godina B
SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL ARKANĐELI
Tomislavgrad, 29. rujna 2012. u 9 sati
Dn 7, 9-10, 13-14 ili Otk 12, 7-12
Ps 138 (137), 1-2a. 2bc-3. 4-5
UVOD
Psiholog svjetskoga glasa Carl Gustav Jung, reče: „Vjera je najbolja terapija protiv neuroza i psihoza!“ Tvrdio je kako se njegov nijedan pacijent nije izliječio, dok nije uredio i popravio svoj religiozni život.
Kao ljudska bića dio smo svijeta i svemira u kojemu vidimo, da postoje dobre i zle sile. U kozmičku smo borbu svi uključeni, kao čovječanstvo i kao pojedinci. Mnogo puta se čini da je bolje biti na strani zla, jer to možda donosi neke koristi, ali znajmo da na kraju pobjeđuje dobro, jer je Bog dobrota.
Da bismo mogli dostojno proslaviti ovu nebesku liturgiju – Svetu misu, dio neba na zemlji, danas na blagdan sv. arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, probudimo iskreno kajanje što smo ponekad bili i borili se na strani zla i manjega dobra.
HOMILIJA
U jednom smo časopisu mogli pročitati tvrdnju: “Znanstvenici Einstein i Rosen pokazali su kako postoji mogućnost, da crna rupa bude vrata u drugi svemir koji postoji paralelno s našim”. To bi moglo biti pojašnjenje i utjehu onima, koji ne znaju kamo bi smjestili nama nevidljiva inteligentna bića poput arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela čiji blagdan Crkva danas proslavlja.
Danas je u skladu s novijim znanstvenim spoznajama i slutnjama moguće govoriti o prostorima i vremenima, koji postoje paralelno s našim prostorom i vremenom. Ali je suvremenoj znanosti poznato da se već ni odnosi čestica unutar atoma, ne mogu zamišljati na poznati nam način. Unatoč toj znanstvenoj novosti, vjernici znaju i vjeruju da Stvoritelj nije ograničen našim prostorom i vremenom. Stvarnost Kristova uskrsnuća i obećanje nade svima nama, ne protive se toj znanstvenoj teoriji.
Iz tajne Božje svemogućnosti i svetosti, proizlazi štovanje triju arkanđela koje danas slavimo, kao za nekoliko dana i anđela čuvara. Anđeli kao duhovna bića, unatoč službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život, poput života svetaca. Ipak na temelju Božje objave, možemo o njima nešto reći, te opisivati njihovu ulogu, značenje i štovanje.
Ime Mihael u hebrejskom ’Mi ka el’, znači: »Tko je kao Bog?«, dok se u Svetom pismu spominje pet puta.
Ikonografija ga prikazuje kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva od najstarijih vremena, prema njemu gaji naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan.
Velikog arkanđela jednako živo štuju istočna i zapadna Crkva. Razni staleži ga štuju, kao svoga zaštitnika. U Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, dok ga je papa Pio XII. proglasio zaštitnikom radiologa. Njemačka ga isto tako od davnine slavi kao svoga zaštitnika, dok je zaštitnik velikoga broja župa u hrvatskome narodu, kao i naše župe komu je posvećena.
Bogoslužje ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela, kao borca, molitelja i pratioca. Kao borac neka nam pomaže u borbi, koju svatko od nas vodi protiv zla u sebi i oko sebe! Kao molitelj neka nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!
Arkanđeo Gabriel je Božji vjesnik, kod najvažnijih događaja u povijesti spasenja. Isti će arkanđeo navijestiti Zahariji rođenje Ivana Krstitelja, a Mariji Bogorodici Kristovo rođenje, što je opisao sv. Luka evanđelist. Neki crkveni naučitelji drže da je i anđeo što se u božićnoj noći javio pastirima bio Gabriel, kao i onaj što je Isusa tješio u Getsemaniju.
I štovanje sv. Gabriela je od davnina, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Kao svoga zaštitnika štovali su ga glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. 1951. proglasio ga je zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije.
Kršćani tri puta dnevno na glas zvona s Gabrielom pozdravljaju Blaženu Gospu, moleći za njezin zagovor: »Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše!«.
Ime trećeg arkanđela Rafaela koga danas slavimo, znači »Bog liječi«. Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi u Starom Zavjetu. Kao duhovnome liječniku utjecali su mu se i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika, časte ga ljekarnici.
O njemu papa sv. Grgur Veliki kaže: »Rafael znači Božji lijek. On je, dotaknuvši kao po službi Tobijine oči, uklonio tmine njegove sljepoće. Dolikovalo je da bude nazvan Božjim lijekom, kad je bio poslan da liječi.«
Vjernici kršćani drže da arkanđeli kao moćna duhovna bića, čuju ljudske molitve, te da – koliko Bog dopusti – pomažu osobito protiv napasti i nasrtaja zlih duhova, koji ljude mrze i vjerojatno se javljaju na spiritističkim seansama kod poznatih nam zazivanja duhova.
Kršćani vjeruju da svaki čovjek ima baš svog nevidljivog zaštitnika, vlastitog anđela čuvara. Kad i crkveni kalendar bilježi današnji blagdan trojice arkanđela, nema smisla šutjeti i to zataškavati. Ipak se pitamo zašto li su ljudi spremniji baviti se spiritizmom, u dozivanju zlih duhova, negoli zazivati ove nevidljive prijatelje?
Zdravlje je prava blagodat, radi koje smo spremni mnogo toga učiniti. Zdravlje se zadobiva pošto pronađemo uzrok bolesti, te se možemo nadati i ozdravljenju. Liječnik se ne želi baviti samo simptomima, pokazateljima i očitovanjem bolesti, nego traži razloge radi kojih je došlo do oboljenja. Uzroke bolesti često je teže otkloniti, nego li izliječiti samu bolest i bolesno stanje. Uzroci znaju biti povezani s našim redovnim i svakodnevnim životom, navikama ili načinom ponašanja. Uzroci se kriju dublje negoli samo očitovanje pa ih se teže rješavamo i ozdravljamo.
Iskustvo ozdravljenja donosi nam radost života, bez obzira odnosi li se na naše ozdravljenje ili našega bližnjega. Kad doživimo i shvatimo što je pravo ozdravljenje, jasno nam je kako smo često daleko od njega. A kako često doživljavamo, patnju i bol udaljenosti od Boga i jedni od drugih!
Psiholozi tvrde da je bitno čovjekovo mentalno zdravlje, kako bi slika o sebi bila usklađena sa stvarnim stanjem. Ako je veliki nesrazmjer između stvarnosti i slike koju o sebi imamo, dolazi do problema, bilo da o sebi imam predobro ili preloše mišljenje.
U kršćanstvu se realna slika o samome sebi, naziva poniznost. Ponizan čovjek realno vidi svoje dobre strane, kao i svoje slabosti i pogrješke. Ne zavarava samoga sebe, niti zatvara oči pred svojim manama, ali ni prema talentima.
Tek u svjetlu Božje riječi i milosti možemo na ispravan način doživjeti sebe i prihvatiti, sa svim svojim dobrim i lošim osobinama. Tek nakon toga možemo dopustiti Bogu da nas mijenja. U susretu s Bogom, koji je ljubav, dobrota i praštanje, možemo doživjeti oslobođenje od svoje krivnje i unutarnje ozdravljenje. Neka nam u tome danas na osobit način pomogne, zagovor naših nebeskih zaštitnika arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela.
fra Mate Tadić
{fshare}
