Svaki korak je težak. Onaj prvi je najteži. Ali uz Boga ništa nije teško. Pa čak ni ono što se čini nemoguće. Prvi korak mog svjedočanstva već je iza mene. I nije bilo teško. Rečenice se uz Duha Svetoga same nižu…ja sam vjernik. Laik. Grešnik. Moje srce je takvo bilo 29 godina. Slavilo je Boga. Ljubilo ga. Ali moja duša i moje kompletno biće spoznalo ga je tek nedavno. Prosječno djetinjstvo, prosječan odgoj, prosječna vjera – to sam bila ja. Nisam ni opazila a ušla sam u kolotečinu koja se zove život. Radeći i zarađivajući za život, udala sam se i postala majka prekrasnog djeteta za koje i danas tvrdim da je Gospin dar – moje dijete točno je ono što sam par mjeseci prije braka zamolila Gospu u Međugorju.
I tako je moj život bio ispunjen velikom radošću majčinstva i blagoslovom kojeg samo Bog može dati. Međutim, kako je moja vjera konstantno bila iskušavana sa milijun prolaznosti svjetovnog života nešto se moralo promijeniti. Uvijek sam u sebi imala osjećaj da moram nešto učiniti kako bi se moj Bog, moj Gospodin, moj Put, Istina i Život proslavili. Trenutak osvještenja bio je neočekivan – prvo otkaz, gubitak prijatelja koji su otišli zajedno sa financijskom moći, zatim duboko i poražavajuće saznanje da moj suprug ima drugu ženu uz sebe, njegove laži, financijski krah…. zasigurno, to je bilo dno mog dotadašnjeg života. Života bez Ljubavi. A onda, neočekivano i sasvim spontano, svakodnevnim čitanjem Riječi u moj život se malo po malo uvlačila Ljubav. Spoznaja koliko je moja patnja malena i beznačajna u usporedbi sa Njegovom otvorila je moje srce…Dugo mi je trebalo da shvatim da sam svojim novim pogledom na život zapravo Njega stavila na prvo mjesto, na mjesto na kojem je On uvijek i trebao biti ali moja oholost, površnost i želja da budem prva nisu mi to dopuštali. Sve moje brige, sva moja nada predana je Njemu, on zna što je za mene najbolje, on zna kada i kako. Na žalost mnogih poznanika pa i vlastite obitelji koji žive u neznanju Njegove velike ljubavi, većina njih me sa oprezom promatrala. Svakakve su zaključke donosili. Da sam prolupala. Da nisam normalna. Komentirali su moje prijatelje preko društvenih mreža (vjerske zajednice i sl.). Nudili mi svoju pomoć a zapravo su mi okrenuli leđa. Licemjerje je učinilo svoje.
Ne sudim im. Ne znaju da je moja sreća u Vjeri, Ljubavi, Isusu. Jednom sam pročitala da nikada ne pokušavam obratiti obitelj. S tom misli pišem ovo svjedočanstvo. Neopisiva je moja sreća i spoznaja da imam Gospodina. Da imam sve. Da Njemu povjeravam svoj život. Da s Njim tugujem, veselim se, budim i kročim ponosno i čistog obraza. Ono zbog čega sam najzahvalnija Gospodinu je moja velika i nekada nedostižna sposobnost da na one koji su mi nanijeli zlo gledam sa milošću. Da molim za njih. Da nikoga ne mrzim. Da ih pozdravim zagrljajem i poljupcem.
Nije jednostavno biti majka. Nije jednostavno biti vjernik. Teško je. I svakodnevno prožeto kušnjama. Kušnjama koje žele stati između mene i Njega. Ali On je milostiv. On me ljubi. I to mi je dovoljno.
Hvala Mu i slava vječna…moj život je uz Boga, živoga pravoga i svakodnevnoga Boga napokon postao život pa makar i u ovozemaljskim teškim sitacijama. Hvala Mu na spoznaji da je On uz mene.
Dalje koračam kroz život, lagano i bez planiranja. Bog zna što je za mene najbolje. I tako me vodi iz dana u dan…
Biljana
