Godine 1998. imao sam 22 godine. U to sam vrijeme bio duboko zaglibio u kriminal i ovisnost, i nije mi bilo strano ništa što bi se na ulici moglo naći. Moji prijatelji i ja već smo počeli sličiti na pravu organiziranu kriminalnu skupinu. Bilo je tu svih profila ljudi i svih godišta od nas mlađih pa sve do starije, dobro situirane gospode. Bilo je raznih kriminalnih aktivnosti, a ponajviše droge i svega onoga što je ona na sebe vezala, kao što su: raspačavanje droge, trgovina drogom, krađe, razbojstva, tranzit preko granice i sl. … Od 1993. godine sam svakodnevno konzumirao alkohol i marihuanu da bi nakon vojske započeo s teškim drogama kao što su: Ecstasy, LSD, sve moguće tablete i kokteli, speed, heroin i dr. Do konca 1998. poprilično sam toga već trošio i bilo je samo pitanje dana kada ću si zabiti prvi intravenozni „šut“. . .Život mi je počeo ići putem koji nisam mogao kontrolirati što je predstavljalo sve veći problem i za mene i za moje bližnje. Zadnje dane te 1998. godine bilo je neizdrživo. Činilo mi se kao da sam „poludio“. Nisam mogao smiriti ni srediti misli. Ispred očiju su mi se vrtjele samo slike droge, nasilja, kriminala i pornografije. Te misli su bile tako intenzivne da sam ih čak i kao rukom počeo odgurivati od sebe. Bilo je neizdrživo i posve destruktivno. Želio sam iskočiti iz svoje kože, ali kao da me neka nevidljiva sila iz dana u dan vukla sve dublje i dublje na dno. Količine unosa alkohola, marihuane, raznih tableta i heroina rapidno su se povećavale i polako, ali sigurno uvlačile me u svoje ralje – ralje smrti.

Tada sam imao djevojku. Ako se to može tako kazati. . . Dolazila je u moju sobu i tu smo znali provoditi vrijeme. . . Jednog dana dok sam bio sam u sobi počeo sam rutinski pregledavati ima li igdje zaostali smotuljak droge koju bih konzumirao, ali i počistio u slučaju mogućeg policijskog pretresa. Policija je inače bila čest „gost“ u mom domu, na veliku žalost, bol i sramotu mojih roditelja. Dok sam tako pretresao po sobi naletio sam ispod kreveta na nekakav smotuljak aluminijske folije. Rastvorio sam ga, i imao što vidjeti. U smotuljku se nalazila spaljena crna kosa smotana u neko klupko.

To me jako uznemirilo, uhvatila me nekakva jeza i čudan negativan osjećaj. Sjurio sam se niz stepenice i otpočeo paljbu po majci. Vikao sam na majku što mi je to napravila, rekao sam joj neka prizna tko mi je to stavio pod krevet – da li ona, ili sestra. Uhvatila me nervoza, bio sam grub i agresivan. No moja majka me samo mirno pogledala i blago kazala da odem s tim u svećenika i neka promislim tko mi sve u sobu ulazi. To mi je bilo dovoljno.

