HVALJEN ISUS I MARIJA!
“On će mene proslaviti,jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.”
(Iv 16,14)
KOD KAMENITIH VRATA
Bilo je to dana petnaestog u mjesecu rujnu,1997.godine Gospodnje.Od ranoga jutra,sjedila sam pod svodom Kamenitih vrata u Zagrebu,i još od prošloga dana nisam se mogla oteti mom prvom dojmu susreta s tim mjestom.Puno godina prije toga,čitala sam ja o Kamenitim vratima u knjizi ‘Grička vještica’ od Marije Jurić Zagorke,ali to što sam čitala bilo je sasvim suprotno ovome što sam sada ovdje zatekla…To jutro sam,čini mi se, prvi put i spoznala,da postoje tumačenja i predanja,koja nisu istinita,i kao da sam baš toga dana osjetila da u ovom svijetu postoji i puno zavaravanja i laži…samo;ja nisam bila u stanju otkriti njihovu svrhu.Sjedila sam u onoj jednoj hladnoj klupi i promatrala plamen svijeće što ju je netko zapalio…Gospina slika,Sveti Ante! Sveti Ante ima posebno mjesto u mome životu,i to mi je bilo zaista jedno predivno iznenađenje..Sve je tu za mene nekako posebno sveto! Nesvakidašnje ali ugodno i lijepo!Osjećala sam se nekako mirno ovdje.Čitala sam zahvalnice za uslišane molitve i preporuke Gospi,sa onih pločica po zidu…Ljudi su prolazili brzim koracima kroz taj prolaz…Neki bi samo u hodu,onako spontano,načinili znak križa na sebi i produžili na onaj drugi izlaz,gore na ulicu,a neki od njih bi se zaustavili ispred slike,okrenuti meni leđima,šapćući ili poluglasno izgovorili svoju molitvu..zapalili svijeću i isto tako,brzim koracima uputili se prema izlazu…Bila sam već na jutarnjoj Misi u Katedrali,i sada ovdje želim provesti dio vremena,s kojim i tako ne znam kuda ću..Blagi osmjeh mi se malo prelio preko lica kada sam se sjetila ono od jučer; moje raspričane, rascvrkutala kćerke i njezinih riječi dok me je prije svog posla vodila pokazati Katedralu:’Mama,evo da ti pokažem gdje je Katedrala, gdje su Kamenita vrata.Znam da jedino to tebe zanima! Znaš,uvijek kada nekim ljudima pričam o tebi,ja im 
kažem:’Znate,moja mama,kad dođe u neki grad i mjesto koje ne pozna, prvo je što pita:’Molim vas,recite mi lijepo,gdje je tu crkva?’ Onda se svi smijemo.’Ne pitaš ni gdje je trgovina,ni kino,ni kafić,ni da si gladna ni žedna ni da bi bilo što drugo,nego:’gdje je crkva?’Znaš,ljudima je to neobično čuti’.- Nastavila je još nešto u svom stilu komentirati… ‘Joojjj..sjećaš li se’,- nastavila je malo ozbiljnijim tonom,u kojem se osjetio taj odveć poznati okus gorčine..a pogled joj se malo uozbiljio a onda su joj se oči,ko’ nebo plave boje,zacaklile od suza.. osjetila sam u njezinom glasu da će izgovoriti nešto što ju već jako dugo opterećuje…’Sječaš li se, kako ste se ti i otac uvijek posvađali,kad bi zajedno išli u Osijek ili u Mađarsku…Čim bi izašli iz auta,on bi rekao:’Idemo prvo nešto popiti,a ti bi rekla:Ne! Idemo prvo u crkvu i tako bi se vi pretjerivali i svađali dok on ne bi otišao u gostionu a ti,brat i ja u crkvu…onda smo se tek na kraju dana našli na jednom mjestu ili bi nas on čekao naslonjen na šanku, kad bi se trebali vratiti doma’ Pogled naše kćeri postajao je sve tužniji i nastala bi neka tiha tišina i nešto nedorečeno u zraku, sve dok me nije dovela točno pred vrata Katedrale…Tako je taj naš razgovor završio jučer,a dok sam sjedila tu na Kamenitim Vratima, moje misli opet premještale s jednog događaja na dugi…Bilo je već skoro deset