MISAO IZ EVANĐELJA DANA

Sotoni je došao kraj.

  1. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 10. 6. 2018.

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU

 

ČITANJA: Post 3,9-15; Ps 130,1-8; 2Kor 4,13 – 5,1; Mk 3,20-35

Prvo čitanje: Post 3, 9-15

 Neprijateljstvo ja zamećem između roda tvojeg i roda njezina!

 Čitanje Knjige Postanka

Pošto je Adam jeo s drveta, zovne ga Gospodin, Bog: »Gdje si?«, reče mu. On odgovori: »Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrili.« Nato mu reče: »Tko ti otkri da si gol? Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« Čovjek odgovori: »Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.« Gospodin, Bog, reče ženi: »Što si to učinila?« »Zmija me prevarila pa sam jela«, odgovori žena.

Nato Gospodin, Bog, reče zmiji:

»Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom! Po trbuhu svome puzat ćeš i prašinu jesti sveg života svog!

Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 130, 1-8

Pripjev: U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.

Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al u tebe je praštanje
da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.

Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.

 

Drugo čitanje: 2Kor 4, 13 – 5,1

 Vjerujemo pa zato i besjedimo.

 Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu.

Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.

Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mk 3, 20-35

 Sotoni je došao kraj.

 Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«

A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!

Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«

I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«

Riječ Gospodnja.

 

Uvod

Uobičajeno je mišljenje kako Bibliju možemo podijeliti na dva djela, na Stari Zavjet i na Novi Zavjet. Slažem se s činjenicom da Bibliju možemo podijeliti na dva dijela, međutim, moja podjela bi bila malo drukčija. Za mene bi prvi dio bio prva tri poglavlja knjige Postanka, a drugi dio sve ostalo. Zašto bi Bibliju tako podijelio? Prva dva poglavlja Bog se predstavlja kao stvoritelj neba i Zemlje, kao Stvoritelj svega živog i neživog. On je stvoritelj i čovjeka, Adama i Eve, koji su trebali biti gospodari svega što je bilo na Zemlji. Stvorio im je Edenski vrt, raj na zemlji u kojem su redovito uživali u zajednici sa svojim stvoriteljem.

U trećem poglavlju opisano je nešto strašno. Pored svih privilegija, mira i sreće, Adam i Eva dozvoljavaju da ih Sotona prevari i uzurpira im vlast nad svime što im je Bog dao. Bog vidjevši situaciju čini nešto što nitko nije očekivao. Sotona je mislio da je Boga doveo u mat poziciju. Ukoliko Bog oprosti Adamu njegov grijeh i pokaže ljubav i milost, istovremeno će pogaziti svoju pravednost. Jednako tako ukoliko Bog ubije Adama i Evu zbog grijeha koji su počinili, tada neće pokazati ljubav. Sotona je mislio da ljubav i pravda nikako ne mogu zajedno.

Ipak, Bog je imao plan koji je bio napravljen od vječnih vremena. Božji plan je bio da spasi čovjeka ukoliko ga Sotona prevari. Budući da je Božji Zakon oličenje Božjeg autoriteta, kaznu za grijeh umjesto čovjeka koji je pogriješio, mogao je platiti samo netko tko je ravan Bogu. Bio je to Božji Sin. Očito je tada cijeli svemir sa strepnjom gledao što će se dogoditi. Zbog svog grijeha kojeg su učinili, prvi ljudi su trebali umrijeti istog trenutka. Umjesto toga čuli su prekrasnu poruku ljubavi i milosti. Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.«

Bilo je to prvo proročanstvo, proročanstvo koje je najavilo da će umjesto Adama umrijeti sam Božji Sin. Očito Sotona nije računao na toliku Božju ljubav. Za njega je taj čin koji je Bog učinio, bio nešto nerazumljivo. Sam Stvoritelj je najavio da će Zmiji satrti glavu. Zahvaljujući toj ogromnoj žrtvi koju će Isus platiti jednog trenutka u povijesti čovječanstva, Adam i Eva su mogli nastaviti živjeti. Istina oni će umrijeti prvom smrću, ali za Krista ta smrt znači samo san.

Drugi dio Biblije nije ništa drugo doli opisa, gdje Bog poručuje i pokušava nam iskazati svoju želju da nas ponovno vrati u izgubljeni raj.

