Ja sam Ante Živković, rođen sam 10.05.1993 godine. Živim u malom selu Retkovcima pokraj grada Vinkovaca .Od djetinjstva me roditelji podučavaju i govore o vjeri. Završio sam osnovnu školu i krenuo u srednju školu u Vinkovcima . Postupno sam ulazio u društvo koje nema nikakve veze s vjerom „BOGOM „ .Svaki novi školski dan sam se sve više prepuštao društvu, sada mogu reći, (vražjim) klopkama, padao u razna iskušenja, činio razne nepodopštine, griješio i sve dublje tonuo i sve se više topio.Počeo sam jako psovati, intenzivna svađa s roditeljima, sestrama, sukobi i fizički obračuni s kolegama iz škole. Drugi učenici i ljudi u gradu počeli su me se bojati . A ja sam samo tražio razlog za agresiju, sukob.Već tada povremeno sam osjećao veliki umor, vrtoglavicu i stisak u prsima, ali smatrao sam to nevažnim i dalje nastavio provoditi se s prijateljima.Uz to druženje s njima osjećao sam se nekako jači, smatrao sam da mi nitko ništa ne može, uvijek sam bio spreman za razne gluposti koje su škodile drugima .Sve je to redom počelo dolaziti na naplatu, pao sam školsku godinu, počeli su problemi s roditeljima, sramotio sam obitelj, roditelje, ali meni je to bilo sve onako- OK, nema veze, bilo pa prošlo. Nije me to „ diralo“.Problemi s zdravljem su me sve više stiskali i tlačili. Odlučio sam to reći roditeljima, počeo sam mjeriti tlak, i time sam saznao da uz sve druge tegobe imam jako povišen tlak, to me jako uplašilo.DB ( doktor kojeg ne imenujem punim imenom i prezimenom jer ga nisam pitao za dozvolu ) koji je bio u timu koji operirao našeg Nadbiskupa gospodina Marina Srakića, poznati je kardiolog na ovim prostorima i u svijetu, a u tome svemu je i liječnik moga oca. DB sa još jednim također priznatim stručnjakom iz kardiologije MK u Vinkovcima ambulantno primaju pacijente.Otkada je moj otac počeo odlaziti njemu njegovo zdravstveno stanje se popravilo, sve manje je imao povišen tlak, vrtoglavice.Po razgovoru s roditeljima otišao sam i ja kod njih na pregled, misleći da će i meni dati tablete s kojima će mi normalizirati tlak i to je to, idemo dalje po starom.Kada sam došao ordinaciju uhvati me jaki nemir, imao sam neki nekakav „loš predosjećaj „.Jedan od doktora ( MK) mi je snimao srce, ja sam u tim trenucima pratio njegov pogled, koji je sve oštrije i začuđeno gledao ekran . Uslijedila je jako duga tišina, ili se meni činilo,- trajalo je vječnost – znao sam nešto nije u redu.Nakon par trenutaka pitao me dali se često umaram, bavim li se sportom, radim li teško, što me je začudilo i naravno ja sam mu odgovorio.I dalje sam gledao monitor na kojem je bilo prikazano moje srce, ali naravno ništa nisam kužio osim da sam i sam mogao vidjeti srce i neke rupe za koju sam mislio da je to normalno, da je završio i da su to rutinska pitanja. ( Sada znam da sam se samo tome nadao ).Dok sam to vrtio u glavi čuo sam pitanje gdje mi je tata, što me je najviše uplašilo. Pozvao je drugog doktora DB koji je došao sa još jednom liječnicom. Dugo su gledali u monitor i samo rekli. „To je to „Došli smo u ordinaciju gdje mi doktor DB počeo pričati o nalazu i rekao da morat ćemo te operirati imaš rupu na srcu promjera 2,5 cm.Uh koji šok, nisam mogao vjerovati, cijeli život mi se okrenuo, svaki trenutak, i samo sam u sebi rekao Kriste sve u tvoje ruke ..,nakon ponovljenog snimanja i pregleda potvrđen je prvi nalaz te mi je objašnjeno kako je takav zahvat danas gotovo rutinski i da ću moći normalno živjeti……ugradit će mi neki „kišobran“ i sve će biti dobro, i tu sam se malo smirio.Tokom daljnjeg razgovora doktor me preporučuje u bolnicu Magdalena koja se nalazi u Krapinskim toplicama