sati do podne, ljudi su prolazili ispod onog svoda užurbanim koracima ili nekim svojim poslom ili na tržnicu ili možda u bolnicu…kako tko! Ja sam isto tako trebala rano i brzo izaći iz stana,jer nije me ‘gazdarica’smjela vidjeti.Moji gostoprimci su bili moja kćerka i njezin dečko,(sada moj zet). Bili su mladi podstanari,već na kraju Ilice,daleko od centra grada.Pobjegli obadvoje od kuće,jer njemu je majka branila ‘tu vezu’,pošto ona nije bila iz ‘čestite obitelji’,a njoj je otac prigovarao zato što on nije Slavonac.Sklonili su se od svih poznatih,i na neki način kao da im je i dobro došao uvjet stanodavke,kada je tražila da ne smiju primati nikoga u goste…Ona bi im odmah dala otkaz stanovanja,ako bi mene tamo vidjela,i tako sam morala u prvim jutarnjim satima,još za mraka kradom izaći iz stana da me ne primijeti, a pošto nisam imala kamo dalje,opet ću se kasno uvečer došuljati da prenoćim…Glava mi je sva ‘bučala’ od brige i događanja prije nepunih dva dana.’U roku 24 sata trebate napustiti zemlju’- tako mi je objasnio onaj policajac,dok mi je,onako ‘saučesno’ vračao moju 
putovnicu i gurao u ruku neki papir koji trebam predati na Austrijskoj granici.Bila sam sva izvan sebe;što od šoka,što od ljutnje,što od straha…Bez novca,bez adrese.’Nje me baš smeće trebalo izdati policiji! Kakva mu korist od toga?’- ponavljala sam u sebi stalno.Nisam imala drugog izbora,nego raditi ‘na crno’.I sada,ovdje,pod ovim svodom na Kamenitim vratima,dok sjedim u ovoj klupi,tresem se,ne znam jeli više od prohladnog rujanskog jutra ili od svih ovih nevolja koje su me snašle…Suze su mi navalile ko’ lude…ne mogu ih zaustaviti..Ono svjetlo sa svijeće,kao da kroz moje suze plovi kroz neke prostore i vremena i vodi me daleko… daleko,sve do mojih najbolnijih sjećanja iz prošlih dana i godina moga života.Milon pitanja je prolazilo u mojim mislima kroz glavu,ali jedno pitanje se stalno ponavljalo…više od milijun puta,u ta dva dana.’Zašto se to događa meni?’ To pitanje mi je razdiralo i srce i razum.Odgovora nije bilo. ‘Zašto je otac moje djece bio takav?’- nisam ga mogla zvati mužem,jer mi se toliko zgadio svojim ponašanjem.Gotovo od prvog dana braka pokajala sam se što sam se udala za njega.Bila sam naivna i glupa….Bila sam ljuta sama na sebe.Zašto sam se udala za njega? Zar samo zato što sam ostala trudna?Ne! Ne samo zato! Voljela sam ga zaista!Željela sam se udati za njega. Ali,jako me razočaro’.Samo da je bar bio malo drugačiji,ništa ne bi bilo tako.Sve bi bilo drugačije.Sve bi bilo bolje.Ja sam ozbiljno shvatila taj brak iako sam bila mlada,i dosta mlađa od njega.A on!?Da,on je bio zatečen mojom trudnoćom.Nije se,kaže, planirao još ženiti. Nije bio baš spreman za brak i to mi je bezbroj puta prigovorio i dao do znanja.I stalno mi je prigovarao da sam ja kriva i govorio mi da sam ga ja’zavela’!? Kad god bi se tih njegovih izjava sjetila,dolazilo bi mi,prvo da se smijem,pa onda da plačem,pa onda da mu ‘odvalim’jednu,da se više nikad ne digne…Toliko me u tom trenutku znala uhvatiti ljutnja i bijes,da bi mogla…mogla bi..ma nije za pričati što bi sve mogla.Ja sam,u tom trenutku mogla nabrajati stotinu razloga,stotinu optužbi za njega, stotinu opravdanja za sebe,stotinu događaja,koji su me doveli do ovdje. Stotinu svega za svu ovu moju nevolju ,ali znala sam da niti jedan razlog,ni događaj ni optužbe,niti opravdanja nisu mogli promijeniti ovu moju tešku i jadnu situaciju u kojoj sam se zatekla…. Bila sam toga svjesna.Bilo mi je već hladno sjediti u onoj klupi i podigla sam se krenuti prema onim svjećama da malo ugrijem ruke…. Tako sam se malo ugrijala,pa opet sjela.A sjela sam,jer nisam imala kuda da krenem.’Gdje da nađem adresu koje nemam?’ ‘Nemam gdje biti’.’Nemam kamo poći…’ – ponavljala sam već poluglasno,jer sama sam pod ovim svodom Kamenitih vrata.Već je bilo blizu podne.Sunce se diglo visoko,i poželjela sam izaći malo van… da se ogrijem na suncu…Ustala sam iz klupe i okrenula se korak u nazad,odakle sam došla,i u jednom trenutku iz mene je tako glasan vapaj izašao:’ O,Majko moja,kud ću ja?’ Istog tog trenutka,čini mi se,dok sam još izgovarala zadnju riječ,začujem glas:’DOĐI K MENI! KOD MENE IMAŠ MJESTO!’ Glas mi je došao iza leđa,iza mog lijevog ramena,i u istom djeliću sekunde,znala sam da nikoga od ljudi,pod ovim svodom više nema. Pa da i ima ljudi, nitko od njih uopće nema pojma i ne zna za ovaj moj problem i za ovu moju nevolju i zato me je toliko iznenadio taj glas…a bio je to glas posebne boje i tona.Takav predivan ženski glas nikada do tada nisam čula.Mahinalno sam se okrenula istog trena,i pogled mi je stao na slici..GOSPA! I istog tog trena,ZNALA SAM DA JE TO GOSPA! – DA MI TO ONA GOVORI! I istog tog trena,istog tog trena kad sam to spoznala,istog tog trena,nestalo je onog zida preda mnom i otvorio se horizont:Nebo! Plavo sunčano Nebo i tamo u daljini,visoko…vidi se brdo i KRIŽ. MEĐUGORJE! ‘Miris Međugorja’ sam tako snažno osjetila.(to nije bila ni riječ,ni glas,to je bilo nešto što sam duhom osjetila! Nije to miris ni od ruža,ni od parfema…TO JE MIRIS MEĐUGORJA! Oprostite mi,ali ja nisam u mogućnosti taj miris vama opisati.Bila sam cijelo vrijeme svjesna da stojim pod svodom Kamenitih vrata i u jednom djeliću sekunde,čak sam i pogledala u pod da se uvjerim,i vidjela sam pod nogama one cigle..i podigla sam pogled gore i GLEDALA U MEĐUGORJE..u ONO VISOKO BRDO I KRIŽ. Stajala sam u Zagrebu kod KAMENITA VRATA i gledala MEĐUGORJE!BRDO i KRIŽ! Bilo je to tako stvarno,da sam osjetila na sebi toplinu zraka od sunca,što se već visoko propelo na nebu. Koliko dugo je to trajalo,ne znam.Pa opet se onaj zid, onaj svod ispred mene stvorio i ja sam samo počela zahvaljivati Gospi i nisam mogla opisati osjećaje i pred onom slikom spustila sam se na koljena i zahvaljivala za ovako veliku milost,i poželjela sam tako žarko krenuti za Međugorje. Naglas sam ponavljala stalno:’Majko moja,ja bih tako željela tebi poći tamo…ali nemam kako.Nemam mogućnosti.Kako bi rado k tebi pošla u Međugorje,ali nemam kako’.Gotovo sam jecala od žalosti što nemam kako..A rekla sam još i ovo:’Ja bi tamo pod onim zidom crkve spavala…i ‘vidjela’ sam sebe,gdje kao onaj čovjek iz Biblije, (ne mogu mu se sjetiti imena) što je spavao,pa mu je ptica…pa je oslijepio.E,sjetila sam se!To je bio 
