Ivan Merz (16. 12. 1896. – 10. 5. 1928.) danas doživljava tragičnu sudbinu blaženika o kojemu se često priča, čak štoviše, možda i previše – jer s radošću ga se navodi kao “naše gore list”, Kristova Orla, ali je prava rijetkost pronaći nekoga tko bi poznavao njegov rad i djelovanje, te stoga iz njih mogao sintetizirati njegovu poruku današnjem čovjeku i njegov značaj za katoličku vjeru. Onima koji su malo bolje upoznati možda je poznato da je Ivan zavjetovao celibat koji je trajao do kraja života, te da je bio suutemeljitelj i tajnik Orlovske katoličke organizacije i njezin glavni ideolog. No, pustimo po strani te podatke i pokušajmo Ivana Merza promotriti iz nekoliko kutova koji bi nam trebali osvijetliti značaj njegove osobe, a to su: LAIK, KATOLIK, INTELEKTUALAC.
Ivanov značaj kao laika i katolika su nerazdruživo povezani. Naime, možemo slobodno reći da je Ivan Merz bio prototip modernoga praktičnog katolika na ovim prostorima. Katolika koji se nije bojao biti angažiran i svjedočiti za svoju vjeru. A odmah na tu tvrdnju veže se i ovaj atribut “intelektualac”. Njegova područja interesa su bili književnost, estetika i filozofija, ali nikada odvojeni od katoličke vjere. U tom smislu, možda je najbolje da za uvid u Ivanovu dušu upotrijebimo njegov Dnevnik (može se preuzeti ovdje). Ona koju ovdje uzimamo kao relevantnu jest “Ljubav i čistoća”, u kojoj su odabrana ona razmišljanja iz Ivanova dnevnika koja se odnose na čistoću, brak, odnos između muškoga i ženskoga. Tamo ćemo saznati da Ivanova čistoća ima puno dublje korijene nego što se to inače misli. Naime, ona potječe iz ljubavi prema Greti Teschner, prvoj velikoj ljubavi Ivanova života, koja je počinila samoubojstvo. No, naprotiv, kao što bismo mogli zaključiti, ovaj događaj nije Merza uljuljao u razmišljanje kako će biti nemoguće osjetiti i pronaći ljubav, te ga natjerao da svaku buduću djevojku mjeri prema Greti (iako je često u svojim dnevničkim zapisima spominjao svoju nikad prežaljenu ljubav), već je taj nesretni događaj u Ivanu raspirio želju da shvati i razumije odnose između muškog i ženskog spola, porijeklo ljubavi i počne promišljati o čistoći. Zašto ovo izlažem? Trudim se odmah pružiti objašnjenje onima kojima se kod Merza ne sviđa upravo taj tzv. “treći put”, u kojemu laik i svjetovnjak zavjetuje čistoću, a ostaje u svijetu. Čini se da za Ivana ništa drugo nije moglo funkcionirati.
Za njega je odluka za celibat samo korak dalje u nastojanju da pronikne u srž onoga što se događa između dvoje ljudi. Kada se upoznaju, kada se dodiruju, kada se osjeća onaj mir duše i uzburkanost krvi – Ivan odbija vjerovati da je sve što se tada događa isključivo biološke i fizičke prirode. Stoga u nekom smislu možemo reći da je on na svoj način prvi “teolog tijela”, prije nego što je Ivan Pavao II. sazdao poput kakve predivne kupole svoje monumentalno djelo – “Teologiju tijela”. Eto nam sada i Ivana intelektualca. Čitav život Ivan Merz je puno čitao i analizi književnih djela pristupao je s posebno stručne strane. Kao primjere možemo uzeti njegovu radnju o Turgenjevu koja je trebala biti objavljena u studentskom časopisu “Luč”, ali je odbijena, najvjerojatnije zbog dužine, zatim njegove dnevničke prikaze djela koja je čitao, te na koncu i njegovu doktorsku radnju pod nazivom “Utjecaj liturgije na francuske pisce”. Zatim, često se Ivan pita i o klasičnoj glazbi, slikarstvu, kiparstvu, a jedino do čega nastoji doći u svojim analizama jest u kojoj je mjeri neko djelo lijepo, a vodilje do tog pojma su mu – koliko je neko djelo istinito i koliko dobro u svojoj biti. Iz toga izlazi i njegov stav, kojemu bi svakako vrijedilo posvetiti razmišljanje, da je neko umjetničko djelo loše, utoliko ukoliko potječe samo na “sjetilnost”, odnosno, veliča samo fizičku, životinjsku, nagonsku dimenziju čovjeka. Tako se Ivan pitao i je li opravdano prikazivanje akta u umjetnosti i došao do zaključka da jest, ali samo ukoliko je u nekom djelu ujedinjeno upravo ovo o čemu pričamo – dobro i istinito s lijepim. Također, razrađujući dalje pitanje ljubavi i njezinu mističnu težinu, Ivan dolazi do određenih zaključaka koji su bili ispred njegova vremena. Citiram tako jedan ulomak iz knjižice “Ljubav i čistoća”, a tekst se izvorno našao u Ivanovoj brošuri “Ti i ona”, kojom se potrudio mladima progovoriti o pitanjima čistoće i ljubavi:
“No ova zemaljska ljubav ima mnogo uzvišenije značenje. Ona je slika ljubavi koja veže Krista uz njegovu Crkvu. Kao neka slutnja, nadalje, upućuje čovjeka na mnogo savršeniju ljubav, koja čovjeka neće usrećiti samo nekako i na neko vrijeme, nesavršeno i prolazno, već će ta ljubav biti vječna i potpuna. Bračna je ljubav slika, slutnja, priprava za neograničenu ljubav Božju… Težnja ljudske duše odviše je duboka, a da bi je zemaljska ljubav mogla trajno zadovoljiti. I samu najiskreniju bračnu ljubav uvijek smućuju bolesti, brige, trpljenja, a napokon se kod smrti pretvara i u žalost. Tada se treba duh junački osvijestiti i udovoljenje neograničenoj težnji za ljubavlju tražiti u zagrljaju Božjem.”
