„Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda“

184

 

Zbog beskonačne ljubavi, neupitne milosti i trajne nesebičnosti Bog je šesti dan stvorio čovjeka na svoju sliku, i pomoćnicu mu, s naumom da se množe te da napune zemlju i sebi je podvrgnu.

Pojam prvog čovjeka dovodi do imena Adam, do muža koji je stvoren od praha zemaljskog, a u čije je, pak, nosnice udahnuti dah života od strane Boga. Time je prvi čovjek postao živo biće. Ali, Bog je vidio da nije dobro da čovjek bude sam pa je pustio dubok san na Adama, koji je zaspao. Tada mu je Bog izvadio jedno rebro i mjesto mu ponovo popunio mesom. Tim rebrom, uzetim od Adama, Bog je stvorio ženu, mužicu, jer je uzeta od muža, i doveo je njemu.

Tako su dvoje prvih i savršenih ljudi bili smješteni u vrt imenom Eden na istoku i ništa im nije nedostajalo. Ono čega su se jedino morali pridržavati bilo je to da ne jedu sa stabla spoznaje dobra i zla. Bog im je napomenuo da će umrijeti u onaj dan u koji će okusiti plod s tog stabla.

Zmija je slovila kao najlukavija od svih životinja. S obzirom na svoje lukavstvo, navela je ženu da okusi plod sa zabranjenog stabla. I žena ju je poslušala te dala svom mužu da jede. U tom su im se trenutku oboma otvorile oči. Tim su činom, slušajući zmiju, prekršili zapovijed svoga Boga i bili su istjerani iz raja zemaljskog.

Kada čitamo izvještaj što je sve stvoreno četvrtog dana, saznajemo kako je Bog stvorio dva velika svjetlila kako bi rasvjetljavali zemlju i pravili razliku između dana i noći. Osim toga, Bog je stvorio i zvijezde. Zanimljivost nebeskoga svoda pripisuje se Stvoritelju, koji je svojim stvaralaštvom omogućio da ljudsko oko vidi najčudnovatije pojave.

Tko bi se, osim njega, sam od sebe, mogao sjetiti stvoriti nebo prepuno tijela? Čovjek se može diviti svome Stvoritelju i ima priliku njega zvati svojim Bogom.

Ljudski su ideali prečesto pomaknuti iznad svih granica koji čovjeka neupitno koče, no s razlogom. Čovjek je ograničen, a težnja perfekcionizmu stvara brojne neprilike u odnosu spram samoga sebe, ali i u odnosu spram drugima. Mogućnost rada, da se učini nešto dobro i korisno pogoduje ljudskom srce, ali kao što mnogobrojne stvari posjeduju korisnost, tako i štete.

Čovjek nije stvoren da bi naposljetku umro. Grijehom se smrt proširila svijetom i postala kaznom. Kako vrijeme odmiče, a tehnologija napreduje, buran način modernih godina igra se s pomicanjem ljudskih granica na različitim poljima.

Prvi su ljudi imali savršene uvjete za savršeni život i u slobodnoj volji. Jednim prekršajem, njih dvoje, odgovorni su za nastala stanja grijeha, bolesti, smrti i patnje. Ali, ni nakon njihova propusta Bog nije ostavio ljudski rod da se zauvijek muči pod vodstvom zla. Poslanjem Isusa Krista, Otkupitelja, spašeni smo njegovom otkupnom žrtvom. Samim time, pružena nam je nova svjetla mogućnost da hodimo uspravno, da gradimo nova mjesta, stvarajući pritom nove živote, da se uzdižemo iznad grijeha tražeći oprost pokajanjem čista srca bez obzira na svoju grešnost naslijeđenu od prvih ljudi te da težimo jednostavnom i boljem životu bez svih negativno utjecajnih razdoblja koja sa sobom nose mnoštvo različitih nedaća.

Svaki čovjek u sebi gaji osjećaje, osjeća određene želje, teži nečemu višem, a nerijetko i uspijeva u svojim težnjama, ciljevima ukoliko ustraje na svom putu. Ali, na svom životnom putu čovjek mora pronaći neustrašivost i nepokolebljivost pred svim olujama svijeta i zamkama, neviđenim ili poznatim mu kušnjama. Ogromna količina tereta može mu slomiti duh, obeshrabriti srce i oslabiti tijelo. Križ pojedinca raste od rođenja do smrti.

Ali, tko određuje križ? Tko dodaje ili oduzima teret? I može li se hodati ispod neba s pogledom prema dolje? Molitvom i nadom, pouzdanjem i vjerom može pronaći sreću i spokoj mu znani. Križ nije spoticaj. Kao što je Kristov križ simbol slave, tako i čovjekov križ treba biti simbol uzdizanja i pobjede nad svim nemirima ovoga svijeta.

Čovjek nije stvoren da bi robovao, stvoren je slobodan. Nije stvoren da bi se pokoravao zlu, stvoren je da slavi dobro i hvali ime svoga Stvoritelja. Stvoren je za vječnost i da bude dio Božjega nauma. Uspravan i čista srca, gledajući u svemirsko nebo, čovjek svojim postojanjem, srcem, umom i tijelom ima pravo izabrati hod prema nepogrešivoj i svetoj svjetlosti. Čovjek ima pravo biti čovjekom, jer dragocjen je u Božjim očima i stvoren je iz ljubavi, da ne ide malen ispod zvijezda.

 

Lana Krištofić

 

 

PODIJELI