Prije nekoliko tjedana primijetila sam ovog malca koji je svoj dom pronašao baš u našoj crkvici. Misleći da mu nije mjesto tu, sve sam pokušala samo da ga vratim u prirodu, ali on se baš vješto sakriva iza jednog ormara u podnožju stepeništa. Čim ga pokušam dodirnuti ili tek puhnuti u njega, on pobjegne na sigurno.
I tako se mi već tjednima ”igramo”: on misleći da mu je tu baš lijepo i sigurno, a ja misleći kako ga moram smjestiti negdje drugdje, jer, što će ljudi reći kad ga vide?
Da se crkva slabo čisti?
Da on ne pripada tu?
Hoće li ga netko poželjeti ubiti?
I dok tako mudrujem nad njegovom sudbinom, shvaćam da smo mi ljudi upravo takvi:
Osuđivat ćemo tako olako i biti sigurni da smo u pravu. Gledat ćemo svoje bližnje u crkvi i smatrati kako nisu dostojni tu biti, kako upravo mi znamo gdje ”takve” treba smjestiti. I dok se oni upravo uz Njega osjećaju sigurno i voljeno, mi ćemo si uzimati pravo da ih gledamo poprijeko i s visoka. Jer smo bolji. Vrjedniji. Jer mi zaslužujemo biti tu, za razliku od njih.
Zar zaista želimo da se itko ovako nesigurno i neprihvaćeno, poput mog prijatelja, osjeća u našoj blizini?
Ovaj moj mali dugonogi prijatelj me zaista potaknuo na promišljanje o svemu tome.
I, znate, možda mu i nije mjesto crkvi!
Možda se većina ljudi zgraža kad ga ugleda dok on mirno plete svoju mrežu ne obazirajući se na one oko sebe!
Možda će kružiti i tračevi da se crkva loše održava!
No ja sam odlučila pustiti ga u sigurnom kutku naše crkvice, i nadati se da ćemo svi naučiti od njega kako mirno plesti svoju mrežu mira i ljubavi s Gospodinom, ne dirajući u tuđe ”mreže”

Lidija Jagarić

PODIJELI