Strah od blizine
1.
Božić na domaku. Krajolik zavijen u bijelo. Ove, kao i prethodnih godina, proslava započela tjednima ranije. Okićeni trgovi ukrašeni izlozi, užurbanost, gužva u trgovinama. Crkvena priprava teče svojim tijekom koji se počesto ne ulijeva u svakodnevne tijekove onih što očekuju Božić.
U prostorijama gradskog radija sastanak. Na čelu velikog stola urednik. Omalen, prosijed čovjek kojega krase iskustvo i godine.
Uokolo okupljeni novinari i suradnici. Očekivanje. Tišina, samo se čulo jednolično zujanje otvorenih računala i nervozno bubnjanje prstiju po glatkoj površini stola.
“Nisam potpuno zadovoljan s planom rada za ovogodišnju proslavu Božića. Čini mi se da niste svjesni da u ovoj strci Kristova poruka nema mjesta. Sve manje onih koji slave blagdan, a više onih kojima je blagdan izlika da kupuju, daruju, troše. Maločas sam pregledao lanjski program. Kakva je novost u ovogodišnjem? Prepisali ste ga. Red pjesme, molitvice, razgovori i opet pjesme, reklamne poruke, pozdravi i čestitanja. Koga to obvezuje, koga to potiče na razmišljanje? Navikli. Ove godine mora biti drugačije, izazovnije.”
Gledali su se nijemo očekujući nastavak. Nikome nije bilo jasno što zapravo kani i kako bi trebao izgledati novi.
“Od reklama i pozdrava živimo”, oglasi se zamjenik. “Nažalost, to je tako. Istina je da time gubio smisao koji treba imati svaka odgojno-informativna ustanova.”
“Predložite, a mi ćemo to realizirati”, predloži tajnica.
“Pronađite sami. Ne želim da to bude razgovor u stilu: “Što za tebe znači Božić ili kakav si dar kupio ili dobio”? Emisija mora izazvati, potaknuti slušatelje na razmišljanje.
“Predlažem prijenos Mise.”
“Ni govora! Neka idu na Misu!”
“Mogli bismo pozvati svećenika, razgovarati s njim o Božiću?”
“Zar nismo zvali?”
“Što bismo trebali?”
“Promislite i javite mi!”
“Tko to može razumjeti? Otkad je došao s onog kršćanskog seminara, promijenio se. Na silu bi i nas mijenjao. E, to nije tako lako”, reče jedan.
“Valjda misli da je ovo katolički radio. Nije svjestan da je Božić za svakoga nešto drugo: jednima proslava Isusova rođendana, drugima prilika za provod, trećima vrijeme darivanja.”
“Razvodnili smo ga, kao da smo odavno Europa u negativnom smislu.”
“Znam što želi. Shvatio je koliko nedostaje ono bitno u proslavi, a koliko je to običaj koji ne obavezuje. U katoličkoj zemlji mali postotak prakticira vjeru, javno. Crkve su poluprazne, trgovine prepune. To je ono što ne valja. Ljudi vole Boga na daljinu, uostalom kao i ljude. Kod mnogih je, nekad i sada strah od blizine.”
“Ništa ne razumijem. Kakva blizina, daljina. Božić je civilizacijski, općeljudski događaj. Koji mu je prvotni smisao? Gdje je taj Bog blizu čovjeku?”, ubaci jedan razdražljivo.
“Trebao bi biti u ljudima i jeste, samo ga ne primjećujemo”, odgovori tajnica.
“Odavno, kod mnogih, vjera gubi korak s praksom.”
“Nije kod svih, ne pretjeruj”, reče Ivan.
“Od početka je slično. Željeli su da Bog bude prisutni, a kad je došao nisu ga prepoznali, bio im je preblizu da ga cjelovita vide.”
“Imam ideju! Testirat ćemo neke, nasumce odbrane kršćane. Nakon svega saznat ćemo koliko je kršćanska ljubav ideja, koliko praksa, običaj!”
2.
“O čemu je riječ?”, upita tajnica.
