Nisam Ti došla, Isuse

142

Nisam Ti došla, Isuse, onomad, kada si me pozvao…eto, nisam…

Nisam Ti došla čak ni onda, kada si mi dušu preplavio svojom svjetlošću,
kada si mi objavio Ljubav svoju…eto, nisam…
Onda kada si mi zagrljaj svoj ponudio kao luku sigurnosti,
ja pobjegoh u zagrljaj svijeta i opet…eto, nisam Ti došla…
Nisam se odazvala na glas Tvoj Isuse i nisam željela čuti pjev ptica
u harmoniji jednoga gaja kao skladan zbor svih njegovih krošnji
kako struji dušom mojom…eto, nisam ga željela…
Dušom mojom?
Onom istom dušom koja se vukla za mnom kao sjena,
po prašnjavim putima, po kamenim cestama…
Onom dušom koja se grčevito držala moje kreature
koja se danonoćno survala u bezdan mraka i hladnoće…
Jer mi tama bijaše majka, a grijesi njeni očevi…
Stopala moja razderana od grmlja po kojem sam koračala stazama beznađa…
dlanovi moji rasparani granjem koje sam razmicala
srljajući u ništavilo boli i očaja…
ka strastima svijeta,vrtlogu besmisla,
laži, varki ljudskih obećanja…
Izgubila sam se…slijepo sam pipala oko sebe nadajući se pronaći…što?
Izlaz?
Ulaz?
Gubila sam se u labirintu vlastite oholosti, gramzivosti, ogorčenosti,
nepraštanja…hranila sam tu divlju zvijer u meni grčevitim držanjem
za neke čudne “istine”, crne i zastrašujuće…
Kao sjena bijaše ta moja stara družbenica, duša moja, tako stara,
a tako mlada…izranjena, ispaćena, izmučena…
Šapat njen ni do ušiju mojih ne dođe…
Ali Ti si ju čuo, zar ne?
Ti, Isuse, moj ljubljeni Gospodine, Ti si čuo njen poziv,
Ti si čuo kako duša moja, krvava i ranjena doziva Tvoje ime…
Ti si razgovarao s njome…bodrio ju i hrabrio…da me ne ostavi…
da se ne umori…da me ne ispusti dok se kotrljam padinama vlastitih slabosti…

Ti si Isuse, dušu moju nježnim cjelovima cjelivao,
hrabrim zagrljajem hrabrio, mirnom postojanošću bodrio…
Vjerom ju pojio, nadom ju dojio…
Ti si Isuse, dušu moju u mek pokrivač milosti svoje zaogrnuo,
da se ne ošteti, da ju ne ozlijedim…

Da mi je žao, žao mi je…za svo vrijeme padanja u bezdan,
za sve rane zadobivene kotrljanjem po hridinama,
za sve gorke peline koje sam ispila,
za svo grmlje i šiblje na čije rane podsjetnike i danas imam
kroz ožiljke koji šapuću…ali ne šapuću više meni i mom egu,
ne truju više moje srce…ne hrane moje strahove jer…
…jer strahove si odnio Ti…
…jer šapuću Tebi vapeći za iscjeljenjem…
…jer u meni više nisam ja nego samo Ti, Isuse…
I da…žao mi je…što nisam kada sam mogla…
Žao mi je što nisam kada ožiljaka još nije bilo toliko…
Žao mi je što nisam…

Ali Ti znaš…i svaka moja rana predana je Tebi i svaki moj ožiljak
i svaka moja suza…i sve moje tame i svaki moj strah…
jer…Ti si me čekao…
Ovdje…ondje…u podnožju mojeg ponora bio si Ti…
Na kraju mojeg prašnjavog puta u ništa…stajao si Ti…
U dubini mojeg mraka, svjetlio si – Ti…

Evo me, Isuse…možda ne onomad, možda nekoliko godina kasno,
ali…nikada prekasno…
Hvala Ti!

Maja Vidaković

PODIJELI