Jednog dana sa Raduše , poletio Soko sivi ,
promatro mi rodno mijesto , dal još iko u njem živi .
I dok stari sivi soko , sve posmatra sa visine
svome oku nevjeruje , i on pođe da se brine .
Mislio je kad se vine , u oblake gore sive ,
da će dole svi na zemlji , njemu samo da se dive .
I sam vidi da je mjesto , obavila pusta tama ,
nit se čuju zvona stoke , nit se čuje dječija galama.
Kružeć tako iznad mjesta , pitao se gdje su ljudi ,
il i nema il nevidim , il me izdo pogled ludi .
U jednom trenu pomislio , da ga vara staro oko ,
il je možda vinuo se , u oblake previsoko .
Misli da je ostario , pa se pođe spuštat niže ,
al i dalje tišina samo , nikakav mu glas ne stiže .
I dalje u nevjerici , nevjeru je svome oku ,
da ne vidi ništa živo , niti ljude niti stoku .
Tako sivi soko leti , ta nebeska lijepa ptica ,
i razmišlja gdje odoše , iz mog mjesta sva ta dica .
Gdje odoše sva ta djeca , gdje nestaše svi ti ljudi ,
počeo i sivi soko , svemu tome da se čudi .
Nemoraš se dizati visoko , moj sokole sivi ,
nema više tude nikog , pa da ti se divi .
Ovo djece sokole , što imamo malo ,
u jednu sobu od 3 kvadrata , komotno bi stalo .
I ovo djece što imamo , nemogu sokole da te prate ,
jer malo vani provode , dragocijene svoje sate .
Nije ovo samo kod nas , isto je u cijelom svijetu ,
da su djeca pretežno , sva na internetu .
I odrasli svi moj sokole , sve to brzo svate ,
samo tv serije , i internet prate .
Slabo možeš više čuti , moj sokole da se pjeva ,
pretežno moj sokole , na internetu sada zijeva .
Rijetko možeš danas vidjet , ti ovce na polju ,
to se može samo vidjet , za Božić kad se kolju .
Ovo stari što ostade , moradoše stoku prodat ,
toliko su ostarili , za njima više ne mogu hodat .
I ti idi odavde , moj sokole sivi ,
nađi sebi miran kutak , i u miru živi .
Raširit bi mogo krila , i podignut svoju nogu ,
ali rodnu svoju grudu , ostavit nemogu
Ali stari sivi soko , nikad soko nebi bio ,
kad bi svoju rodnu grudu , zauvjek zaboravio.
Rodno mjesto moje , i iznad tebe soko sivi ,
u mom srcu zauvjek će , oboje da živi .
Stanko Novaković – Uskoplje