 

Homilija

Od pada u grijeh, pa do današnjeg dana u svemiru se vodi teška borba između Krista i Sotone. Ta borba je isključivo borba za um. Za moj i tvoj um bore se dvije oprečne sile, sila Duha Svetoga i sila neprijatelja. O nama ovisi tko će u toj borbi pobijediti. Zahvaljujući time što je Adam zbog prijevare izgubio svoju vlast nad Zemljom, Sotona si je uzurpirao pravo da bude njen predstavnik pred svemirom. Biblija na puno mjesta navodi da je Sotona knez ovog svijeta. Nakon Isusove smrti, Isus je vratio i oduzeo Sotoni vlast nad ovom Zemljom. Nakon Kristovog uskrsnuća Sotona je pobijeđeni neprijatelj. Sv. Petar je to slikovito opisao: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. 1. Pet. 5,8.

Mi se nalazimo u gorućem sukobu. Sotona, kao pobijeđeni neprijatelj Bogu više ništa ne može učiniti. Cijeli svemir se uvjerio u Sotoninu zlu namjeru i on više nema što izgubiti. Sve je izgubio. U toj silnoj mržnji prema Božjem Sinu, on može samo nauditi Božjoj djeci. To je jedino mjesto gdje Sotona Bogu može nanijeti bol.

Pitanje grijeha više nije problem. Ne postoji grijeh kojeg čovjek može učiniti a da Kristova Krv to nije u stanju pokriti. Naš napasnik Sotona neprestano će nas pokušati prevariti i navoditi na grijeh. Na žalost, mnogo puta i upadnemo podlegnemo iskušenjima i učinimo grijeh.

U našoj duhovnosti često smo usredotočeni na sebe i grijeh koji smo počinili. Biti u grijehu i činiti grijeh je uistinu ozbiljna stvar. Svaki naš grijeh nas odvaja od Boga, a upravo to Sotona želi. Međutim, naše spasenje ne ovisi o grijehu koji smo počinili, već o izboru, koga smo izabrali za svog Spasitelja. Krist je sve učinio da riješi naš problem s grijehom. Umro je i uskrsnuo da bi mogao platiti otkupninu za grijeh koji smo počinili. Sve što trebamo, trebamo se opredijeliti za Njega i donijeti mu taj teški teret koji će On baciti u morske dubine, kako slikovito opisuje jedan starozavjetni prorok. Ipak, problem grijeha ima jednu drugu tešku posljedicu. Zbog grijeha u kojem jesmo, grijeh kojeg činimo, on paralizira naš um da donesemo ispravnu odluku.

Dok je Krist živio na zemlji, činio je čudesa i znamenje koje je potvrđivalo Njegovo mesijanstvo. Nevjerojatno je kako su ga Njegovi suvremenici odbijali. Djela Duha Svetog koja je Krist činio, nazivali su djelom Sotone. Pitam se, što je još Isus mogao učiniti za te ljude. Biblija kaže: Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim! Izaija 5,20.

Isus takav stav naziva Bogohulstvo. Jedino je Bogohulstvo neoprostiv grijeh. Vrlo precizno je Isus definirao što to ustvari je. Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

Kako možemo znati je li nam grijeh oprošten? Mnogi vjeruju da odrješenjem grijeha, koje učini svećenik prigodom ispovijedi, imaju jamstvo oprosta. Postoji li ipak neko jamstvo da nam je grijeh oprošten?

Razgovarao sam s jednim zatvorenikom, mladim čovjekom, koji je dobio dugogodišnju kaznu jer je ubio mladu djevojku. U njegovom govoru osjetio se nemir, što je vjerojatno bilo zbog zlodjela koje je učinio. Pozivao sam ga da prihvati oprost koji mu Krist nudi. Odgovorio mi je da je bio na ispovijedi, ali nije siguran da mu je oprošteno.

– Ako već meni Bog nije oprostio, – rekao mi je – onda neka barem pokojnicu uvede u raj, jer ja sam kriv za njenu smrt.

– Je li te svećenik razriješio grijeha na ispovijedi? – upitao sam ga.

– Je, ali ja ipak nisam siguran da mi je oprošteno. Ustvari, mislim da sam počinio tako veliki grijeh da mi ni Bog ne može oprostiti … to sam učinio svjesno. – odvratio je.

