Nedjelja – dan odmora i susreta s Bogom
Uvod
Razmišljanje o nedjelji – Danu Gospodnjem, započnimo zgodom iz prvih kršćanskih vremena. Rimski je car Dioklecijan godine 303. odredio da se zabrane sva bogoslužna okupljanja kršćana, a svi kršćanski bogoslužni prostori (crkve i kapelice) da se razore. Ta se zapovijed posebno strogo provodila u Sjevernoj Africi. Tako se godinu dana kasnije, 12. veljače 304. godine, 49 kršćana – čija su imena poznata iz Martirologija, opisa mučenika – našlo pred sudom u Kartagi. Optužba je glasila: «Jedne su se nedjelje okupili na bogoslužju u kući Oktavija Feliksa.» Sudac im postavlja pitanje: «Zašto ste se okupili, unatoč carevoj protivnoj odredbi?» Odgovor je glasio: «Zato što se proslava Gospodnje gozbe, ne smije propustiti i zato što mi bez Gospodnje gozbe ne možemo biti!» Svih 49 kršćana, bilo je osuđeno i smaknuto.
U jednom nedavnom razgovoru sa sredovječnim vjernikom katolikom u našem suvremenom vremenu 2007. godine, iznenadih se kad reče: «Ja u crkvu na Svetu misu idem, svake četvrte nedjelje!» Na moje traženje da mi to pobliže objasni, reče: «Tokom tjedna svaki dan radim, a jedino sam u nedjelju cijeli dan slobodan. Zato jedne nedjelje idem u lov, druge u ribolov, treće na kampiranje. Četvrte nedjelje stignem otići i na Svetu misu.»
Postavljaju nam se upiti: Koliko nama, suvremenim kršćanima, koji živimo 1700 godina nakon prve kršćanske zajednice i progona kršćana, vrijedi Dan Gospodnji i nedjeljna sveta misa? Na koji način – mi danas, shvaćamo nedjelju – Dan Gospodnji, Svetu misu, posao, odmor i slobodno vrijeme? U razmišljanju ćemo krenuti od Staroga Zavjeta i židovskog poimanja Šabatha – Subote.
Stari Zavjet
Iako su Židovi našli raspored od sedam dana u tjednu, kada su došli u Obećanu zemlju Kanaan, nisu odmah počeli štovati jedan dan u tjednu, kao uspomenu na šest dana stvaranja i sedmi dan odmaranja. Već na prvim stranicama Biblije u slikovitom izvještaju o stvaranju čitamo: «I sedmoga dana Bog dovrši, svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini» (Post 2, 2-3). Subota, hebrejski Šabat znači dan odmora, nerada, nedjelovanja. U Knjizi Izlaska cijela Božja zapovijed glasi: «Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni» (Izl 20, 8-11).
Subota je za Židove u prvom redu neradni dan, dan odmora od tjednoga rada. Zato se u subotu ne smije ništa raditi. O strogom i doslovnom poštivanju subotnjeg odmora i nerada, spomenimo zgodu iz knjige Brojeva. Dok su Izraelci bili u pustinji nađu nekog čovjeka, kako subotom kupi drva. Dovedu ga Mojsiju s upitom što s njim učiniti. Prema Jahvinoj riječi bio je pogubljen kamenovanjem, što je bila opomena za sve koji bi kršili subotu, koja je posvećena Bogu (Usp. Br 15, 32-36). Među Židovima nalazimo tumače zakona – farizeje, o kojima često slušamo u Novom Zavjetu. Oni su tumačili što znači neradni dan Šabat. Tako je nastalo mnoštvo propisa, pa je subota postala veliko opterećenje. Židovi subotom nisu smjeli putovati, nositi breme koje je bilo težine jednog čavla. Nošenje djeteta subotom nije smatrano bremenom. Ali ima li dijete kamen u ruci, smije li se tada nositi? I tako se išlo u beskraj i besmislice.
Među zabranama subotom, bili su propisi da se ne smije spremati ručak, ložiti vatra, brijati se ili šišati, uključiti lampu, nositi vodu s bunara, hraniti stoku, čistiti štalu, brati zelenje, pisati pismo, ušiti gumb, izići u šetnju, jer su subotom smjeli napraviti određeni broj koraka. Ako bi se netko razbolio, smjelo bi ga se odvesti liječniku, ali ne zato da bi mu bilo bolje, nego da mu ne bude još gore. Kao što se Bog nakon stvaranja odmarao, tako i religiozni Židov, toga dana ne smije ništa raditi, nego se samo odmarati i počivati.
