sam u jutro kad sam se probudio rekao + baki, jer je već dida bio izišao u trgovinu, da ne želim više u školu. A njene su riječi bile (pokoj joj duši): «Misusovo (od zaziva Ime Isusovo) dijete što ti bi, pa sinoć si bio normalan.» Ja sam ipak taj dan pristao poći u školu. No kad sam se vratio kod bake su me čekali tata i mama. Tata je bio jako ljut, a mama je bila pomalo zbunjena, i spremna stati u moju obranu mada i nije znala o čemu se točno radi. Ništa neobično za majku i njenu ljubav prema svom djetetu. Da! Znam zbog čega je tata bio ljut, ne što bih ja pošao u svećenike, nego više zbog tako nagle odluke. Naime bojao se da to nije samo neki hir, jer sam ja rekao da želim prekinuti školu. I dobro. Tenzije su se smirile, a ja sam uspio nagovoriti tatu da pođe sa mnom do župnog ureda, dok je mama ostala s bakom i djedom. Putem sam razmišljao kome se obratiti. Prvo sam pomislio na fra Zvonku Zečevića, no kako njega tad nije bilo u kući otišao sam starom ujaku i mom pravom zemljaku fra Zvonki Bakoviću (sad već pokojnom). Budući da sam znao kakve je naravi dugo sam razmišljao kako mu reći to što mi se dogodilo. Mislio sam ako mu kažem: «ujače ja sam imao viđenje i čuo glas!» 99,9999999999999 % sam siguran da bi mi rekao: «ajde mali što to sebi umišljaš» ili nešto slično tomu. No odlučio sam biti jako oprezan i pomalo lukav. Moj je upit glasio: «ujače ima li osoba koje osjete svećenički poziv tako što čuju nešto poput glasa Božjeg u sebi». On je odgovorio da postoje i tada sam ja već siguran u sebe sav radostan i pomalo ponosan povišenim glasom rekao: «ujače to sam ja doživio». Uslijedila je šutnja od par trenutaka, a potom me je odveo u sobu. Tad sam imao prvi pravi, i ozbiljni razgovor sa svećenikom, pa kako i ne bi kad se radilo o veoma važnoj stvari. Nakon razgovora ujak je porazgovarao i s mojim ocem i vjerojatno mu dao nekakve korisne savjete kako dalje postupiti.
A sad samo par riječi o kušnjama.
Prvi udarac je bio kad sam čuo da za prijamni ispit imam uz hrvatski jezik i engleski.
Moram priznati to mi je bila smrt kad bi mi netko samo spomenuo «engleski». Jer kad sam trebao, nisam bio uhvatio «korijen», i kasnije sam non-stop «šepao» u tome. I jedan od razloga prekidanja škole je bio taj da ta dva mjeseca (od 4 do 6) iskoristim za pripremanje prijamnog. Na prijamnom je dobro prošlo i bio sam primljen. Bogu hvala!.
Druga veća kušnja je bila kad sam bio u sjemeništu u Visokom. Dogodila se krađa slatkiša koju je počinio sjemeništarac iz naše generacije. Nakon što je uhvaćen na djelu drugi prefekt (odgojitelj) mu je usmeno priopćio da je otpušten iz sjemeništa. Da bi se moja generacija pokazala solidarnom zaprijete prefektu kako će svi napustiti ako on bude otpušten. To se dogodilo u nedjelju 10. listopada dakle 4 dana iz sv. Franje. Taj sam dan išao rođacima u posjetu pa sam tek po povratku doznao što se dogodilo. Iako nisam bio tu kad se sve to dogodilo nisam bio izuzet od prekršaja. Sve je bilo dobro dok se nije vratio prvi prefekt. Bili smo svi pojedinačno na razgovoru. I ja sam bio rekao kako napuštam jer nema smisla da ostajem sam, kad već svi napuštaju. Jesam li u tom pogriješio ne znam, prosudite sami. Tek negdje pred večer je došla obavijest da taj sjemeništarac neće biti otpušten, što je ustvari samo bila varka. Nekoliko mjeseci kasnije ipak je otpušten. Ipak su ovdje odgojitelji bili mudriji i pametniji i nisu dozvolili da ostanu bez jedne generacije sjemeništaraca. Nakon vijesti da neće biti otpušten jedan po jedan je odlučio ostati, no ja nisam htio pogaziti riječ i ostao sam pri tom da odlazim. Bi li se kasnije vratio kao postulant nakon završene gimnazije odgovorno tvrdim da bi. No kad sam javio roditeljima da napuštam i zbog čega. Nisu pristali na to, te su odlučili već u juto doći u Visoko i osobno porazgovarati s prvim prefektom. Do toga ipak nije došlo jer me je tu večer pozvao prvi prefekt i nakon dvo-satnog razgovora obećao da se nemam čega bojati i da neću biti ni od koga kažnjen. Tako je i bilo. Kasnije mi je mama rekla da sam joj te večeri skratio najmanje 5 god. života.
Ovim sam završio svoje, priznajem, ne baš kratko svjedočanstvo. No molio bih vas samo za još koju minutu.
Iza mene je tek 28 god. života, koliko me još čeka ne znam. No jedina mi je želja da na koncu svog života mognem s ponosom izreći riječi sv. Pavla iz 2. poslanice Timoteju 4,7 “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao”. Netko će s pravom ili ne reći da je to pretjerano idealiziranje ili čak fantazija. To je potpuno i legitimno pravo svakog pojedinca. Činjenica je da mi možemo i vrlo često budemo u zabludi, no ima Onaj Vječni i Nedokučivi koji ne može biti u zabludi.

fra Tomislav Svetinović

PODIJELI