Sv. Vlaho, Dubrovnik, 2018.
(2 Mak 6,18.21.24-31; Rim 8, 31b-39; Iv 15,18-21)
Dragi biskupe domaćine Mato, braćo u episkopatu i svećeništvu, braćo redovnici i sestre redovnice, poštovane Dubrovkinje i Dubrovčani, dragi vjernici!
Oduvijek su države i gradovi imali vojsku i policiju, svoje čuvare koji su ih štitili od vanjskih neprijatelja i brinuli se za unutarnji red. Ali kod kršćana se, pored toga, od najstarijih vremena ustalio običaj svoje gradove i zemlje, pa i obitelji i pojedince, stavljati pod zaštitu nebeskih čuvara, bilo anđela ili svetaca, a posebno mučenika. Oko crkve posvećene gradskom ili mjesnom patronu nastajao je i širio se grad, tako da je ona bila njegovo ne samo duhovno nego i prostorno središte. A štovanje sv. zaštitnika bilo je stanovnicima trajno nadahnuće za vjerničku pobožnost, kao i za razne oblike kulturnog stvaralaštva i društvenog organiziranja. Sveti su ih zaštitnici na taj način povezivali s Bogom, ali i jedne s drugima, ukoliko su im zajedno upućivali molitve, slavili ih pjesmom i častili prigodnim pobožnostima i običajima. Ukratko rečeno, sv. su zaštitnici bili simboli identiteta grada ili mjesta, kao i horizontalnog i vertikalnog zajedništva stanovnika.
To što je oduvijek bilo prisutno kod svih kršćanskih naroda, susrećemo na svakom koraku i kod nas. Lako ćemo se uvjeriti u to ako prođemo našom obalom od sjevera do juga ili obratno. Krenemo li od Pule, ondje ćemo naći sv. Tomu, apostola i mučenika, zaštitnika katedrale, Pule i Pulske biskupije; u Poreču nas u sličnoj ulozi čeka sv. Mavro, biskup i mučenik; u Rijeci sv. Vid, dječak mučenik; u Krku sv. Kvirin, biskup i mučenik; u Senju Marija na nebo uznesena; u Zadru sv. Stošija i sv. Kreševan, mučenici; u Šibeniku sv. Mihael arkanđel i sv. Jakov ap. i mč., u Trogiru sv. Ivan Trogirski i sv. Lovro, u Splitu sv. Dujam, biskup i mučenik, u Makarskoj sv. Klement; na Hvaru sv. Stjepan I., papa i mučenik, a ovdje u Dubrovniku sv. Vlaho, biskup i mučenik. Jednako vrijedi i za gradove u unutrašnjosti, tako da je netko s pravom rekao da je „Hrvatska u rukama svetaca”. Da, naša je domovina doista premrežena svetcima, ali jesmo li i mi, njihovi današnji štovatelji, tako s njima poistovjećeni, da se i za nas može reći da smo „narod u rukama svetaca”, u smislu da svetce ne samo štujemo nego i životom nasljedujemo. Uostalom, bez ovog posljednjega, bez nasljedovanja svetaca svojim životom i djelom, ne može se ni govoriti o njihovu pravom štovanju, jer istinski ih štuje samo onaj koji ih nasljeduje. Štovati znači nasljedovati! Zato su nam blagdani svetaca prigoda kada se trebamo sabrati i pitati se što nam oni zapravo znače, koju ulogu imaju u našem životu, koliko nas kao kršćanski narod duhovno povezuju i nadahnjuju.
