PROSLAVLJEN SVETI KRISTOFOR

154

PROSLAVLJEN SVETI KRISTOFOR, ZAŠTITNIK ORTODOKSNE STAROKATOLIČKE PROVINCIJE

U gradu Rabu, u crkvi sv. Kristofora, svetom misom je 25. srpnja proslavljen sveti Kristofor, zaštitnik Ortodoksne starokatoličke provincije sv. Kristofora, autokefalne crkve unutar Starokatoličke patrijaršije.

Sveti Kristofor je ujedno i jedan od zaštitnika otoka Raba. Slave ga kao sveca i istočna i zapadna crkva, pa stoga i starokatolici. Kristofor je položio život za Krista u Liciji, 250. godine. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 452. godine u Kalcedonu podignuta crkva. Jedna od legendi o sv. Kristoforu kaže da je bio mladi div koji je htio služiti najmoćnijem gospodaru. Stoga je najprije služio kralju, pa onda caru, a potom i đavlu, no kad je vidio kako se đavao boji raspela, poželio je služiti Kristu kao najjačem Gospodaru. Neki ga je pustinjak poučio u vjeri, pa je postao kršćanin. Nastanio se pokraj rijeke da bi tako mogao pomagati putnicima pri prelasku. Jedne ga je noći probudio dražestan dječji glasić i zamolio da ga prenese preko rijeke. S lakoćom je Kristofor stavio dječačića na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži te ga je upitao: Zašto si tako težak? A dječak je odgovorio: “Jer nosim grijehe cijelog svijeta”. Bio je to sam Isus Krist u liku djeteta.

Crkvena regija sv. Kristofora sastavni je dio ortodoksnih starokatoličkih provincija (provincije sv. Metoda – u Srednjoj Europi – i provincije sv. Mihaela – u Rusiji) s kojima je u crkvenom zajedništvu.  Ortodoksnost ovih crkava proizlazi iz stava vjere prema sv. Pismu i tradiciji, odnosno doktrini i moralu Stare crkve, te odbacivanju liberalnih novotarija uvedenih u praksu Utrechtske unije (blagoslov istospolnih i podjela svećeničkih redova ženama, te prihvaćanju žena za biskupe) koje su suprotne sv. Pismu i Tradiciji. Ova crkva danas baštini valjanu apostolsku sukcesiju posredstvom svog metropolita, nadbiskupa Leonarda Bega. Provincija sv. Kristofora sastoji se od Katoličke Stare Crkve u Hrvatskoj, Pravoslavno-starokatoličkog generalnog vikarijata u Srbiji, Starokatoličke crkve Bosne i Hercegovine, Slovenske starokatoličke crkve i Hrvatske katoličke crkve tijela Kristova u Kanadi.

Ortodoksna starokatolička zajednica je proizvod triju nemilih raskola. Prva je disciplinska podjela s Rimokatoličkom crkvom po pitanju celibata. Stara Crkva je ona kakva je bila do Drugog lateranskog sabora 1139. godine, dok disciplina celibata nije nametnuta kao uvjet za primitak svetih redova. Drugi lateranski sabor ukinuo je tisućljetnu crkvenu tradiciju ženidbe klera baziranu na svjedočanstvu evanđelja i apostola. Stoga se u Staroj Crkvi kler može vjenčavati bilo prije primanja sakramenta svetoga reda bilo poslije, jer su sakramenti komplementarni a ne suprotstavljeni jedni drugima.

Druga je dogmatska podjela s Rimokatoličkom crkvom. Stara Crkva dogmatski dekret Pastor aeternus donesen na Prvom vatikanskom saboru 1870. godine (o juridičkoj svevlasti i nezabludivosti rimskog biskupa kada – ex cathedra – donosi formulacije u vezi vjere i morala) ne promatra kao obvezujuću doktrinu nego kao pobožnu doktrinu ostavljenu na slobodnu volju vjernicima. Povijesne činjenice su nedvosmislene: apostolsko prvenstvo nalazi se u Antiohiji, gdje je sv. Petar osnovao svoju prvu katedru. Na putu prema Rimu sv. Petar uspostavljao je mnoge biskupije i tamo postavljao biskupe, tako da je rimska biskupija zapravo posljednja u nizu ”nasljednika sv. Petra”. Takvo nasljedstvo ne postoji dakle na jednom mjestu, nego je prisutno u svakoj pravovjernoj biskupiji. A što se tiče nezabludivosti jednoga biskupa, povijest Crkve ne poznaje takvog biskupa, osim Krista Isusa našega nezabludivoga Gospodina. Pitanje crkvene jurisdikcije legitimno je za svaku Crkvu na svojem kanonskom području, iako se ta područja mogu razlikovati po veličini. Pitanje zajedništva i jurisdikcije među crkvama ostvaruje se dijalogom između Crkava koji svoju realizaciju postiže u crkvenoj interkomuniji.

I treća podjela je sakramentalna i pastoralna sa Starokatoličkom crkvom Utrechtske unije. Utrechtska unija bila je pozitivni pokušaj nadvladavanja disciplinske i dogmatske podjele koja je nastala u Rimokatoličkoj crkvi. Međutim Utrechtska unija je upala u novu pastoralnu i sakramentalnu podjelu apostatski blagoslivljajući istospolne parove i zaređujući žene u svete redove, a što je strano dvomilenijskoj praksi Crkve Kristove.

Zbog svega navedenog, kao istinski povratak na autentičnost katolicizma, stvoren je WCNCC, odnosno zajednica narodnih katoličkih crkava koje ostaju na katoličkoj doktrini i tradiciji. WCNCC je uspostavljen na susretu u Mafri (Portugal) od 22. do 25. listopada 2004.  WCNCC premošćuje diskontinuitet i očituje kontinuitet autentičnog katolicizma. Na taj način  Katolička crkva djeluje bez manjkavosti u jedinstvu autokefalnih crkvenih regija ujedinjenih u Svjetski sabor narodnih katoličkih crkava, kao jedna Katolička crkva,  izvorno utemeljena od Gospodina našega Isusa Krista i razvijena po njegovim apostolima i njihovim nasljednicima u Duhu Svetom. Vidljivi znak jedinstva Crkve je starokatolički patrijarh. Trenutno je unija pred izborom novog patrijarha jer je blagopočivši patrijarh Augustin Bačinsky usnuo u Gospodinu u veljači ove godine. Stoga ova crkva časti uspomenu na sve pravovjerne pape, počevši od oženjenog pape sv. Petra (+67) do pape Honorija II. (+1130) i prepoznaje ih kao svete oce, zajedno sa svim patrističkim ocima Istočne i Zapadne Crkve. Ortodoksni starokatolici nemaju istaknutih razlika prema pravoslavnim crkvama, ali suštinski ni prema Rimokatoličkoj crkvi, osim u spomenutim dogmatskim i disciplinskim pitanjima.

Starokatoličanstvo je stara univerzalnost, crkva pred raskola, koja uvijek traži jedinstvo vjere po načelu sv. Vincenta Lerinskog: „Mnogo se valja brinuti da držimo ono što se vjeruje svagdje, uvijek i od svih; to je uistinu i u pravom smislu katoličko“. („Id teneatur quod ubique, quod semper, quod ab omnibus creditum est“)

izvor: dr.sc. Vedran Obućina, svećenik Ortodoksne starokatoličke crkve

PODIJELI