kod njegovog kolege koji se bavi takvim operacijama a specijalnost mu je začepljivanjem rupa na srcu dr. Š.Od tog trenutka sam se onako u podsvijesti okrenuo Bogu, al naravno misleći Bože zašto baš ja. U mojoj obitelji počele su još veće molitve, moja baka i još osam žena su molile devetnicu, krunice Otac molitve sv.Riti i blaženom ali i Papi Ivanu Pavlu II. Pogotovo blaženom Papi a molitve sv. Riti je „prilagodio „ Blaženom Ivanu Pavlu II.Ali ja sam i prije toga imao tj molio sv. Antunu i Papi Ivanu Pavlu II. Prema našem pokojnom Papi oduvijek sam imao ono super mišljenje, nekako njegov pogled kada ga gledam na tv-u bio je onako smiren, ulijevao u meni mir i snagu za dalje .Došlo je vrijeme da krenem u bolnicu u Krapinu. Dolazim s roditeljima tamo u hodnik, pitam za doktora, kaže žena na prijemu malo će kasniti, al strpite se. Naravno pun hodnik ljudi, čekamo doktora i vidim da dolazi neki čovjek za kojeg bi rekao da je siromah, narkoman, probisvijet. Taj čovjek prolazi kroz masu ljudi i dolazi do mene i pruža mi ruku, ha i govori mi znači ti si taj Ante s rupom, ha jako me začudilo jer on mene uopće nije poznavao, niti znao kako izgledam jednostavno sam ostao u šoku, odmah sam shvatio da se MOJ BOG umiješao u to sve što me jako razveselilo.I dolazim ja kod njega u ordinaciju, sve po dogovoru slijedi me snimanje srca kroz jednjak .Sve to počelo, ja ulaskom u tu prostoriju kažem „hajdemo Bože ti i ja to riješiti„ , a u to vrijeme moji roditelji su u hodniku i čekaju, kasnije saznajem da su se odvojili, i svako bez dogovora moli ali mole istu molitvu, molitvu DUHU SVETOM .Snimanje traje a doktor onako začuđen gleda u računalo, monitor i priča sam sebi nešto, ne mogu razumjeti iako se trudim. Završilo sve uzima doktor papire nalaze koje sam donio, čita, čujem ja izgovara čitajući „ rupa od 2,5 cm „, al i dalje on nešto priča samo ja ne kužim i dolazi do mene i kaže Ante ti nemaš rupu, tj vidi se da je bila ali rupa je zarasla i vidi se friški dio srca, na tom djelu tanka opna kao da je zalijepljena.Istog trenutka me obuhvatio veliki mir, odmah sam znao da me je Bog po zagovoru Ivana Pavla II izliječio, izlazim ja iz ordinacije i krećem prema svojim roditeljima i imam osjećaj kao da oni već znaju da rupa ne postoji da sam ozdravio, ja to njima govorim, oni i dalje onako smireno gledaju u mene a ja se naravno smijem.Odlazimo svi zajedno kod doktora Š, i on ponovi isti priču i roditeljima, nema rupe i gotovo.Ali za svaki slučaj i s obzirom na nalaze koje sam donio sa sobom on će mene poslati u Sestre Milosrdnice u Zagreb na ubrizgavanje neke boje u krv da se na snimanju točno vidi gdje prolazi krv Naravno i ti nalazi pokažu da krv normalan protok ima i da se ne izljeva iz srca, ja naravno odmah Hvala ti Bože dao si mi novi život.Na putu kući moj otac zove doktora DB koji mi je uz doktora MK otkrio rupu, i govori mu kako rupe više nema, al naravno on nije vjerovao u to i pozvao me da dođem u Novi Sad, on će naručiti najmoderniji stroj iz da me ponovno pregleda s tim. Jednostavno kaže da ne vjeruje da rupe nema i da je to neka greška.Ja i moji roditelji smo znali da je to Bog riješio, da rupe više nema da sam hvala Bogu zdrav, al eto idemo radi njih tamo na pregled, tako smo se mi uputili i došli, počeo me snimati i čovjek jako začuđen, ljut, i govori kao nije nikada u životu pogriješio i da rupa mora biti, odjednom snimanje gotovo, okrene se meni i sklopljenih ruku u čudu mi govori „ Bože…..Ante ne moraš na operaciju , rupe nema „ , a joj Bože hvala ti, svi sretni, od tog dana mi se život okrenuo, prema Bogu mom, i mom stalnom pratiocu Papi Ivanu