Ne smijemo zaboraviti da su naši predci uzimali svetce za zaštitnike svojih gradova i sela, svojih obitelji i sebe osobno u čvrstoj vjeri da im oni mogu i hoće pomoći. Vjera da će ih Bog preko njih i na njihov zagovor štititi i pomagati im, motivirala ih je da ih izabiru za svoje nebeske zaštitnike i čuvare, ali i za uzore u koje će se sami ugledati i od kojih će učiti kako slijediti Krista. U tom smislu, premreženost Hrvatske, kao i drugih katoličkih zemalja, svetcima zaštitnicima opipljiv je znak vjere prijašnjih naraštaja u njihovu posredničku moć i zagovor kod Boga. Zato su oni cijenili i štovali svetačke relikvije i u njihovu čast gradili crkve i kapele. Bez vjere u Boga i u posredničku pomoć i zaštitu Božjih ugodnika ne bi se ni pojavio kult svetaca, a još bi manje mogao stoljećima i tisućljećima opstati. Zato se o svakom svetačkom blagdanu, pa tako i o današnjem blagdanu sv. Vlahe, moramo prije svega pitati s kakvom ga vjerom slavimo, kako nam se ne bi dogodilo da naše slavlje bude više motivirano tradicijom i običajem nego živom vjerom u Boga i u njegovu pomoć na zagovor svetaca.
Ako stvar pozornije razmotrimo, nećemo li doći do zaključka da se s proslavom naših gradskih zaštitnika često događa isto ili slično kao s proslavom adventa, pa i samoga Božića, gdje se izvorno kršćanski dani i blagdani, kako smo se i prošlog prosinca mogli uvjeriti, slave na posve svjetovan način, tako da od kršćanskoga sadržaja ne ostaje gotovo ništa osim imena. Uzimaju se samo kršćanski nazivi „advent” i „Božić” za određeni dan i određeno vremensko razdoblje u godini, ali se ignorira ili čak odbacuje sve što je s tim nazivima u kršćanstvu sadržajno povezano. U tom smislu, dok je u kršćanstvu advent vrijeme intenzivne duhovne priprave za blagdan Isusova rođenja, za Božić, u sekularnoj upotrebi ovi pojmovi imaju posve drukčije značenje. Tako advent postaje vrijeme intenzivne potrošnje, zabave i razbibrige, što je u potpunosti suprotno izvornom kršćanskom shvaćanju toga vremena, prema kojemu je to razdoblje molitve, duhovne sabranosti i budnosti, kako bismo čista srca i spremna duha radosno dočekali i proslavili Isusovo rođenje. Budući da taj svjetovni advent nije priprava ni na što, on se može slaviti i nakon Božića, pa – zašto ne? – i u svako doba godine. Slično je i s Božićem, koji se također, ako mu se sadržaj i smisao svedu na svečanu trpezu i veselo druženje, može svetkovati kad god se pruži prilika. I Uskrsu se također može dati posve drukčiji sadržaj i smisao nego što ga ima u kršćanstvu, kao i svakom drugom kršćanskom blagdanu, uključujući i gradske i župne patrone. Ali nije glavni problem u tome ako, iz kulturoloških ili tome sličnih motiva, izvorno kršćanske blagdane tako slave oni koji ne vjeruju; problem je kada ih na sličan način slave i oni koji se deklariraju kao vjernici. A ruku na srce, to u današnje vrijeme nisu rijetki slučajevi. Ako se za slavlje blagdana ne pripremamo na vjernički način molitvom, postom, dobrim djelima, slavljenjem sakramenta ispovijedi, ako se ne trudimo oko duhovne obnove i sabranosti, ako nam je sve drugo u pripremi za blagdan važnije od duhovnoga, u našem će vjerničkom slavlju svjetovni moment nužno prevladati nad vjerničkim. 