“Mislim da bi Josip i Marija završili na rubu grada kada bi u naše vrijeme zatražili prenoćište. Možemo to provjeriti. Vjera je bez djela mrtva!”
“Koga izabrati? Po kojem ključu? Kad bi na naša vrata pokucali…”
“U ovoj krizi vrjednota, u svijetu gdje su na snazi jaki, moćni, bogati, Isus i njegovo rođenje u štalici gube trku. Danas je sve relativno. Možeš vjerovati i ne moraš, biti dobar i ne biti, moliti i ne moliti, ići u crkvu i ne ići. Nitko se ne sablažnjava, ne osuđuje. Sve je svejedno svima dok ne uđeš u njihov životni prostor.”
“Ako je Bog u svima, osobito u onima koji trpe, pate, beskućnicima, provjerimo bi li ga danas ljudi primili da im pokuca na vrata? Nas ćemo izostaviti, prepoznat ćemo se u drugima.”
Urednik je dao odobrenje.
“Hoćeš li moći odglumiti trudnicu?”, upita Ivan.
“Hoću, valjda ću moći”, odgovori njegova žena Mirjana.
Već su više godina u braku. Ljubav je među njima rasla, a zapadala u krize kad god bi jedno drugom predbacivali što ne mogu imati djece. To se ponavlja više puta, za Božić, često.
Da ne misle na to radili su prekovremeno, za državne i vjerske praznike.
“Vama je lakše, ne čekaju vas djeca”, govorili su im. Kuća im je blistala čistoćom, toplinom, osobito dječja soba na katu, prepuna igračaka. Na zidovima anđeli u svim bojama i pozama. Prepuna soba pogleda anđeoskih očiju. Iznad kreveta uokvirena slika Anđela čuvara. Jedino se nije čuo dječji plač, smijeh i korak.
U dnu sobe, uz otvoren prozor, naslonjač. Sjedila je u njemu, skoro svaki dan, mramorno ukočena, nepokretna. Okrenuta sebi i svom unutarnjem nemiru nije primijetila muža na vratima. Ličila je na ženu koja čeka. Kameni spomenik od tuge. Napeta nemirom iznutra, prepustila bi se, zaplovila na krilima još neostvarenih želja.
“Spremi se! Večeras nastupamo!”, reče muž. “Maskiraj se u trudnicu. Poslije podne dolazi ton-majstor da sredi mikrofone.”
Nije osjetila njegov dodir, čula glas. Tek ju poljubac vrati u stvarnost. Podigla je glavu gledajući ga. Nijema.
“Patiš, mila moja. Znam da patiš za djetetom…”
“Sjedim i osluškujem. Čini mi se da ga osjećam u šumu vjetra, u tišini. Čujem mu glas…, kao da zove, tepa: Mama. Hoću li ikad čuti da me stvarno doziva?”
Plakala je neutješno, dugo. Ništa nije odgovorio da ne uveća njezinu bol. Kad bi joj pokušao nešto reći prekorila bi ga da ne vidi njezinu patnju, probuđeno majčinstvo.
Šutio je susprežući jecaj, jer i sam je bio dio neispričane priče, nedosanjanoga sna.
Predbožićna zimska noć. Odavno je prošlo pozdravljenje. Odabrali su lijepo osvijetljenu kuću. Park s okićenim borovima, prozori osuti zvjezdicama od svjetla.
“Tu se sigurno slavi Božić. Uključi mikrofon”, reče Ivan.
Ana je išla mekim korakom trudne žene. Zvonce se na vratima oglasi dvaput. Uzdrhtali od studeni i čekanja. Zijevnuše vrata prema došljacima. Svjetlo se prosu pragom.
“Hvaljen Isus i Marija!”, pozdraviše uglas.
“Dobra večer”, promrmlja domaćica.
“Oprostite što smetamo. Nevolja nas natjerala da pokucamo na vaša vrata. Ostali smo u kvaru na autoputu. Dok smo tražili pomoć, netko nam je ukrao stvari i dokumente. Sve. Smilujte nam se, pustite nas da prenoćimo!” Govorili su uglas naučeni tekst bojeći se da ne zaborave ono najvažnije. “Trudna sam i mogla bih i ove noći roditi. Daleko smo od svojih. Na proputovanju.”