– Ako ne vjeruješ svome svećeniku, koji te pokušao uvjeriti da ti Krist može oprostiti, trebao bi vjerovati samome Bogu. Sigurnost u ono što je Bog rekao, možemo naći u Njegovoj riječi: Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni? (Brojevi 23,19)

Često raspravljamo o tome postoji li, možda, neki grijeh koji je neoprostiv. Postoji čak i tradicionalna klasifikacija kao „sedam smrtnih grijeha” gdje se želi naglasiti kako su neki grijesi opasniji od drugih. Ipak, krajnja posljedica svakog grijeha, ako ne primimo Kristov oprost, jest smrt. Biblija jasno naglašava: Jer plaća je grijeha smrt … (Rimljanima 6,23)

Isus je pismoznancima i učenim ljudima koji su klasificirali i rangirali grijeh, poručio: Zaista, kažem vam: „Carinici i bludnice dolaze još prije vas u kraljevstvo Božje.” (Matej 21,31) Ovom izjavom Isus nije želio reći da je lakomost carinika lagan i malen grijeh. Također, nije htio ni reći kako je blud mal i neznatan grijeh. Naprotiv, kad je spasio bludnicu koju su htjeli kamenovati, dao joj je savjet Idi i ne griješi više”. Ono što je Isus želio reći i naglasiti, bilo je da će carinici i bludnici prije uvidjeti svoj grijeh i pokajati se od njih, licemjera, koji misle da su savršeni i bez grijeha. Neoprostiv grijeh je onaj koji sami opravdavamo.

Bogohulstvo na Svetoga Duha: kakav je to grijeh? Jesu li to možda psovke? Nažalost, kao narod poznati smo kao bogopsovači. Biblija govori o tome: Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svojega, jer Gospod neće pustiti bez kazne onoga, koji uzima ime njegovo uzalud (Izlazak 20,7). Ovo je Božja zapovijed i psovanje Boga svakako je velik grijeh. Kao svaki drugi grijeh, za sobom ostavlja i određene posljedice. Ali to ipak nije neoprostiv grijeh.

Objašnjavajući djelovanje Svetoga Duha, Isus je objasnio i Njegovu zadaću: A kad on (Duh Sveti) dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda (Ivan 16,8).

Koliko god nam to izgledalo čudno, Duh Sveti neprestano djeluje u našem životu: bilo preko savjesti, prirode, bilo preko Božje riječi: čitali li je mi sami ili slušali od nekog drugog. Ma koliko da smo grešni (i upravo zato), Duh Sveti učinit će sve kako bi nas upoznao s Kristom i priveo spasenju

Kad činimo zlo i grijeh, Duh Sveti opomenut će nas preko naše savjesti i pokušati navesti na pokajanje. Ako prihvatimo opomenu, čistimo svoju savjest i izoštravamo je do te mjere da nam Bog kroz nju može i dalje govoriti. Savjest – ta značajna spona između nas i Boga, toliko je važna da ljudi koji iz određenih razloga nisu došli do evanđelja na način kako smo to mi došli, mogu odgovoriti na Božji poziv. Sveti Pavao apostol vrlo je lijepo to objasnio: Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane (Rimljanima 2,14.15).

Pogledajmo opasnosti moralnog kompromisa: Iako znamo što Božja riječ nalaže, smatramo normalnim da činimo neke stvari koje nisu u skladu s Božjom voljom. Svaki put kad to uradimo, Duh Sveti nas opominje, ali mi, umjesto da poslušamo Njegov glas, oglušimo se. To je žalošćenje Svetoga Duha. Slikovito rečeno, to je kao da gradimo zid kojim se odvajamo od Boga. Zbog te prepreke, utjecaj Svetoga Duha sve je slabiji dok konačno ne prestane; a to se događa kad stavimo i posljednju ciglu u zid kojim se ograđujemo od utjecaja Svetoga Duha. Tada govorimo o nečistoj i otupljenoj savjesti i idemo prema huli, odbacivanju Svetoga Duha.

Općenito se smatra da su moralni kompromisi sastavni dio našega života i da ih ne možemo izbjeći jer njima pokazujemo sposobnost kako se održati u ovom pokvarenom svijetu. Možda (po našemu mišljenju) postoje i određeni valjani razlozi za takvo ponašanje, ali Bog nas poziva da takve sumnjive kompromise ipak ne činimo i da ne uzimamo pravdu u svoje ruke.

