Stopa siromaštva u RH je toliko visoko podignuta na ljestvici da je svako drugo dijete doslovno siromašno. Zapitajmo se za koga mi to dajemo glas – rade li oni za bolje sutra vas i vaše djece. Lako im je živjeti s 40 do 50 tisuća kuna mjesečno i upravljati životima nas malih svojim dirigentskim palicama iz udobnih upravljačkih fotelja. Znate li da danas mnoga djeca u našoj Domovini žive ispod razine hrvatskog prosjeka – gladna, žedna, prestrašena, u mraku, bez vode i struje, promrzla, željna tako malih banalnih stvari kao što su hrana, voće, slatkiši. Mnoga djeca sanjaju čokoladu, lizaljku, grickalice koje vide na policama trgovina ili reklamama u novinama ili na televiziji. Možete li vjerovati da ima takve djece koja su željna nečeg slatkog. Koliko samo djece kradomice posežu za tim čarobnim slatkišima de facto kradući ih u trgovačkim centrima u nadi da ih nitko neće zamijetiti, samo zato da bi se zasladila. Tužno, ali to je surova stvarnost. To vide kao jedini način da bi došli do svojih ukusnih poslastica o kojima sanjaju, ne čine to iz obijesti poput njihovih vršnjaka iz bogatih obitelji u visokom sloju, jer srednjeg sloja više nema, uništen je, građanski sloj više ne postoji – postoje samo bogataške obitelji i postoji sirotinja. Upravo roditelji iz potonjeg sloja nisu u mogućnosti priuštiti svojoj djeci često niti dovoljno hrane, a kamoli čokoladu. S druge pak strane mnogima je to nezamislivo, pa čak i banalna stvar – kupiti čokoladu, sladoled, kinder jaja, gumene bombone, jer se njihova djeca upravo guše u slatkim poslasticama. Igračke su posebna priča. U onom sirotinjskom i bivšem srednjem sloju već se tradicionalno prenose s koljena na koljeno, s djeteta na dijete.
Veliki lanci trgovina i brendova igračaka posebna su priča. Toliko su podigli cijene kao da kupujete suho zlato. Na najmanjima i najmlađima zarađuje se najviše, oko poslova vezanih uz njih vrte se vrtoglave sume novca. Privlače ih i mame na sve moguće načine – od šarenih veselih izloga do velike dječje čarolije svijeta brendiranih raznolikih bezobrazno skupih igračaka. Razlike se osjećaju na svakom koraku – zamislite samo kako se osjećaju djeca koja hodaju ulicom u rasporenoj, iznošenoj odjeći, obući često puta dva broja većoj, naslijeđenoj od brače i sestara kad susretnu roditelje koji hodaju uz dijete koje se vozi u dječjoj inačici nekog sportskog automobila koja stoji par desetaka tisuća kuna. Kako toj djeci objasniti da im roditelji ne mogu kupiti nove tenisice, jer mnogi roditelji nemaju ni za najosnovnije potrepštine za djecu.
Zasipani smo reklamama jednokratnih pelena s ovim ili onim dodacima za mirniji san djeteta koje će ostati suho tijekom čitave noći. S druge strane, mnogi peru i suše one krpene pelene što su neki od starijih čitatelja ovih redaka koristili za svoju djecu, a i sami su bili umatani u takve. Reklamiraju se kreme, dječja ulja, a neki namažu djecu svinjskom mašću po najosjetljivijim mjestima. Možda je mnogima od nas to i gadljivo i nezamislivo, ali takve se stvari događaju i danas doslovno pred nama. Mnoga djeca sanjaju o tako malim stvarima, većini svakodnevnim i normalnim. Većini u visokom društvu nezamisliva je riječ –ne imati – dok mnogi sanjaju o toplim domu, slatkišima, novim igračkama, slikovnicama, albumima sa sličicama, bajkama, trenutcima u kojima djed u toplom domu uz čaj čita svojim unucima neku zanimljivu slikovnicu dok se kućom šire slatki mirisi svježe ispečenih bakinih kolača. Velik broj roditelja ne može djeci priuštiti knjige i bilježnice, torbu i sve što današnjoj djeci treba za školu. Mnogi se prije početka školske godine hvataju za glavu čupajući još ono malo kose što je ostalo na glavi. Da bi se opremilo školarca za školu, treba nekoliko tisuća kuna, a roditelji žive od minimalnih primanja ili socijalne pomoći. Ma, kakva pronatalitetna politika, kakve subvencije obiteljima s više djece!

