Kako napraviti veliki posao i uspjeti i istodobno ostati uravnotežen i normalan na ovome svijetu? Teško je ali se ipak može. Mnogi bi rekli da za to stvarno treba biti umjetnik. Naravno, nije to teško samo treba paziti na ravnotežu, jer ako ne pazimo brzo se možemo poskliznuti i prevagnuti na jednu stranu bilo dobru, bilo lošu.
Postoji velika opasnost da izgubimo ravnotežu i da padnemo baš na lošu stranu, ali tada moramo biti svjesni da ćemo imati loše posljedice i da bi nas u tom slučaju život mogao oboriti s nogu. Sotona je prepreden i lukav – mnoge ljude zavodi polako, lagano ih milimetarskim korakom navodeći na tanak led, a kada se to dogodi onda stvarno led pod nogama puca i čovjek počne tonuti. No, i kada se izvuče ostaju posljedice, loše uspomene.
Kada se radi o apostolatu i posao se obavlja za Krista, e, tu moramo biti posebno oprezni, jer
sotoni to nije po volji i jedva čeka da svojom otrovnom strelicom pogodi onu dušu koja želi služiti Kristu.
Kao dobar primjer mogao bih navesti razne molitvene zajednice, udruge i ostale grupe koje su osnovane da bi se preko njih proslavljao Isus Krist. Nažalost, u mnogim slučajevima događa se, pogotovo ako takvom udrugom, zajednicom ili grupom upravljaju laici, da se izgubi ravnoteža i da voditelj i/ili grupica oko njega počne slaviti i veličati sama sebe, a ne Krista, da sama sebi počne pripisivati zasluge za učinjeno u toj grupi, udruzi ili zajednici. Kada se to dogodi, može doći do nesagledivih posljedica. Velik dio osoba koje su se nalazile u onoj osjetljivoj fazi na pragu svog obraćenja, znao je zbog ovakvih situacija u grupi, zajednici ili udruzi, odustati, vraćajući se starim „dobrim“ stazama.
Svi koji služe Gospodinu bi trebali biti ponizni.
“Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost.” (Kološanima 3,12)
Na prvom mjestu treba uvijek biti Bog, a nipošto nitko od nas i, dakako, trebamo biti molitveno disciplinirani. Svima nam je poznato da je danas gotovo svaki posao u Hrvatskoj nesiguran, da ljudi dolaze do dobrih poslova preko svojih privatnih i političkih veza, pa se ljudi mijenjaju kako se promijeni vlast. Za razliku od njih, oni koji žele raditi za Krista u svijetu, koji mu žele služiti u molitvenim zajednicama, humanitarnim udrugama i drugim laičkim crkvenim organizacijama moraju paziti na sigurnost na posve drugačiji način, nikakve veze, ni privatne ni političke, ne mogu osigurati ovu službu, jedino dragi Bog, stoga, ne bez razloga, kažemo da za Njegove službenike vrijedi stara izreka da je prava sigurnost u Božjim rukama. “Jer mi Ti postade utočište,i sklonište u dan nevolje.” (Psalam 59,17)
Bez molitve i Boga na prvome mjestu ništa ne može ići kako Bog zapovijeda, a mnogi toga nisu niti svjesni. Ne odnosi se ovo samo na voditelje i članove molitvenih zajednica , grupa, udruga nego na sve ljude na svijetu bez obzira što radili. Poduzeće ne može funkcionirati ako direktor misli da je veći od Boga i ako se oholo i arogantno ponaša prema radnicima, isto tako i političari koji sebe doživljavaju kao male bogove i kojima je Bog, ako u Njega vjeruju, tamo negdje daleko na Nebu.
Radi ovakvog ponašanja političara ispašta cijela nacija. Kada bi političari bili pravi i iskreni vjernici i altruisti ova zemlja bi procvjetala, ali s obzirom da političare bira narod onda ovo pravilo vrijedi i za narod – ako vjeruju u Boga i ako su katolici i kršćani neka im svaka riječ iz Evanđelja bude pohranjena u srce i neka ih stave Boga na prvo mjesto u svome životu.
Vratio bi se sada na apostolat i služenje Kristu u svijetu. Nedavno smo kod mene u župi imali sastanak s ciljem pokretanja ogranka jedne katoličke tj. kršćanske humanitarne udruge i župnik je sjedio u drugoj prostoriji, jer je imao posla, no jednim je uhom pažljivo slušao o čemu zapravo govorimo. Cilj je bio jasan – stvoriti udrugu koja će pomagati siromašnima i ugroženima.
Sastanak je umalo započeo bez molitve. Potaknuo sam prisutne da bi bilo dobro pomoliti se prije sastanka i to smo učinili te nakon toga započeli sastanak. Nitko od nas nije imao razrađen plan što i kako. Razgovor je sve više i više počeo sličiti sastanku neke političke stranke, a ne na sastanak jedne kršćanske organizacije.
Kada je župnik završio svoj posao ušao je u prostoriju i sjeo s nama. Prvo pitanje koje nam je postavio bilo je: “Koja je vaša duhovnost?”, objašnjavajući nam i zašto nas je to upitao. Rekao nam je kao iskusni svećenik koji ima 30 godina svećeništva da bez Isusa Krista na prvome mjestu nećemo uspjeti s našim apostolatom – ne odaberemo li duhovnost, ne budemo li molili i ne budemo li stavili Isusa Krista na prvo mjesto, pretvorit ćemo se u skorojeviće i u političku stranku ili ćemo se jednostavno raspasti. Te riječi mi svakodnevno odzvanjaju u ušima.
Župnik je potpuno u pravu jer bez molitve i bez Boga na prvome mjestu, voditelji, a pogotovo kada su humanitarne udruge u pitanju, mogu se pretvoriti u skorojeviće i u snobove. Tako počnu poneke osobe u potrebi gledati s visoka kao da su manje vrijedni, jer nisu na istoj valnoj dužini kada ovaj u potrebi traži milostinju od nas. S ponekima se poigravaju „mačke i miša“ obećavajući im pomoć unaprijed ih odbacivši. O ovakvim slučajevima bi mogli pisati knjigu, ali, skratit ću, zato moramo uvesti zajedničku molitvu i naš humanitarni i karitativni rad mora biti na slavu Božju, nipošto na našu, jer snaga Božja koja se očituje u čovjeku može učiniti više od ljudske snage i svi ljudi koji žele služiti u svijetu bližnjima ponajprije trebaju Božju snagu.
“Onome koji, prema snazi što silu svoju očituje u nama, može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti i misliti.” (Efežanima 3,20)
Služimo Gospodinu kroz molitvu i pomaganje bližnjima i budimo ponizni, jer poniznost je najvažnija kršćanska vrlina. Bez poniznosti ne možemo duhovno rasti. Bez poniznosti se pouzdajemo u ljudske snage, a ne u Božje. Stavimo Boga na prvo mjesto i budimo svjetlo u ovome svijetu tame i neka se Njegova snaga očituje u nama kako bismo sve što učinimo na ovome svijetu, činili Njemu na hvalu i slavu. U sve vijeke vjekova. Amen.
Hvala Ti i slava Isuse!
Neka nas sve prati Božji blagoslov!
J.Jurčević