Bio sam ljut i nervozan, a da ni sam nisam znao zašto. Poslušao sam majku i nazvao svog župnika koji mi je rekao da mogu odmah doći. Došao sam s tim smotuljkom i pokazao mu ga. Rekao mi je da je to urok i da ga bacim u rijeku, a on će se pomoliti za mene. I tako je moj župnik na brzinu izmolio potrebitu molitvu i otpravio me u miru sa uputom da smotuljak bacim u rijeku, što sam i napravio. Kad sam došao kući bila je već večer, zimsko doba te 1998. godine. Legao sam u svoju hladnu sobu i odlučio ne izići van po prvi put nakon ne znam ni ja koliko godina. Legao sam i počeo razmišljati o ovom događaju, al nekako nepovezano, zbunjeno, nisam si znao ni postaviti pitanje, a kamoli odgovoriti na bilo što. . . Ništa nisam znao osim da ću sljedeće jutro čim se probudim zovnuti svećenika don Ivana kojem sam na nedavnom terminu malog nogometa ozlijedio nogu. Čovjek mi je kazao da ako ga ikad bilo što zatrebam, on je tu. I tako bi. Odmah ujutro sam ga zovnuo, a on me naručio u 17 sati. Jedva da sam ih dočekao. . . Kad sam došao kod don Ivana opisao sam mu u kratkim crtama sve što mi se dogodilo i pitao ga što trebam dalje raditi. Interesiralo me to oko uroka i crne magije i zamolio sam don Ivana da mi to malo pojasni. Dao mi je neka objašnjenja i neke opće informacije vezane uz okultne prakse i magiju. Fino je i u miru razgovarao sa mnom i nakon nekog vremena me uputio kući. Kad sam došao kući ponovo sam odlučio ne izaći van, već ostati u krevetu i razmišljati. Tada sam po prvi put u životu mislio i razmišljao o životu i smislu života. Ležao sam tako u krevetu svoje hladne sobe uz uljni radijator koji je pokušavao zagrijati burom ohlađene zidove. Po prvi put sam mislima zakoračio u stvarnost svog života, u zbilju koju živim. Po prvi sam se put upitao kako ja to živim i kuda me to vodi. Po prvi sam se put u životu upitao tko sam i što sam. Po prvi sam se put usudio razmišljati o Bogu kao osobi i smislu ljudskog života. . . Odjednom toliko puno pitanja, važnih pitanja, a ja na njih ne znam odgovoriti. Ma ne znam niti beknuti. . . Opet sam odlučio nazvati don Ivana čim se probudim. Sljedeće jutro sam to i napravio. Zovnuo sam ga i odmah mu preko slušalice „sasuo“ par pitanja tipa: „Tko je čovjek? Što je čovjek? Tko sam ja? Tko je Bog i ima li Ga???“

Don Ivan me naručio za prekosutra u 17 sati. Činilo mi se to kao vječnost. Jedva sam dočekao prekosutra. Kad sam mu ušao u ured odmah sam započeo kao navijen: „Don Ivane, vidim da postoji magija jer me se dotakla. Ako postoji magija i ako je djelotvorna a osjetim na svojoj koži da jest, tad postoje i sile te magije tj. Đavao. Vidim da postoji Đavao i da upravlja mojim životom. Ja te don Ivane pitam tko će mene spasiti i zaštititi od tog Đavla, od te sile magije????“ Buljim u don Ivana zahtijevajući odgovor. Don Ivan gleda u mene i odgovori mi riječima kojima će se apsolutno sve u mom životu promijeniti. Kaže mi: „Pa Isus!!!“ Zamuknuo sam i gledam u don Ivana. Ponovim odgovor i kažem: „Isus, pa zar je taj živ???“ Don Ivan me promatra, uzima Novi Zavjet, ispisuje posvetu i pružajući mi ga odgovara: „Vidim ja što se dešava. Ajde ti doma ovo čitati!!!“ Potpuno zbunjen pružam ruke prema Novom zavjetu, pokušavam naći put ka izlaznim vratima. . . Zvoni mi u ušima da je taj Isus živ??? Pozdravim se sa don Ivanom i potpuno zbunjen odlazim doma sa Novim zavjetom u rukama i sa zadatkom da ga čitam.

Dok sam vozio prema kući u srcu mi se počela javljati čežnja za tim Novim zavjetom. Kao da sam cijeli život žudio za njim, jedva sam čekao da ga počnem čitati. Uvukao sam se u svoju hladnu sobu, bio je petak, a početak vikenda pretpostavljao je obavezni izlazak i novi „radni“ noćni vikend na ulici. Nisam ni pomišljao na izlazak… Zavukao sam se u krevet i počeo sa čitanjem. Čitao sam širom raširenih očiju sa čudnom i snažnom čežnjom u srcu.

Već na prvoj riječi Matejeva evanđelja javila mi se kao slika koju sam promatrao kao na nekom platnu ili televizijskom ekranu na kojem sam jasno gledao ono što sam čitao. Doslovno tako!!! Gledao sam to što sam čitao!!! Prizori koje je pismo opisivalo ja sam doslovno gledao kao u kinu!!!

