MOLITVA KAO BOŽANSKO-LJUDSKI DIJALOG U TRADICIJI ISTOČNOG KRŠĆANSTVA (3)

87

Čitav se život kršćanina ima promatrati kao cjelina, kao “jedna velika neprestana molitva“, a  ono što obično nazivamo ‘molitvom’ je tek dio te velike molitve. To poimanje dijele i Istok i Zapad, jednako sv.  Augustin, kao i sv. Benedikt s poznatim motom benediktinskog monaštva ‘Ora et labora’. Tradicija Istočne Crkve snažno inzistira na budnosti srca, kao najvažnijeg i temeljnog zadatka duhovnog života. Vršeći vanjska dobra djela nije dovoljno. Moramo također razvijati dobre misli i gajiti dobre osjećaje. Moramo steći ‘umijeće vladanja pokretima srca, što su sveti oci nazivali ‘budnost’, ‘trezvenost’ i ‘unutarnje djelo’. Ta budnost srca podrazumijeva, prvenstveno, i negativan aspekt: čuvati se svih zlih misli koje dolaze izvana. Sve je to na kršćanskom Istoku proizvelo izvanredne mistike, isposnike, pustinjake i “čudake poradi Krista“ kako među klericima i monasima, tako i među laicima. Nije stoga čudo što na kršćanskom Istoku liturgije kao da nemaju kraja ili asketska praksa za današnjeg zapadnjaka izgleda pomalo prerigorozna ili čudna. Istočni monasi ili “starci“ po gorama, u pustinjama ili manastirima svete Gore Athosa doimaju se ponekad kao nestvarni. Sve je naime i pod svaku cijenu okrenuto uzdizanju duha, duše i tijela Bogu kao najvažnijem i jedinom bitnom zadatku svakoga kršćanina i čovjeka. Taj bitan aspekt kršćanskog života ostaje i dan danas ideal istočnih kršćana, bilo monaha i pustinjaka, bilo vjernika svjetovnjaka (podđakon L. Marijan).

Izvor: http://www.krizevacka-eparhija.com/

PODIJELI