Sjećanja ostaju…

Dragi prijatelji u Kristu,
dopustit ćete mi da danas i ja budem samo čovjek, da malo privatiziram ovaj portal jednom ispovijedi, jednom ne meditacijom, ali razmišljanjem. Razmišljanjem o prolaznosti života tu na zemlji. O trenucima koje nam Bog daje, blaženim, svetim trenucima, rijetkim prilikama. Sve to želim podijeliti s vama.
Danas bi moja majka imala rođendan. Svoj 83. rođendan. Nažalost, gledajući iz ljudske perspektive i, nasreću, gledajući iz božanske perspektive, doživjela je svoj 80. rođendan i nepuna dva mjeseca nakon toga došao je Bog po nju.
Znate onu pjesmu Vjekoslava Majera Plinska laterna na Griču? Ima pri samom kraju nekoliko stihova:
Znam, i mene će jednom netko da makne,
i kad me se ruka montera takne,
zabrenčat ću još zadnji put muklo.
Znajte, to moje je staro i pošteno srce
za Gričem puklo.
Tu sam laterna plinska,
starinska, starinska, …
Meni je Bog dao tu milost biti u ulozi tog montera. Kad me je majka zamolila da je pustim da se malo odmori kako bi mogla nastaviti s hranjenjem i da je spustim na jastuk, u trenutku kad sam je primio ispod pazuha kako bih je pomaknuo, tijelo je klonulo, duša je napustila tijelo. Ranije bih sigurno pokleknuo u panici, izgubio se u boli, ali to je bilo prije moje faze intenzivnog traganja za duhovnošću. Ovako sam pogledao što se dogodilo, okrenuo lice negdje visoko gore prema nebu probijajući pogledom i strop i krov i hemisferu i sve što mi se nalazilo na putu i izrekao tek tri riječi – Bože, hvala ti. Znao sam da je to bilo najbolje za moju majku – kratko i naglo, jer bi zbog dekubitusa za koji mjesec vrlo vjerojatno umrla u strašnim mukama od sepse…
Sve što je uslijedilo poslije toga, bili su to posve nepotrebni postupci pokušaja oživljavanja, jer sam znao da kad je donja usna poprimila ljubičastu boju da je u pitanju serijski moždani udar i da su u par sekundi zatajili svi organi. Davao sam majci umjetno disanje, masirao joj srce, pozvao hitnu, mrtvozornika, sve, sve, sve.
Dogodilo se tom prilikom nešto što mi je čudno i što jednostavno želim podijeliti sa svima vama. Kada su me svi napustili i dok sam čekao mrtvozornika, dogodilo se nešto što mi, gledajući danas s velike distance, nikako ne ide u glavu i djeluje ne odveć normalno. Majku sam oprao, očistio joj dekubitalnu ranu, stavio nove kreme i masti, prilijepio novi specijalni flaster, stavio joj novu čistu pelenu, obukao je u crninu, našminkao je i počešljao kao da izlazimo u šetnju. Kada je stigao mrtvozornik, rekao je više za sebe – Bože moj, nisam vidio ljepše i spokojnije pokojnice.
Nakon svega, kada je otišla i pogrebna služba odnoseći zemne ostatke moje majke i kada sam zadnji puta zavapio i zajaukao, ostao sam sâm. Pred svitanje stavio sam masku na oči da bih barem dva-tri sata odspavao. U jednom je trenutku nešto snažno udarilo u stanu, ali nisam imao snage ustati i ići pogledati što se to dogodilo. Tek, odjednom, osjetio sam da me netko miluje po licu, osjetio sam dah na čelu i nježan, beskrajno nježan poljubac, baš onako kako bi me majka ljubila prije spavanja u danima kada sam bio još malen dječak. Sjećam se da sam promrmljao više za sebe, krajnjim snagama ispuštajući smislene zvukove – Mama, znam da si ti. Hvala ti što si došla pozdraviti se sa mnom. Vjerujem da će ti tamo gdje sada odlaziš biti puno bolje i ljepše, samo te molim, kad tamo susretneš tatu, nemojte se svađati.
Htio sam, želio sam, morao sam ovo moje svjedočanstvo o prolaznosti života i blagoslovu zadnjeg pozdrava podijeliti s vama.

Neka Vas dobri i svemogući Bog prati na svim vašim putevima.

{youtube}mdCBwa36ARg{/youtube}

Franjo Damir K.