U prvoj knjizi Makabejaca (1 Mak 2, 33-38), opisana je pogibija tisuću židovskih vojnika s civilima, jer se nisu htjeli braniti poštujući subotu, nakon što ih je napao poganski kralj Antioh. Židovi i danas nakon šest godina rada sedmu godinu uzimaju za odmor, nakon šeste godine nastave ide u privatno poučavanje, nakon šest godina obrađivanja njive sedmu je godinu ne obrađuju, jer se i njiva treba odmoriti. «Sjeti se da svetkuješ» (Izl 20, 8), za Židove znači jedan dan potpuno posvetiti Gospodinu. Svet, znači odvojiti nešto, od svakodnevne uporabe.
Novi Zavjet
Gledajući Isusa i njegovo djelovanje, nigdje nećemo naći da je on ustanovio i odredio, jedan dan u tjednu za slavljenje. Puno puta se sukobio s farizejima, kako su krivo tumačili Subotu – Dan Božji. Kao da je jedva čekao, kad će doći subota da ozdravlja bolesne i uzete, jer «Sin Čovječji gospodar je subote» (Mt 12, 8), a «subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote» (Mk 2, 27). Evanđelje izvješćuje o više slučajeva, kad je Isus optužen da krši subotnji zakon. Međutim Isus nikad ne oskvrnjuje, svetosti toga dana. On mu daje vjerodostojno tumačenje. Isus drži dopuštenim «subotom činiti dobro, a ne zlo» (Lk 6, 9), «život spasiti, a ne pogubiti» (Mk 3,4). Isus je Crkvi prepustio, da odredi način štovanja i odmaranja. Ispitamo li pobliže smisao starozavjetne subote, vidjet ćemo da nema velike poveznice s kršćanskim smislom štovanja Dana Gospodnjega.
Subota je kod Židova posljednji dan u tjednu, a nedjelja za kršćane prvi dan kojim je tjedan započinjao. Subota je dan odmora, što je i nedjelja, ali toga dana slavimo Gospodinovo uskrsnuće od mrtvih. Za kršćane je svaka nedjelja, ustvari proslava događaja Isusova uskrsnuća. Ne znamo točno, kada su prvi kršćani preokrenuli subotu u nedjelju. Vidimo je već u odredbi Apostolskog sabora u Jeruzalemu, oko 50. godine kojim se obraćenicima s poganstva, ne naređuje da slave židovsku subotu.
Prvi spomen «prvoga dana u tjednu» nalazimo u Pavlovoj prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 16, 2), kada su se kršćani iz Korinta, dogovorili skupiti pomoć – caritas za Crkvu u Jeruzalemu. Ovaj prvi dan u tjednu poprima veliko značenje za kršćanski život zajednice. Pavao u poslanici Rimljanima govori: «Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak…Tko na dan misli, poradi Gospodina misli» (Rim 14, 5-6). Poslanica Hebrejima opominje: «Ne ostavljajmo, kako neki običavaju svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo što više vidite da se približuje Dan!» (Heb 10, 25). Prvi spomen Dana Gospodnjega – Dies Domini – imamo u Ivanom Otkrivenju pisanom između 80. i 90. godine: «Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. Govoraše: ‘Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama’» (Otk 1, 10-11).
Crkvena predaja
Iz prvih kršćanskih vremena nalazimo dosta apologetskih otačkih spisa, koji nisu dio Biblije, ali su za nas vrijedna svjedočanstva, jer prenose praksu prvih kršćana o slavljenju Dana Gospodnjega.
* Učenje Dvanaestorice – Didache, prvi priručnik kršćanskog bogoštovlja iz 1. stoljeća kaže: «Na Dan Gospodnji mi se sastajemo i lomimo kruh i slavimo Euharistiju».
* Sv. Ignacije Antiohijski u «Poslanici Magnežanima» oko 107. godine, ističe da kršćani «više ne žive za subotu, nego za Dan Gospodnji».