Žena ih prekinu u kazivanju. “I?”
“Smilujte nam se, Boga radi!”
“Gdje ste vidjeli natpis? Nije ovo hotel i tko ste vi? Stranci? Koje ste vjere, nacije?”
“Zar je to važno? U nevolji smo, a vi ste kršćanka!”
3.
“Od autoputa pa do moje kuće. I nigdje niste našli smještaj, baš ste k meni navratili. Čudno!?”
“Tko je to na vratima?”, začu se glas.
“Skitnice!”, reče žena i zatvori vrata.
Ulica ih primi širinom. Udahnuše kao da su dugo bili pod vodom.
“Sada vidim kako je onima koji stvarno trebaju pomoć”, promuca Ivan grijući njezine promrzle ruke. Ona se privi uz njega. “Volim te, sada i u vijeke vjekova i kad nije između nas tvoj životom nabubrjeli stomak”. “Amen!”, reče i uzdahne. “Šuti, nismo isključili mikrofon. Bit će smijeha u redakciji kad čuju koliko si nježan.”
“Znaju oni to odavno. Vide. Pročitali su mi u očima.”
Jedna ih obiteljska kuća privuče svjetlom i dječjom grajom. Pršti smjeh u hladnoj noći.
“Koga trebate?”, upita dječak. “Mamu?”
“Da, mamu!”, rekoše.
Na vratima ih dočeka mlada žena. Imala je tople crte lica uokvirene kosom, tamne sjene oko očiju.
“Izvolite. Uđite u kuću”, reče.
Omami ih toplina, miris jela, ugodna svježina sa zida prepuna svetih slika i križeva. Ponovili su naučen tekst molbe.
“Gdje da vas smjestim? Istina, kuća je velika. Ja i sin smo sami. Kršćanka sam, ali…”
U glasu joj se nazirao strah.
“Nemam povjerenja u ljude, nakon što me je onaj moj ostavio trudnu i samu.”
U hipu, bez predaha, ispričala im je svoju životnu priču, svoje razočaranje u ljude.
“Mi smo noćas”, započe Ivan, “kao nekad Josip i Marija. Tražimo smještaj, toplu sobu za trudnicu. Već smo na više mjesta molili, uzaludno.”
“Dakle tako”, reče žena povišenim tonom.
“Moje su sumnje opravdane. Vidite da sam vjernica pa mi udarate tamo gdje sam najosjetljivija, na vjeru, na majčinske osjećaje. Želite me ganuti, a kad zaspemo orobiti, možda i ubiti obadvoje.”
Ustuknuli su iznenađeni. Ma koliko da je željela biti plemenita, bojala se nepoznatih i njihove blizine.
Dvorištem ih je pratila galama. Djeca su ih gađala snijegom. Na ulici poveće mnoštvo prolaznika. Jedni su spominjali pravnu državu, drugi lopove i beskućnike. Odnekud se stvorio pozornik. Sućuti nije bilo niotkuda.
Jedva su ga uvjerili, pozivajući se na urednika, da su na zadatku.
“Idemo kući!”, reče kroz suze.
“Izdrži još malo, molim te!”
“Ovo je već šesta kuća, na šesta vrata kucamo bezuspješno.”
Učini mu se, načas, da je on glavom Josip. Obuze ga bijes i nemoć, beznađe kao i nekad njega dok je gledao trudnu Mariju, tražeći smještaj po betlehemskim konacima.
“Idemo župniku!”, reče.
Župna kuća u borovoj šumi. Osvijetljena. Prihvati ih raskošna svjetlost uokolo crkve. Župnik nije mogao sakriti ljutnju što tako kasno dolaze kad je na vidnom mjestu istaknuto vrijeme za posjete. Pažljivo je slušao njihovu priču. Dugo je šutio boreći se s odlukom. Pljuštala su pitanja o vjenčanju, župi, imenu župnika. Slušali su “propovijed” o opreznosti, o lopovluku koji vlada, o tome kako čovjek čovjeku ne može vjerovati, nažalost, a da ne posumnja u zle namjere.