Čitanje su pratili duboko i intenzivno disanje, tj uzdasi. Udahnjivao sam dah jako jakim dubokim uzdasima, a izdisao sam sa dubokim iskašljajima. Bilo je čak fizički i naporno i zahtjevno, ali mi nije smetalo. Ništa nije moglo prekinuti intenzivno čitanje i gledanje onog što sam čitao.

Preplavljivao me osjećaj bliskosti sa Bogom. Prvi put u životu sam osjećao Božju prisutnost u mojoj sobi i u meni. Živo sam osjećao prisutnost osobe Isusa Krista u mojoj blizini, upravo onoga o kojem sam čitao i gledao. To me potpuno rastapalo i preplavljivalo. Neobičan i neprirodan osjećaj… Izvor iskonske ljubavi je došao u moju sobu, meni, i ja sam to osjećao sa svim svojim osjetilima! Bio sam cijeli vruć, soba mi se ugrijala. Ugasio sam radijator jer mi više nije trebao. Odjedanput su kao neke ljuske pale sa mojih očiju. Shvatio što radim i kako živim, postao sam svjestan svojih grijeha. Postao sam svjestan da idem u pakao i uhvatilo me žestoko kajanje. Iz mojih očiju su počele teći nevjerojatno velike suze. Zažalio sam zbog načina života kojeg sam živio. Osjećaj Božje prisutnosti rastao je sve više i više. Činilo mi se kao da se rastapam od Božje ljubavi. . . Doživljavao sam neke mistične momente bliskosti sa tom silom koja je meni došla, a da je ja nisam zvao. Ona je dolazila meni. Dolazila je „iznutra“, izbijala je iz mene, iz mog srca i iz moga bića, a u isto vrijeme bila je tu u mojoj sobi, ispred mene. Nešto neobjašnjivo… Na to ja nisam imao utjecaja niti se na tu silu može imati utjecaja. To je bio Bog. Bog moj Isus Krist!!!!

Takvo čitanje Novog Zavjeta trajalo je od petka navečer. U tom periodu do nedjelje navečer ne sjećam se da sam išta jeo i pio. Ne sjećam se ni da sam otišao na wc. Majka mi je samo par puta povirila na vrata sobe. Bila je mirna vidjevši me sa Novim zavjetom.

U nedjeljno predvečerje, pročitavši Novi zavjet i pun Novog Duha, cijeli vedar i radostan, novi čovjek, odlučio sam otići među stare frendove i sa njima podijeliti iskustvo susreta sa Isusom Kristom. Žarko sam im želio ukazati na to da je Isus živ kao i na štetnost grijeha i poroka. Došao sam u kafić u koji smo zalazili jer sam znao da ću ih tu naći. Po ulasku u kafić odmah sam počeo gestikulirati konobaru da skloni nagomilane pive ispred njih. I sâm sam počeo sklanjati poredane boce piva glasno govoreći da su alkoholizam i droga grijeh, samoubojstvo, destrukcija i sl. . . Svi su me zbunjeno gledali, a stariji ljudi koji su tu kartali zaustavili su igru i u čudu me promatrali. Nastavio sam ih na glas upozoravati i mahati sa Novim zavjetom u ruci. Govorio sam da tu u Knjizi Novoga zavjeta sve piše i da ovo svaki čovjek mora pročitati! Inzistirao sam da konobar nastavi sa uklanjanjem alkoholnih pića sa šanka. Nitko u kafiću nije znao kako reagirati prema meni. Bili su zbunjeni, a ja sam nastavio sa izlaganjem i monologom. Kad sam završio, sjeo sam do prijatelja i naručio sok. Nije im dugo trebalo da se priberu. Počeli su me ismijavati i ljutito propitkivati odakle sam nabavio LSD. Na to sam im odgovorio da se neću drogirati jer je drogiranje grijeh, destrukcija, a i oni neka odmah prestanu sa drogom i počnu čitati Novi zavjet.