od mladog Tobije otac.E,tako sam sebe vidjela kako ležim pod onim zidom crkve u Međugorju.Željela sam da zauvijek ostanem tamo.Došlo mi na trenutak da krenem prema onoj jednoj crkvi,što sam joj vidjela u blizini Kamenitih Vrata,vidjela sam onaj toranj kad sam dolazila..,pa da pitam;idu li oni možda za Međugorje,da me povezu.Rekla bi im da nemam novaca,ali da ih molim da me povedu ako idu.Ma sjedit ću ja i na onoj stepenici od vrata,u autobusu.’Neču vam zauzimati mjesto,samo da me do tamo povezite’- tako sam već u duhu s njima razgovarala….Toliko sam to imala potrebu…A onda ‘začujem’ jedan ‘glas’..kaže mi ‘taj glas’: ‘Ma nemoj se samo sramotiti,neće oni tebe povesti bez novca’.’Pitat ću ja!’ – odgovarala sam ja tom ‘glasu’ Krenula sam put crkve da pitam.’Glas’ mi je uporno ponavljao:’Nemoj se samo sramotiti’…’Nemoj se samo sramotiti…’Poćela sam premišljati i u jednom trenutku sam odgovorila naglas:’Dobro,ne idem ih pitati,ali idem ja u Katedralu,tamo ću ja naći odgovor i rješenje!’ Ne znam zašto sam tako brzo morala opet krenuti u katedralu,i već sam tako brzo prelazila onaj trg,gotovo trčećim korakom… Zadržala se malo u Katedrali,jer do večernje Mise je još dosta vremena čekati’- pomislila sam jaka i želja me opet vukla kod Kamenitih Vrata, vratila se opet ,misleći:’možda još jednom čujem Gospin Glas i vidim ono sve još jedanput što sam vidjela.Ali nisam ništa više od toga doživjela. Taj doživljaj kod Kamenitih vrata je stalno i sve ove godine bio u meni i poseban je to doživljaj bio za mene.Ali kada sam pokušala nekima to ispričati,nailazila sam na nerazumijevanje i čudno su me gledali,zabrinuti za ‘moje zdravlje.’ Imala sam potrebu to predati Crkvi i nakon par godina, kao moje svjedočanstvo,ali pošto sam gotovo uvijek u tome bila sprječavana,jednog dana sam rekla:’Bože,ti vidiš sve.Ja ne mogu ništa.Hoće me čak uvjeriti da to nije od tebe,da je to od đavla.Gospodine Bože i Majko Marijo,i Ti i ja vrlo dobro znamo kako se to sve zbilo kod Kamenitih Vrata,pa ako je Tvoja volja da ja to nikome ne govorim,molim te,izbriši iz moga sjećanja te događaje sve,a ako je to tvoja sveta volja da ja svjedočim o tom događaju,molim te pomozi mi da to i ostvarim onako kako Ti to i kada ti to želiš.’Već je prošlo skoro i dvije godine od toga događaja,a mene je stalno nešto tjeralo da se toga prisjećam i bilo mi je teško što to ne mogu nikome ispričati do kraja,samo sam začula ‘glas’:Piši! Znala sam da trebam odmah,bez oklijevanja, sve zapisati. Naravno,počela sam od Kamenitih Vrata.Kako sam u jednom trenutku došla do toga, kada sam silno poželjela otiči u Međugorje,i kada sam sebe vidjela pod onim crkvenim zidom gdje sam se smjestila,i kada sam rekla: ”Bila bih’ tamo zauvijek!” U tom, jednom trenutku ‘Iskoči’ mi ova rečenica,koju sam počela štampanim slovima pisati po papiru i ‘razmatrati’,jer mi je ‘NEŠTO GOVORILA’ .!? – ‘BILA BIH’ ‘BILA BIH’ ‘BILA BIH’… Počela sam podcrtavati tu rečenicu,sve dok nisam dobila odgovor.Prvo sam ‘prepoznala’ ovo:BIH! BIH kako svi znamo; je kratica za Bosnu i Hercegovinu! Palo mi je odmah to na znanje,da je to meni odgovor br.jedan,jer su moji roditelji iz Bosne! OK! Ali ,sad ovo ‘BILA’!? ‘BILA’!? ‘BILA’!? – ‘Tko je BILA???? ‘Tko je,Bože,bila? i gdje je bila?’-Toliko sam žarko tražila odgovor na ovo pitanje,koje ne znam.Molila sam da mi Duh Sveti pokaže,jer sam osjećala da to je jako bitno za rješenje nekog moga problema. Dobila sam odgovor koji me toliko iznenadio:’TVOJA BABA JELA JE BILA U ZATVORU U BOSNI!’ -Za taj događaj sam kao dijete, čula iz razgovora između majke i strine..(radilo se o političkom progonu i zatvoru)
To je odgovor koji mi je čvrsto potvrdio da trebam objaviti moje svjedočanstvo,pogotovo nakon mog doživljaja kod Stepinčevog groba!
