Sv. Katarina Sijenska

Sv. Katarina Sijenska

Sveta Katarina Sijenska (25. ožujka 1347. – 29. travnja 1380.) je crkvena naučiteljica i mističarka, dominikanska trećoredica koja je svojom duhovnošću i mudrošću, unatoč činjenici kako nije imala formalnu naobrazbu, ostavila neizbrisiv trag u povijesti Katoličke Crkve. Spomendan joj se slavi 29. travnja, na dan njezine smrti.

Rođena je kao predzadnje od dvadesetpetero djece, u talijanskom gradu Sieni, u pokrajini Toscana. Njezini hagiografi navode kako je već odmalena imala posebnu povezanost s Bogom, izraženu duhovnost i mistična iskustva, a kada joj je, u njezinoj 15. godini, najdraža sestra Bonaventura umrla, to ju je toliko pogodilo da je odlučila odvojiti se od drugih i ući u samostan.

Tako je protiv volje svojih roditelja, koji su joj već bili odabrali zaručnika, ušla u samostan dominikanskih trećorednica kad joj je bilo 17 godina, ali to na kraju nije bio bijeg od svakodnevice, nego, naprotiv, izvrstan put u kojemu je otkrila najdublji smisao svojega postojanja. Uskoro je, naime, postala poznata po brojnim mističnim iskustvima, stigmama, po posebnoj duhovnosti, ali istovremeno i po odlučnosti i hrabrosti.

Bila je tako vrlo zauzeta u svemu što se događalo u Crkvi i društvu, pa su ju mnogi i crkveni velikodostojnici i svjetovni vladari slušali, s njom se dopisivali i uvažavali njezine savjete, iako nije završila nikakve škole, a koje su i u tadašnjem svijetu bile gotovo bespogovorni uvjet da bi se nekoga uvažavalo u društvenom smislu. To više pokazuje kolika je bila njezina mudrost i veličina, izgrađene u prisnom odnosu prema Bogu i svakodnevnoj molitvi.

Bila je vrlo zauzeta i u karitativnom pogledu, a na tom se polju njezina veličina posebno pokazala u vrijeme kada je Italijom harala kuga 1374. god., kada je oboljele sama zdušno dvorila i na takav način potaknula i mnoge druge da joj se pridruže u iskazivanju ljubavi prema bližnjemu. Sličnu brigu za druge pokazivat će kroz cijeli svoj život.

Na poseban je način znala povezati mistično iskustvo i duhovnost s etičkim, socijalnim i političkim djelovanjem, te je tako pokazivala njihovu međusobnu isprepletenost, nasuprot općenitim uvriježenim razmišljanjima koji su gotovo redovito razdvajali osobnu duhovnost od politike i društvenog angažmana. Nasuprot takvom uvriježenom razmišljanju koje je i danas općeprihvaćeno, sv. Katarina Sijenska je stalno izravno ili neizravno upozoravala na važnost povezanosti duhovnosti i aktivnog djelovanja, zauzimanja protiv nepravde i nastojanja oko ostvarivanja pravednijeg društva, te je stoga sasvim razumljivo što je bila savjetnica papama, vladarima i umjetnicima.

Njezina se utjecajnost u Crkvi i društvu može posebno iščitati u činjenici kako je svojom nezaustavljivom hrabrošću i odlučnošću otišla k papi Grguru XI. u Avignon i molila ga da se vrati u Rim, te tako započne moralnu i svaku drugu obnovu Crkve nakon 70-godišnjeg avignonskog sužanjstva, odnosno vremena kada su pape boravile u Avignonu i provodile profrancusku politiku, a na štetu cijele Crkve. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim 1377. god., a premda su uslijedile godine poznate kao “zapadni raskol”, odnosno razdoblje od 40 godina izabiranja papa i protupapa, jednih koji su stolovali u Rimu i drugih koji su istovremeno bili u Avignonu, sveta Katarina Sijenska je svojom odlučnošću i poduzetnošću itekako pridonijela da se takvo stanje smiri i da se Crkva moralno i integracijski vrati svojim korijenima.

Premda sama nije doživjela takvo ponovno uzdignuće Crkve, nego ju je, prema pisanju hagiografa, upravo tuga zbog takve razjedinjenosti u Crkvi i slomila, nema dvojbe kako je ona svojim djelovanjem pridonijela da se stvari nakon sabora u Konstanci (1414.-1418.) počinju pozitivno odvijati, odnosno pape počinju za stalno stolovati u Rimu.

Ono što je bila posebna ideja vodilja njezina života i razmišljanja, može se sažeti u načelo ljubavi, i to ono koje se iz osobnog i produhovljenog života nužno prelijeva u društveni i crkveni angažman i tako pokazuje svoju najizvrsniju konkretizaciju. To se može uočiti u svim njezinim djelima, koji ju po ljepoti i snazi riječi svrstavaju među najveća imena srednjovjekovne talijanske književnosti. Osim brojnih pisama, posebno u tom smislu valja spomenuti “Dijalog o božanskoj providnosti” i “O božanskom nauku”.

Takvi njezini stavovi bi trebali biti nadahnjujući i svim današnjim kršćanima, ali ne samo njima, nego svima, a napose političarima, jer je riječ o najsigurnijem i najboljem putu obogaćenja društva i Crkve, jer samo ondje gdje se u potpunosti uvažavaju duhovnost i moralnost i nastoje se unijeti u svaku poru djelovanja, od obitelji do najznačajnijih svjetskih institucija, može doći do istinskog napretka.

Sveta Katarina Sijenska je umrla u Rimu 29. travnja 1380. god., svetom ju je proglasio papa Pio II. 1461. god., crkvenom naučiteljicom papa Pavao VI. 1970. god., a suzaštitnicom Europe papa Ivan Pavao II. 1999. god. Štuje se kao zaštitnica onih koji proživljavaju velike tjelesne bolove, koji su pod utjecajem seksualnih napasti i iskušenja, zaštitnica je bolesnika i bolničarki, dadilja, vatrogasaca, onih koji su ismijavani zbog svoje pobožnosti, a štuje se i kao suzaštitnica Italije, uz sv. Franju Asiškog.

{youtube}_qtIsbR0Fdw{/youtube}

(Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa, Autor: mr. Snježana Majdandžić-Gladić)