Sada je započelo ozbiljno podsmjehivanje i izrugivanje. Bio sam zbunjen. Govorio sam im o najvažnijoj temi cijelog čovječanstva, a oni su mi se izrugivali. Nije mi to bilo jasno. . . Ušla je neka tuga u moje srce zbog toga, zbog njih i zbog samog Gospodina Isusa. Odmah zatim, dok su se malo pribrali kažu mi da idemo zapaliti joint. Znali su da to nikad prije nisam odbio pa će sada oni meni zapapriti. Krenusmo svi na rivu. Nekako me čudno gledaju, a i ja se čudno osjećam. Pripalili su joint i bulje u mene. Ja nekako drugačiji nego ikada prije. Kao janje čekam da joint dođe do mene. Kad je došao, primam joint i gledam u njega, gledam u njih i u njihove širom otvorene oči. Iz moje nutrine osjećam ogromnu odbojnost prema tom jointu, a istovremeno veliku ljubav prema Kristu i želju da ugodim Njegovom Duhu u odbijanju ovog jointa. Vraćam im joint i kažem da ne želim i neću i ne mogu ovo pušiti. Zanijemili su. Muk. Sad je već svima neugodno. Šutke se vraćamo nazad u kafić. Nije im jasno što je sa mnom. Dolazimo u kafić i prijatelj mi govori da bar njima za ljubav popijem pivo. Kažem da hoću i naručim si pivo. Kad je konobar pred nas servirao pivo, već u sebi osjećam isto kao i kod jointa kad sam ga uzeo. Obuhvatim pivo rukom i nazdravljam sa njima, ali ga ne mogu primaknuti ustima. Držim ga u ruci onako na pola puta do usta i ponovo se javlja nutarnja odbojnost prema pivu, i velika ljubav prema Kristu i Njegovu Duhu, i želja da Mu ugodim ne pijući ovo pivo. Vraćam pivo na šank, a prijatelji ostaju bez riječi… Još ću samo spomenuti da sam i na sam spomen težih droga osjećao ogromnu odbojnost. Tu se nekako nije ni postavljalo pitanje, tu su stvari bile potpuno jasne!!! Čudo Božje!!!!

Od tada sve se promijenilo.

Od toga dana moje biće više nikada nije iskazalo potrebu uzeti bilo kakvu drogu, niti sam je Bogu hvala uzeo do današnjeg dana, a niti ću. Nikad se više nisam opijao, niti sam dugo vremena uzimao alkohol. Moj život je zahvaljujući Gospodinu krenuo u jednom sasvim drugom i novom pravcu.

Nakon ovog iskustva i susreta sa Živim Gospodinom javila se u meni ogromna i neutaživa želja za molitvom. Nisam znao ni moliti. Očenaš sam valjda znao dopola. Počeo sam često odlaziti Gospi u Međugorje. Ona mi je postala velika utjeha i pomoćnica. Međugorje mi je bilo oaza mira, molitve i susreta s Gospodinom. Sakramenti pomirenja i euharistijska klanjanja u Međugorju su me svaki put činila novim i drugačijim čovjekom. Redovito sam odlazio u Međugorje. Tjedno bar dva puta. Nekad i više. . . Molitva krunice postala mi je svakodnevica. Počeo sam redovito odlaziti na Svetu Misu i Euharistiju. Doslovno sam gutao kršćanske knjige, kršćanski nauk i kršćansku duhovnu glazbu. . .

Uglavnom, potpuno sam se promijenio. Ta promjena bila je vidljiva i ostalim ljudima. Čak sam se i u licu promijenio, toliko da su mi ljudi prilazili i zagledavali se u mene. I plodovi mog života su se promijenili. Ma sve se promijenilo, naravno na bolje!!! Bogu na slavu i hvalu!!!

Desila su mi se još mnoga druga mistična iskustva koja su me još više učvršćivala u vjeri i držala me na pravom putu, nije se Đavao baš olako odricao od do jučer mu sigurnog plijena…

Sve je ovo bio početak mog obraćenja, oslobođenja te jedne divne veze i prijateljstva sa Gospodinom koja traje i Božjom milošću se učvršćuje… Amen.

 

Nedo P.

PODIJELI