Pavlu II, i ovo ozdravljenje imam osjećaj da je po njegovom zagovoru kod Boga.Shvatio sam koliko je Bog dobar i koliko mi znači u život, Slava KRISTU.Nakon par dana odlazim kod svog obiteljskog liječnika dr. OK koji i dalje ne vjeruje da su ti stručnjaci pogriješili. Čak savjetuje da me roditelji vode dalje, jer „oni ne mogu pogriješiti“ pogotovo sa takvim strojem instrumentom.Jedne večeri kod nas u goste dolazi jedna predivna osoba Ivana, koja me poziva na jednodnevnu duhovnu obnovu, više molitva prvog petka u mjesecu koju vodi poznati laik JL u Slavonski Brod, u toj crkvi, crkvi Svete Obitelji djeluje molitvena zajednica koja se zove ……..NOVO SRCE, odmah me razveselilo jao Bože hvala ti, toliko si velik.I sve se mi dogovorili idemo na seminar, inače takvi seminari budu svakog prvog petka u mjesecu, dogovor pao idemo Ivana, njena prijateljica, moj otac i ja.Taj dan kada smo trebali krenuti naravno vrag ne da slaviti Boga i „radi“, mom ocu se ne da, glava ga boli, al uspio sam uz molitvu Bogu i upornost odlučio i on ide s nama. Dolazimo tamo, ja osobno nikada tog čovjeka nisam vidio, na ulasku u crkvu ja se sudarim s nekim čovjekom, i nas dvojica se pogledali na sekundu, oči u oči. i sve to okej mi sjeli, i ta divna osoba Ivana mene pita pa Ante dali znaš s kim si se sudario, a ja ono nemam blage veze, ona meni kaže da je to JL koji će voditi večerašnju molitvu, jao Bože kud sam njega udario sam sebe pitam, al rekoh nema veze sve to Božja volja.Seminar započeo, molitva sve to super hvala dragom Bogu, pri samom kraju molitve dolaze svjedočanstva.JL predvoditelj molitve proziva osobe koje su ozdravile, i među njima, govori nalaze se 2 muške osobe koje su ozdravile od bolesti srca, naravno ja se u tome nisam našao, svjedočanstva prolaze i on opet ponavlja „među nam je jedan dečko kojega je Isus ozdravio od urođene mane srca točnije rupe na srcu, pa bio bi red da dođe.Uf ja se odmah naježio, ne zbog toga što moram svjedočiti, nego nemam pojma što da kažem, al idem ja to provjeriti i okrenem se prema Ivani misleći ono da će mi reci hajde Ante sjedi nisi ti, ha al ona meni Ante prozvan si, a ja u paniku jao mili Bože što da kažem, i ja se ustao i krećem prema oltaru, svi me ono gledaju s osmjehom, i put do oltara moram otići iz crkve na stepenice gdje nikog nema, a niti me itko vidi, i na tim stepenicama čujem ja kako JL govori „evo ga dolazi „ a nikako me nije mogao vidjeti, kada sam ja sjedio na koru u mraku, odmah sam znao Bog je kraj mene, nema brige idem, ja sam došao do oltara i poslije toga se uopće ne sjećam što sam rekao, rado bih podijelio s vama al ne sjećam, kada sam došao na kor samo sam pitao dali sam dobro rekao, svi kažu kratko al dovoljno, super, hajde rekoh, hvala Bogu, i u tome dolazi kraj seminara, kada sam izlazio van, ljudi me gledaju, smiju se, grle me, plaču a ja ono Ante u centru pažnje si, al ne samo ti „nas dvojica „ Bog i ja „ hvala Bože.I opet se mi dogovorili idemo na sljedeći prvi petak u istu crkvu, molitvu predvodi isti čovjek tj gosp. JL , seminar počeo, u molitvi, govori kome je što Dragi Isus pomogao, ozdravio, ja naravno opet na koru, i tokom molitve obuzme me neka nježnost, radost, toplina, kao da je neko stavio u mene, i nakon par trenutaka kaže,“dečku na koru, kojemu je Isus začepio rupu na srcu, sada mu Isus daje svoje, potpuno novo i čisto srce, jao Bože moj koje miline, tako sam sretan . Od tog dana svaki trenutak sam s Bogom, moj cijeli život se promijenio, život je prekrasan ALI UZ BOGA .Hvala ti Kriste na svemu, velik si …amen. A Hvala i tebi blaženi Ivane Pavle II na tvom zagovoru kod Isusa.
Ante Živković