Ako ipak ustrajemo u svom grešnom naumu, radimo protiv svoje savjesti, umrtvljujemo je i unatoč stalnim pozivima Svetoga Duha, mi ih više ne čujemo. No ono što je najtragičnije u svemu tome, mi i dalje možemo vjerovati da smo vjernici, dapače vrlo dobri kršćani, da služimo Bogu i da nas Bog blagoslivlja i spašava, a nismo ni svjesni koliko smo u opasnosti da učinimo grijeh bogohulstva na Svetoga Duha. Ako želimo da naša povezanost sa Svetim Duhom opstane i naša veza s Bogom bude čvrsta, moramo paziti da ne pravimo nikakve moralne kompromise koji bi nam mogli naštetiti. Ako nam savjest otupi, ne čujemo glas Svetoga Duha, i kada trebamo donijeti ispravnu odluku, to nismo u stanju jer ne razlikujemo dobro od zla.

I pored upornog odbijanja da poslušamo glas Duha Svetoga, kad smo zapravo duhovno mrtvi, Bog će čak i u takvim situacijama učiniti sve kako bi se srušio „zid” koji sprječava Njegovo djelovanje. U našem životu tada mogu nastati određeni „potresi” koji bi taj „zid” trebali oštetiti ili srušiti, a nas pokrenuti da problem sagledamo i s druge strane, što bi omogućilo da prepreku srušimo u cijelosti kako bi Duh Sveti mogao djelovati punom snagom. Ako i dalje ostanemo pri svome i, umjesto da oštećeni „zid” srušimo, mi ga nadoziđujemo ili čak ponovo gradimo, to tada zovemo bogohulstvom na Svetoga Duha ili hulom na Duha Svetoga, kako se češće kaže. Ukratko rečeno: bogohulstvo na Svetoga Duha uporno je ostajanje u grijehu bez obzira na Njegove pozive, bez obzira na Njegov blag utjecaj.

Postoji još jedna situacija bogohulstva na Svetoga Duha. Kad čovjek učini neki grijeh, i pored Božjih obećanja, on uporno može odbacivati ponuđen Kristov oprost. Može tvrditi da je njegov grijeh toliko velik da ga Bog ne može oprostiti. Takvo stanje neprihvaćanja i odbacivanja oprosta može postati bogohulstvo na Svetoga Duha ako ostanemo uporni u odbacivanju Božjeg oprosta. To je česta pojava koja se događa jer mi ljudi često mislimo kako moramo ispaštati za svoj grijeh.

Krist je farizejima, zapravo, objasnio njihov najveći problem. Oni nisu prihvatili Isusa kao Božjeg Sina i tako su odbili bilo kakvu mogućnost oprosta. Mi se deklarativno možemo predstavljati kršćanima, ali ne prihvaćajući oprost koji nam Bog nudi, odbijamo priznati Isusa Krista za Božjeg Sina i na taj način gubimo vječni život. Sam Isus rekao je: Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu (Ivan 3,36). Prihvatiti oprost može samo onaj koji vjeruje u Božjeg Sina i ono što je On za nas učinio.

Moja je želja da ljudi smognu snagu, steknu hrabrost i uhvate Isusa za ruku te se vrate kući svome nebeskom Ocu. Isus je javno potvrdio: I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Jeli tada Isus vidio i nas kao svoju braću i sestre?

Isus Krist došao je u liku čovjeka, uzeo naše grijehe na sebe te platio kaznu, i to smrću koju smo mi zaslužili; drugim riječima, otkupio nas je od grijeha čiji smo bili robovi. Zato se ne moramo više bojati da će nas zbog naših grijeha Bog kazniti smrću. Ali zato to čini ona „druga strana.” Einstein je jednom rekao: „Bog se ne kocka univerzumom!” Ali se zato mî kockamo našim planetom. Kockamo se i našim životima i našom budućnošću. Prepustili smo zlu da upravlja našim planetom i ljudima.

Vrijeme je da primimo Isusa i vratimo se kući, Bogu. Iz iskustva znam da će On i cijelo Nebo biti presretni što smo se vratili. To već danas znamo. Njegove blagoslove već sada uživamo. Svoj mir koji nadilazi svaki razum, može nam dati svakog dana bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo i time nam pokazati da nas neizmjerno ljubi. Nemojmo se bojati vratiti kući.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Kristijan Duvel  Mag. Theol.

PODIJELI