Bilo je samo pitanje kada i kako! Odgovor je glasio:’PIŠI’ i danas,dok ovo svjedočanstvo pišem, ja to u detalje proživljavam isto kao da mi se to sada sve događa.Moje srce je puno! – Sve ovo poslije što vam želim ispričati je tako usko povezano kroz cijeli moj život,kao jedna cjelina,stalno mi se odgovori slažu…
KOD STEPINČEVOG GROBA
Ostala sam sjediti još u klupi nakon večernje Mise.Nekako mi je ta Misa tako kratka bila.Dan je još uveliko sijao po gradu punom ljudi,buke i prometa,a ja sam trebala samo još malo mira i tišine.Bila sam umorna od života.Navalile opet misli i suze…i briga i neizvjesnost i čežnja… Nakupilo se sve najedanput,a ja samo željna sina svoga vidjeti.Ne smijem uopće u Slavoniju…da ga bar malo vidim.Napatilo se i to dijete naših svađa i galame i tuče…
Nikoga od institucija nije zanimao ‘naš privatni problem’ i što se događa u stanu.Nikoga. Samo smo nas troje sami nalazili načina kako izbjeći sukob i svađu s ‘poludjelim alkoholičarem’.Kćerka je,evo,s momkom pobjegla u Zagreb,a sin završava srednju školu,i trebao je odmah nakon mature postati vojnik prve generacije Hrvatske regularne vojske.Tješilo me jedino to;što sam znala da neće s ocem imati sukoba,jer bez obzira na sve provedene nevolje s njim,nisam mu usađivala neku mržnju na njega,niti sam njemu branila imati kontakt s djecom. Uvijek sam samo djeci govorila:’On vam je otac,nemojte ruku na njega.Ne dajte sebe,da vas zlostavlja,ali,radije se odmaknite,nego da se sukobljavate s njim. I on na djecu nikada nije nasrtao.Samo mene kad bi vidio,kao da je crnog vraga vidio,odmah bi pobjesnio i dva puta sam u bolnici završila..iako sam i morala otiči,nastavila sam financijski sve podmirivati,da se stan ne izgubi. Podmirivat ću i režije i dugove i hranu i sve,samo da imaju mir i da ostanu u stanu. Samo da bude mir! Trebalo je i mogućnosti za to sve,i opet sreća u svemu tome,što mi se pružila prilika da opet radim,pa iako i ‘na crno’,samo da sad nisam ‘otkucana’ policiji..!.I bez obzira na sve, ja nikako nisam željela da djeca na oca svoga nasrću,da se s njim svađaju,jer on je njihov otac,pa kakav god da je.- tako su mi misli skakale sad na jedan problem, u Hrvatskoj,sad na drugi u Njemačkoj.
Bilo je već par dana prošlo od čudesnog događaja na Kamenitim vratima.Svaki dan bi prvo tamo navratila,pa onda u Katedralu.Provodila sam po cijele dane tako; od Marije do Isusa..Pitanja su sve više navaljivala,a i patnja,pogotovo što se bližio naš crkveni god Sv.Mihaela,a ja nisam smjela ni da se čuje da sam uopće u Hrvatskoj…Kćerka će ići kući,da proslave kirvaj zajedno.Dogovorile smo se da neće nikome reći kad bude išla,da sam uopće u Hrvatskoj,a brata će povesti sa sobom u ZG,kad se budu nakon kirvaja vraćali..da ga bar malo vidim,prije nego pođe u Požegu u vojarnu…Već je poziv dobio za regrutaciju…
Odlučila sam učiniti devet dana molitve i sv.Misa na čast sv.Mihaelu.Duhovna borba je trajala i kada bi me toliko bol savladala,nisam mogla ni moliti,ali nisam se htjela pomaći ispred svetohraništa,vjerujući da će Bog tako uslišati sve ove moje molitve. Došao je i taj dan.29.Rujan,1997.Od ranog jutra,već sam bila kod Gospe na Kamenitim Vratima,a ostatak dana,provela sam u Katedrali.Molila sam Sv. Mihaela da pomogne..Da bude Mir! Molila sam Kunicu…I OSJETILA SAM DUBOKI MIR U SRCU! Dugo sam zahvaljivala… Pa kad mi je bilo već prilično hladno u crkvi,na trenutak bi izašla napolje na sunce da se malo ugrijem…I tako,u jednom trenutku,vračajući se između jedne grupe turista…provukla sam se i sjela u klupu,na svoje već ‘staro mjesto’,ispred oltara,primijetila sam da oni svi odoše tamo nekuda okolo iza oltara…Slikaju,gledaju…zastaju…obilaze…