Pokušajmo sada ipak malo proniknuti u dubinu Ivanovih misli. Ono što je kod Ivana posve opravdano, na neki način ispred svojeg vremena i uzvišeno jest upravo shvaćanje kako je bračna ljubav nešto puno uzvišenije i mističnije nego što su ljudi skloni misliti. Eto tu onog nagovještaja teologije tijela o kojemu sam pričao. Također, morao bih se složiti i s tvrdnjom da je težnja ljudske duše odviše duboka, a da bi je zadovoljila zemaljska ljubav. Ali čini se kako je Ivan malo zanemario jednu drugu dimenziju toga stava. Naime, svetci, ljudi jaki i postojani u vjeri, osjećali su već za života predokus Vječne Božje Slave i Ljubavnoga Sjedinjenja sa svojim Stvoriteljem i upravo ih je taj osjećaj tjerao da s tolikom ustrajnošću vape protiv svojega tijela, želeći se što snažnije rastaviti s njime, kako bi se mogli napokon u vječnosti združiti sa Bogom. Jer naime, znamo da duh, duša, budući da je vezan tijelom ne može u ovome životu iskusiti Boga na onaj način na koji će se to dogoditi u trenutku konačnoga prijelaza. To je davalo poticaj svetom Pavlu da tako ustrajno vapi: “Tko će me izbaviti iz ovoga smrtonosnog tijela?” Ta želja da u potpunosti doživi ono što mu je Bog po svojem Milosrđu davao kušati već u ovome, zemaljskom životu. Pa ipak, te Pavlove riječi, i primjeri svetaca, svjedoče naime da je u ovozemaljskom životu moguće doseći jedan stupanj sjedinjenja s Bogom po Ljubavi. Upravo iz toga izvire i moj stav da je težnju ljudske duše moguće zadovoljiti, ali NE ZEMALJSKOM LJUBAVLJU. Pa opet, držim da je to moguće u braku. Kako i zašto? Naime, ljube li se supružnici tako da njihova ljubav jednoga prema drugome izvire iz ljubavi prema Bogu kao svojeg počela, i ljube li se “kao što je Krist ljubio svoju Crkvu”, oni se ljube upravo po Vječnosti i po Svetosti, a ne po zemaljskim zakonima. U tom su smislu supružnici ujedinjeni u Bogu, te također dostižu ovo stanje o kojemu je bilo govora kod svetaca, tj. predokus Nebeskoga Blaženstva. A takva se vrsta ljubavi prema zemaljskim, ljudskim zakonima nameće kao savršena. Iz toga također izlazi da je zemaljska ljubav nedjeljiva od nebeske. Ona je naprosto priprava za nju. Ali u oba slučaja, za vrijeme ljudskoga ograničenog vijeka ljudska duša može biti zadovoljna i ispunjena ako ovako ljubi svojega supružnika, jer tada dostiže svoju ovozemaljsku svrhu i ljubi u Bogu, a Bog jest Savršen, da bi zatim u trenutku smrti samo produžila dalje prema Vječnoj Ljubavi i novoj dimenziji.
Dakle, eto nam u Ivanu Merzu primjer katolika-intelektualca koji se nije zadržao samo na teoretiziranju, već je svojim društvenim angažmanom stavio sav svoj intelekt u službu Boga, na veću Njegovu slavu. Bio je Ivan jako dobro svjestan da ništa od toga ne pripada njemu, već samo i jedino Bogu, stoga mu je svu Ljubav nastojao vratiti. A koliko je danas onih koji mogu, koji znaju – ali se jednostavno boje krenuti? Otvoriti vrata Bogu i Njegovu Duhu i jednostavno POĆI? Mislim da ih je i previše. I za kraj, htio bih podijeliti jedno svoje iskustvo s vama. Prošli tjedan putovao sam u Zagreb, ranojutarnjim vlakom. Još je posvuda bio mrak kada sam se ukrcao na vlak i provirio sam kroz prozor vlaka iz ranojutarnjeg drijemeža upravo u trenu kada je zora počela svitati. I ostao bez daha. Bog se opet igrao bojama. Izlazeće sunce poprskalo je oblake. Ružičaste i narančaste nijanse kakve samo paleta Velikoga Majstora može stvoriti su se pretapale iznad ravnice, ali najkraće rečeno – NEBO JE GORJELO. Plamen, oganj, Oganj Silne Ljubavi, Oganj Raspršenih Snova, Molitvi, Želje za Svetošću… Poželio sam se vinuti daleko, visoko, dok je duša plamtjela. To je onaj “plamen za visinama” kojega je Ivan osjetio i kroz cijeli život raspirivao u sebi. To je ono najvrijednije što je ostavio. Želja za svetošću u svakome od nas. Ma gdje bili, tko god bili – uistinu, plamen za visinama. Možda da se dignete kojeg jutra malo ranije i dočekate zoru, ili vi koji putujete, ako krećete rano, dobro pazite, promatrajte nebo – i kada sve ponovno bukne ovim predivnim plamenom, sjetite se i Ivana Merza, Kristova Orla, koji sada leti tim visinama i upravite i svoj pogled prema toj vatri… Osjećate li kako vas zove, privlači, vuče sebi kao da će vas posvema odvojiti iz tijela? Ja osjećam.
(Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: Matej Vidaković)