“Gdje da vas smjestim. Istina, kuća je velika, ali…, priznat ćete, nije to tako lako. Ne poznam vas. Toliki su svećenici stradali zbog neopreza, zbog dobrote.”
Ivan se u sebi smijao njegovoj muci. On koji je govorio o ljubavi prema bližnjemu bojao se to u djelo sprovesti. Bio je čuveni pomagač stradalima u ratu, gladnima u misijama, a plašio se blizine.
“Naručit ću vam smještaj u hotelu. Da! Tako će biti najbolje. Kod mene je znate…”
“Slično se dogodilo Josipu i Mariji, zar ne”, otpoče Ivan.
“Njih ne miješaj. Niste vi u istom položaju!”
“Kako nismo?”
“Dobro, prenoćite!”, reče.
“Idem po posteljinu, donijet ću vam nešto za večeru, gladni ste, pretpostavljam…, sačekajte!”
Izašli su krišom. Na stolu ostavili napisano: “Oprostite! Hvala!”
U “montaži” skupljeni svi novinari. Nakon što su poslušali snimljeno urednik reče: “Ja predlažem da sve pustimo u eter!”
“Bilo bi bolje da još jednom čujemo”, reče tajnica.
4.
“Mogli bi nas tužiti oni koji se prepoznaju.”
“Naglasit ćemo da je svaka sličnost… slučajna.”
Komentari dugo u noć.
“Mi smo katolička zemlja, a tako daleko do Kristova Duha.”
“Nije stvar u zloći, manjku dobrote, vjere u Boga. Stvar je u strahu od nepoznatog. Volimo na daljinu. Nepovjerenje je ključna riječ.”
“Kad čovjek posumnja u nebo, sebe obezvrijedi i one do sebe. Bez Boga, bez uporišta koje daje vjera, ništa.”
Odlučili su pustiti cjelovitu priču uz komentar. Snimana je izvan dosega lokalne radio postaje. Možda nekog potakne na razmišljanje.
“Različito se ponašamo u različitim prilikama”, zaključi urednik. “Stavljamo maske: u crkvi – vjernika, u društvu – prijatelja, u nevolji – patnika. Ne vidimo tuđe, drugi ne vide naše, nesigurni koje je ono pravo, kršćansko, Kristovo, lice u nama!”
Dan uoči Badnjaka. U radio postaju pristižu pozivi slušalaca, komentari. Vratio se kući uznemiren viješću da je Mirjana rano otišla s posla u bolnicu. Očekivao je porazan rezultat testa na trudnoću kao i toliko puta prije. Kuća je odzvanjala prazninom. Nije se odazvala na dozive. Bila je u dječjoj sobi, u svom naslonjaču, ozarena, ponosna, kao da je kraljica. Odmah, s vrata, zamijeti sjaj u njezinim očima.
“Odakle toliko radosti?”, pomisli. “Da nije…? O, Bože, sveti Antune!”
U ruci je držala otvorenu kuvertu.
“Čitaj!”, reče pobjedonosno. U glasu se nazirao smijeh, prpošna pjesma, molitva zahvalnica, sve i još puno toga. Nije mogao vjerovati da je san stvarnost.
“Trudna sam!”, reče.
Pogled mu se suzama zamutio. Stajao je nijem, uzradovan, široko raširenih ruku. Gledali su se bez riječi, oči u oči, kao da oboje u vječnost gledaju. Nije dao da se pridigne. Spustio se na koljena naslonivši glavu na njezin stomak. Bilo je još prerano da mu čuje otkucaje. Tu noć su zaspali zagrljeni i sretni. Među njima, na jastuku, kip novorođenog Isusa, urednikov dar za dobro obavljenu radio emisiju.
Izvor: Vjera i djela – Portal katoličkih teologa | Vlč. Slavko Vranjković
