Srela sam jutros jednu osobu,
divna majka, oslonac suprugu kakav se može samo zamisliti, svestrana i vrijedna, mali mrav, samoprijegorna službenica, marljiva i odgovorna, pametna i inteligentna, draga, zaista je tako….
ali
prepuna gorčine, prepuna straha i tjeskobe,frustrirana nepravdama, pesimistična do bola, ništa nije dobro i ništa nikada nije bilo dobro i ništa nikada neće biti dobro, zdvojna, u ranjenosti okovana bolima, nitko ju ne razumije, nitko joj ništa ne priznaje, u borbi za pravdu raznesena raznim vjetrovima i strujama, usred oluja ovoga svijeta uvučena u vrtlog zbivanja bez uporišta…..
bi mi jako, jako žao…. slušala sam jer ništa drugo nisam mogla, ne postoji niti jedan bar malo svjetliji argument kojeg bi bila spremna prihvatiti zarobljena usred same sebe, uspjela sam prozboriti: “promjena počinje od nas”, vjerujem da je i to prečula, vjerujem da od mrmljajućih šumova uopće ne čuje više ništa…
ne dopustimo da nam svijet ovo uradi,
čuvajmo svoje srce i čuvajmo svoju dušu…
sve što sam mogla za nju uraditi i sve što mogu jest pomoliti se i prikazati ju Gospodinu…On zna…ja sam tu nemoćna.
Bog vas sve blagoslovio i ne dopustimo da knez ovoga svijeta postane vladar naše duše i našeg života.
Vlatka Vraneković
