Mislim da je bio negdje otprilike 14. studenog 1991.godine. Došli smo iz pravca Karađićeva i malo se odmorili. Došao je naš zapovjednik HOS-a Tomislav zvani Chicago. Rekao nam je “Idemo za Vukovar!”
Srce mi je igralo, jer su se u Vukovaru, kao dragovoljci, nalazili moj bratić Antun i moja dva dobra prijatelja Mario i Siniša i mislio sam da ću se susresti s njima u oslobođenom Vukovaru. Otišli smo do Nuštra i stavili krunice oko vrata i naoružali se za proboj prema Vukovaru. Bilo nas je oko tisuću i to je bio zadnji proboj. Nosili smo streljivo, puške, zolje, ose, protutenkovske mine, bili smo natovareni kao mazge, ali nam nije bilo teško. Krenuli smo, no stigla je zapovijed “Nazad, Vukovar je pao!”
Vratili smo se u Nuštar gdje smo dobili zapovijed da hitno moramo ići za Nijemce. Došli smo u Nijemce i tamo je bilo naših Đakovčana, a jedan od njih je i heroj Stipo Matković. Tu mi je bilo pogotovo teško, jer smo krenuli u diverziju, spuštajući se prema Bosutu. Mi smo držali jednu stranu, a četnici drugu. Snajper je pogodio Stipu i dok smo ga izvlačili, sav je bio u krvi. U toj gužvi nisam znao tko je pogođen i kada smo ga izvukli još je davao znakove života. Prepoznao sam ga i još je mogao micati rukama. Ubacili smo ga u Golf i odvezli za Županju. Dalje nisam znao, je li ostao živ ili mrtav. Tek sam poslije saznao da je preminuo.
U Nijemcima smo bili oko jedan tjedan i držali smo liniju uz Bosut. Ubrzo su neprijateljski tenkovi ušli u Nijemce, a nas je deset ostalo i jedva smo se izvukli, jer cesta od Komletinaca do ulaza u Nijemce ide u Y (ipsilon). Cestom se ne može prema Bosutu nego smo išli kroz kukuruzišta. Dolazimo do šljunčarskog puta i susrećemo naše gardiste pripadnike ZNG-a.
Sjedamo u njihovo vozilo i krećemo prema Komletincima. Tek tada se događa ono nevjerojatno. Misleći da smo svi otišli, tenk JNA izlazi iz Nijemaca i, ugledavši tenk, uhvatio sam se za krunicu koju sam nosio oko vrata i čvrsto stisnuo križ na krunici i zavapio: “Bože pomozi!”
Moj zaziv je bio uslišen. Tenk je pogođen osom, a granata iz tenka koja je bila ispaljena prema nama, pala je u kanal, a zemlja nas je zasula. Ovo svatko može tumačiti drugačije, ali osobno smatram da je to bila Božja milost. Konačno smo stigli u Komletince i tu nas je čekao zapovjednik. U to vrijeme nikada nisam skidao krunicu s vrata, a Majka Božja me čuvala od zla. U Komletincima smo se zadržali dosta dugo. Postavili smo stražu, ali je stražar dotrčao i rekao da netko puca na njega. Snajperist je bio na tornju crkve.
Krenuli smo ponovo u diverzije i nakon nekoliko dana izgubio sam dva dobra prijatelja i suborca: Bosanca i Đinu iz Splita. Ova svjedočanstva su mi dosta bolna i kada se sjetim svega, poginulih suboraca, počnem plakati i suze mi klize niz lice.
Pitam se jesu li poginuli uzalud?
Jesu li poginuli za ovakvu Hrvatsku?
Ovo nije Hrvatska za koju smo se borili.
Robi
