Zagreb, 22.11.2017.

 

U beskraju Trojstva presvetoga,

pod zaštitom Nebeske Majke.

U ozračju mira otetoga

Kroacija lebdi poput bajke.

 

Ona je stvarna, svjetlom obasjana

i budno prati svako dijete svoje

i sva imena sa njenih usana

tisuće želja u duši roje.

 

To naša je zemaljska majka

koja sve i uvijek iz neba prati

ali često ovdje iz prikrajka

sve promatra i s nama se brati.

 

Vječno je u nebu i u srcu našem

i nježno nam postelje stere.

I kada ode uvijek joj mašem

znajući da ljubav njena ima mjere.

 

Na nijemom putu tiho i odlučno,

koračaju Hrvati zebnje i gorčine.

Skoro bez nade, sve je tako mučno

u ozračju laži i beskrajne tmine.

 

I gdje je vjera; u boljitak nada,

kad lanci stežu i danju i noću?

U mislima ipak sustav jednom pada,

noseći sa sobom beskrajnu zloću.

 

Politika laži, nasilja i pljačke,

u nebo vapi, mami bijesne suze.

Okrenuše baš sve naopačke,

pohlepa okrutna živote im uze.

 

Zašto nabrajati kad već sve znamo?

Društvena logika nema alternativu.

Ništa ne dolazi od sebe samo.

Treba slijediti istinu živu!

 

Prođoše Hrvati kroz burna stoljeća

i umiraše za dostojanstvo života.

Al’ uvijek bješe bol najveća,

ubiti svoga izdajničkog skota.

 

Suze, krik i bijes Kroacije

nebo sa zemljom gromko svinu,

a ljuta vojska samo što nije

pošla spasiti svoju Domovinu.

 

Sa neba sūnu snagom opomene.

Isukane sablje, razdrljenih grudi,

očiju žarkih, raširene zjene,

odlučne ruke spremne da sudi.

 

Crkva svetog Marka vjekovima stoji.

Na njoj je grb sa poljem bijelim,

Nad njim je križ što nikog se ne boji.

Na trgu je Hrvat sa srcem smjelim.

 

Obelisk laži u nebo dere;

to duša je laži politikā moći.

A uz njega uporno se vere

društveni zloduh beskrajne noći.

 

Bijesna Kroacija bijesno puhnu

i sruši obelisk koji skrhan pade.

U prašini i dimu nestajanje utihnu

u smjeni agonije Sabora i Vlade.

 

Na trgu Zagreba kula pravosuđa,

pred njom ponosno kip pravde stoji.

Nije pravda naša, to je pravda tuđa,

selektivno sudi, nikog se ne boji.

 

Isukane sablje Kroacija kriknu

i bijesnim zamahom glavu joj skide.

Padajuć’ u bezdan zloduh viknu,

vukući sa sobom ohole gnjide.

 

Na jednom brdu duh medija lebdi

zovući sebe „istina – sloboda“,

satkan od zloće tajnovitih sljedbi

i umijeća prodanih izroda.

 

Zdravog razuma ljudi su umorni;

nikad ljudske vijesti, ni pravih uzroka.

Pošteni novinari uvijek su sumorni,

radeći u strahu od zlobnih „proroka“.

 

Riječ je uvijek bila odraz duha;

pečat duše beskrajnih dubina.

Oni za to ne imadu sluha;

kupljene sluge bez pravih vrlina.

 

Dirnuta Kroacija do dubina srži,

slobodnom rukom strašni pušta plamen;

snagu tog duha do temelja sprži.

Ne ostade od njega ni najmanji znamen.

 

Zlokobne struje pletu tajnu mrežu;

tu crnu snagu oligarske moći,

dok njihova djela slobodu režu,

stvarajuć’ ozračje duge, hladne noći.

 

Iz žarkih očiju Kroacije sinu

silna svjetlost nebeske snage.

Sprži mrežu i otkri istinu

na radost srcā dječice drage.

 

Mnogom Hrvatu ništa nije sveto,

trga se i lomi u svijetu materije.

Bez prioriteta duha sve mu je prokleto

i toj hladnoj duši zloduh se smije.

 

I nema smiraj u krilu vjere;

pohlepa, jal, moć i prestiž ga uze.

Kroacija i njemu postelju stere;

odbi je i prezre neutješne suze.

 

Ostavi ga umrijeti u hladnoj samoći

prokockane sudbe ovoga života.

Bez snage duha ne može smoći

slamku spasa iza trulog plota.

 

Maloumnost, egoizam, primitivizam, fanatizam;

mnogom Hrvatu nadjenu ime.

I nema mjesta zdravi realizam,

jer uporno i dugo diče se time.

 

Zakopaše talente, stroga je riječ Krista.

Kroacija se s time složi.

Na obzorju svijeta nada blista,

žrtvu obraćenja Kristu položi.

 

Sa neba sūnu snagom opomene.

Isukane sablje, razdrljenih grudi,

očiju žarkih, raširene zjene,

odlučne ruke spremne da sudi.

 

Dođe sred Njujorka, Pariza, Londona,

Brisela i Rima, Moskve, Vatikana;

svima znanim koji bez pardona,

krojiše sudbu mnogih crnih dana.

 

Dođe bez suza, bez molećih ruku,

puna odlučne snage, puna pravde sjaja.

I zatekne njihov strah i muku

i ljudsku bijedu bez konca i kraja.

 

Gledaju je oči podmukle, bez sjaja,

olinjalih tijela i opale kose,

uplašeni izgled koji spaja;

pokvaren karakter i izdaju što nose.

 

Posebno strese zgrade Vatikana,

snagom Međugorja uzdrma te duše.

I srete lica znana i neznana,

što zanos i nadu neumorno guše.

 

Jutarnje sunce, sve je tako mirno,

smrdljivi crvi umirući gmižu.

Na žutoj livadi milijuni kliču

i gromkim glasom zahvalu dižu.

 

A ona, Kroacija, očiju žarkih

isijava pobjedu, ponos i ljubav.

To sve je ujedno prijetnja

i osveta kleta i jadna smrt

onima koji bijahu smetnja.

 

Oko nje sestre cijeloga svijeta;

gledaju u svjetlu istine bijele,

radosne, odlučne i spoznaje pune

nepreglednom mnoštvu dušu vesele.

 

Posebna si Kroacijo, ponosna i čista,

odlučna i hrabra, istine puna.

Na tvome srcu sjajna zvijezda blista,

od ljubavi Hrvata satkana ti kruna.

 

(Krešo Čepo, rođ. 1950. Tihaljina, Hercegovina)

PODIJELI