Nije mi jasno!? Što oni tamo idu? Zar nije ovdje da se poklone Bogu!’ Joj,pa da! To su Kinezi! Pa što oni rade u Katedrali!’Bilo mi je to jako neobično to vidjeti.Znala sam da nisu Kršćani,ali nisam znala da dolaze u naše crkve… Prvi puta sam to vidjela sada.To je za mene nešto nepoznato bilo do sada. Pa što oni to toliko gledaju tamo? Što je njima toliko interesantno ? Idem i ja vidjeti,što oni toliko tamo blicaju, slikaju, razgovaraju…
Došla sam nekako među njih,i htjela sam se na licu mjesta uvjeriti! Ništa posebno! Neka mramorna ploča dolje na podu,neka bista-poprsje. Piše:ALOJZIJE STEPINAC. ‘Tko je taj Alojzije Stepinac? Po gestama i ophođenju tih stranaca vidim da je on neka značajna osoba,ali i kad me ne bi bilo sada stid pitati njih:’Tko je taj?'(,jer osjetila sam da bi ja to već,kako Hrvatica i katolik,trebala znati),oni mi i ne mogu odgovoriti,kad se ne razumijemo u govoru.Bože dragi,što da radim? Kako da to saznam? Bar da nešto pobliže saznam o tome…Sjetila sam se kao kroz maglu,kada smo sestra i ja bile djeca…Nedjeljom poslije ručka,dolazile bi nam tetke i strine kod mame na kavu,i svako malo bi neka od njih rekla:’Maro,hajde donesi one slike od Stepinca,da malo gledamo…’ Mi,djeca bi se propinjali na prste da iz mamine ruke vidimo sliku..Djeca vole gledati slike,ali svaki put bi pod hitno morale ‘ići se napolje,u dvorište igrati se’ ‘Nije to za vas’ ‘Vi ste djeca!’,’Djeca ne smiju sve vidjeti i znati!’ – govorili bi nam.Sjećam se,da smo sestra i ja,dok mama nije bila kod kuće, uporno tražile po ormaru da te slike vidimo,ali ih nikada nismo mogle pronaći …sve je to mama jako dobro sakrila. – Nikada nisam uspjela vidjeti niti jednu sliku od tog čovjeka,čije ime je ovdje upisano’- Znala sam da je i ona velika slika u ‘špajzu’ od očevog brata,imala neku poveznicu s tim sakritim slikama,jer odrezano čelo je bilo..i nije se smjelo od komšiluka u sobi na zidu vidjeti.I kada smo malo poodrasli,roditelji nam nisu htjeli o tim temama puno pričati,jer sjećam se,kada bi oni,odrasli nešto potiho razgovarali i sve nekako u pažnji da mi ne čujemo,uvijek sam čula da spominju ime jednog ‘komšije’ koji bi:’odmah miliciju poslao’ – tako su govorili.A ni u školi,niti na vjeronauku ništa o tom Stepincu nisam nikada čula.Ni na misi.Istina, nisam bila baš u toku,da bi znala,npr. niti tko je Papa. Nije me to ni zanimalo,niti sam o tome uopće razmišljala. To je za mene bio neki drugi svijet……Čini mi se da sam nešto preko ‘radio Vatikan’ ili… neke radio stanice čula za ime Ivana Pavla Vi.,i to samo toliko koliko je netko od starijih u kući vrtio stanice,da uhvati neko ,selo veselo’.toliko o mome znanju. Znala sam samo da Biskupi imaju ‘one velike kape’.To je sve što sam zapamtila,kad je krizma bila…Nisam imala nikakvog znanja o našoj crkvi Dali su naši roditelji bili toliko uplašeni od ‘komšiluka’ i okoline,mogu samo nagađati i mogu pretpostavljati da su iz takovih razloga i iselili iz Bosne,koliko se sjećam nekih tema iz njihovih razgovora…,i o tome mogu sada raspravljati,nakon što je prošao ovaj grozni Domovinski rat …Ostala sam toga dana u klupi kod Stepinčevog groba i željela saznati sve što još ne znam o tom mjestu i o tom čovjeku,Stepincu.Ostala sam sve do zadnje minute,dok netko nije došao da mi kaže,kako je vrijeme da zatvore crkvu.Vračajući se u stan,zaključila sam da on mora da je bio neki svećenik,kad mu je posveta u Katedrali,ali kakva je njegova uloga u Crkvi i u društvu bila,to nisam mogla nikako odgonetnuti…’Sutra ću opet doći,možda nešto ipak saznam’- pomislila sam…..
Ivanka Bischof