Dok neka djeca ne znaju koju bi sobu izabrala za igranje, koju za učenje, koju za slobodne fizičke aktivnosti, neka druga djeca nemaju niti kutka u skučenim prostorima iznajmljenih stanova nastalih od prenamijenjenih šupa i podrumskih prostorija gdje zrake sunca gotovo nikad ne dolaze, a vlaga je glavni prijatelj. Uče za stolom s kojeg za vrijeme obroka moraju micati knjige jer je to ujedno i jedini stol u prostoru u kojem žive. Nema tu nimalo privatnosti koja je potrebna i djeci, nema tu kutka u kojem dijete može stvoriti svoj čarobni svijet, smjestiti svoju najmiliju igračku koja ga prati kroz djetinjstvo, a kasnije kao uspomena ostane za čitav život. Nema mjesta za najboljeg prijatelja i u dobru i zlu i pažljivi slušač i onaj koji tješi i s kojim se dijele prve tajne. Nema tu mjesta niti za sve one stvari koje su mnogima normalne – od mobitela, tableta, markirane robe, raznih putovanja i automobila. Njihovi vršnjaci sve to dobiju čim trepnu okom. Zasigurno da (hm) naša Vlada snosi veliku krivicu. I društvo. I televizija. I brendovi. I hladnoća i nerazumijevanje imućnih roditelja koji osim što sve priušte svojoj djeci, zabranjuju im da se druže s onim bokcima i odrpancima iz sirotinjskog kvarta.
I onda se kriza lomi na krhkim leđima upravo te spomenute djece iz sirotinjskih kvartova, namjerno neću napisati, radničkih četvrti, jer u ovoj državi osim javnog sektora malo njih radi, pa prema tome ne mogu imati niti svoju odvojenu radničku četvrt. Kriza onda ostavlja na tim krhkim bićima velike i duboke rane, nezaštićeni su, ni za što krivi, jer se njihov život pretvara u veliki test izdržljivosti – to zapravo država provodi kriminal na malim ljudima. Kako objasniti djeci da roditelji nisu čarobnjaci niti zlatne ribice koje ispunjavaju barem tri želje i da ne mogu stvoriti vlastitoj djeci bolje život, skupe knjige potrebne za obrazovanje za njihovu svjetlu ili barem svjetliju budućnost. I tako Domovina uništava svoju vlastitu naciju od najmanjih nogu, počevši od djece kojima oduzima pravo na njihove nevine dječje snove o ljepšoj budućnosti. Svaki drugi građanin RH, osim ako ne radi u državnim službama, radi za minimalac koji je toliko smiješan da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Što se može napravit s 2400,00 kn – platiti režije, stan ili podstanarstvo, hranu koja je postala najveća stavka u svakoj obitelji, poslati djecu u vrtić, školu, fakultet. S obzirom da nisu čarobnjaci niti imaju štapiće kojima bi promijenili ovo na bolje, nije li vrijeme da se Vlada probudi iz velikog i dugog zimskog sna (čitaj: iz kovanja planova kako će sebi što više ugoditi) i čuje vapaje najmanjih, naše djece. Gdje su sve te ustanove koje bi trebale brinuti o zlostavljanoj djeci, samo s tom razlikom što tu djecu ne zlostavljaju njihovi roditelji nego njihova država.
Nakon svega ovoga, uopće se ne čudim da je netko napisao da ga je strah zasnovati brak jer je svjestan da želi imati djecu kojoj neće moći ništa ili gotovo ništa pružiti.

Romana Maričić Vrcić

 

 

 

PODIJELI