5. Pogotovo je u pripremi za blagdan župnog ili biskupijskoga patrona važno uznastojati obnoviti svoje znanje o njemu, ne radi znanja samoga nego kako bismo bolje upoznali ono što od njega možemo naučiti za svoj život, u čemu ga možemo i trebamo nasljedovati u našem vremenu. Stari su se Dubrovčani očito trudili u tom smislu upoznati svog nebeskog zaštitnika i od njega učiti. Znali su da je bio liječnik koji se posebno brinuo za djecu i siromašne. Nije li ih upravo njegov primjer potaknuo da već 1357. u samostanu Male braće otvore ljekarnu, koja bez prekida djeluje do danas? A još ranije, tj. 1290., otvoreno je u samostanu sv. Klare i prvo sirotište za napuštenu djecu, da bi u 15. st. još jedna takva ustanova bila ustanovljena. Čovjekoljublje i bogoljublje njihova svetoga zaštitnika motiviralo ih je da u svome gradu zabrane ropstvo. To je bila prva takva zabrana u Europi, koja je donesena čak 400 godina prije ukidanja ropstva u SAD-u. Ne pokazuje li sve to koliko je snažno primjer sv. Vlahe utjecao na stare Dubrovčane i na organizaciju i život cijeloga grada. Doista, njihovo štovanje sv. Vlahe nije za njih bila nikakva tradicija, nikakav običaj, nego izraz njihove vjere i životnog nasljedovanja svoga zaštitnika. S tom vjerom ste mu se i vi, današnji Dubrovčani, obraćali za pomoć u teškim trenucima opsade grada za vrijeme Domovinskog rata, i nije vas iznevjerio. To neka bude zalog da ga uvijek zazivate u potrebama, osobnim i zajedničkim, ali i da slijedite primjer njegove vjere u svom životu.
U tom smislu sv. Vlaho nas, zajedno sa sv. Pavlom, poziva: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (IKor 11, 1). Da, dragi vjernici, Bog nam daje svetce da bismo ih nasljedovali i tako, učeći od njih, slijedili samoga Krista. Nasljedovali u življenju po evanđelju; nasljedovali bez pretvaranja i kalkuliranja, nasljedovali po uzoru na starca Eleazara iz današnjega čitanja iz Druge knjige o Makabejcima, koji odbija prijedlog svojih prijatelja da donese sa sobom mesa koje, prema židovskom zakonu, smije uživati te da se tako samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od mesa žrtvovana idolima i tako izbjegne smrt. Ali, kako smo čuli, Eleazar to odbija riječima: „Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje” (2 Mak 6,24-25). 0, kada bismo se, braćo i sestre, i mi danas, ugledajući se u ovog drevnog starca, malo više trudili davati svojim mladima primjer žive vjere! Kad bismo se na kraju dana, poput židovskog mudraca Heschela, češće zapitali: Kakav sam primjer čovjeka i vjernika danas dao svojoj djeci? Sv. Vlaho očito je u ključnom trenutku svoga života slično razmišljao te je odlučio radije prihvatiti mučeničku smrt nego svojom nepostojanošću sablazniti vjernike koji su mu kao biskupu bili povjereni. Dakako, nisu svetci i mučenici bili neki nadljudi. Oni su itekako bili svjesni svoje slabosti, ali i snage koja im je dolazila od Boga koji, kako kaže sv. Pavao, „ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8, 31-32).
Ojačani njegovom milošću i nama je moguće ono što nadilazi naše slabe ljudske sile. Svjestan te nadnaravne sile koja nam pomaže u našoj životnoj borbi, sv. Augustin se odlučio krstiti, obrazloživši svoju odluku poznatim riječima: „Ako su mogli ini i ine, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?” Da, braćo i sestre, ako su toliki i tolike mogli svoju vjeru dosljedno u svakodnevici živjeti, pa i umrijeti za nju, kad su bili stavljeni pred izbor: odreći se vjere u Krista i živjeti, ili ostati vjeran Kristu i umrijeti; ako su dakle u tim dramatičnim okolnostima radije izabrali smrt, jačani vjerom da će s Kristom živjeti ako s njime umru, ako su to mogli ini i ine, zašto ne bismo to mogli i mi učenici i sljedbenici istog Spasitelja Isus Krista? Svaki svetac, posebno svaki mučenik, izabirao je s Kristom umrijeti, vjerujući da će s njime uskrsnuti na novi život. Neka nam sv. Vlaho izmoli takvu vjeru i hrabrost u svjedočenju Krista kao puta, istine i života za svakog čovjeka. Amen.