* Sv. Justin u svojoj «Prvoj Apologiji», koju je uputio rimskom caru Antoninu Piju oko 150. godine kaže: «Sastajemo se u dan sunca, jer je to prvi dan kada je Bog, promijenivši tamu i tvar, stvorio svijet. U isti je dan Isus Krist, naš Spasitelj, ustao od mrtvih.»
* Predaja starog kršćanskog nepoznatog pisca sačuvala je spomen, jedne uvijek suvremene opomene: «Dođi na vrijeme u crkvu, približi se Gospodinu i priznaj svoje grijehe, kaj se u molitvi (…) Sudjeluj u svetoj i božanskoj liturgiji, dovrši svoju molitvu i nemoj otići prije otpusta (…) Često smo ponovili: ovaj ti je dan darovan za molitvu i počinak. Ovo je dan što nam ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se u njemu».
U jednom svjetovnom spisu rimski povjesničar Plinije Mlađi, 111. godine iz Male Azije piše caru Trajanu u Rim o kršćanima: «Oni se običavaju sastajati na određeni dan prije izlaska sunca, kada pjevaju naizmjence himan Kristu kao Bogu i zaklinju se da neće činiti prijevare, krađe i preljuba, niti zanijekati povjerenja, kad se običavaju odvajati, onda se ponovno skupljaju da sudjeluju na gozbi, ali ta je hrana svakodnevne i bezazlene vrste.»
Dan Gospodnji, svakako je uveden prije 100. godine. Do toga je došlo i zbog toga jer su Rimljani imali jedan dan u mjesecu u kojem su slavili cara, dan carev, zvan Sebaste. Iskazivali bi mu posebnu počast pjesmama, recitacijama, djeca nisu imala nastave, općina nije radila, zastave su bile izvješene na općinskim zgradama i privatnim kućama. Moguće je da su na tu praksu reagirali kršćani, koji cara nisu priznavali bogom, već jedino Krista, cara nebeskoga. Naziv Gospodin – Kyrios, kojim Rimljani iskazuju počast caru, kršćani za Gospodina priznaju jedino Krista. Njemu posvećuju prvi dan u tjednu, kada je Gospodin uskrsnuo od mrtvih.
Kada je uveden Dan Gospodnji, nije se u prvom redu mislilo na odmor, jer su prvi kršćani uglavnom bili robovi, koji nisu smjeli jedan dan ne raditi. Car Konstantin je 321. godine, zakonski naredio da se u nedjelju, zaustave svi radovi u gradovima i selima, osim ako prijeti opasnost da plodovi propadnu. Vremenom se održavaju crkveni koncili, koji zabranjuju radove na Dan Gospodnji. Odluku o neradu nedjeljom uz obvezu prisustvovanja svetoj misi, donio je sabor u Elviri 305. godine. Francuskom revolucijom 1789. godine jakobinci su htjeli ukinuti tjedan od sedam dana, a uveli su tzv. dekade od deset dana, devet radnih dana i deseti dan za odmor. Međutim, uskoro su iz zdravstvenih i higijenskih razloga, vratili na staro računanje.
CIC – Zakonik crkvenoga kanonskoga prava
Pogledamo li važeći Zakonik crkvenog kanonskog prava iz 1983. godine, uz govor o važnosti sakramenta Euharistije, pronaći ćemo i propise za slavljenje nedjelje. Nedjeljno slavlje Dana i Euharistije Gospodnje u središtu je života Crkve. U kan. 1246 – § 1. se kaže: «Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava, kao prvotni zapovijedani blagdan» uz druge zapovjedne blagdane. U sljedećem kanonu (kan. 1247) se propisuje: «Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima, vjernici su obvezni sudjelovati u misi. Neka se uzdrže od onih radova i poslova, koji priječe iskazivanje štovanja Bogu, radost vlastitu danu Gospodnjemu ili potreban odmor duše i tijela».
Tako uz Božju zapovijed Dekaloga, imamo i crkvenu zapovijed svetkovanja nedjelje, čime se želi naglasiti važnost Dana Gospodnjega za život kršćanina. Kan. 1248 – § 1. propisuje: «Zapovijedi sudjelovanja u misi udovoljava onaj, tko ili na sâm blagdan ili uvečer prethodnog dana prisustvuje misi, gdje god se ona slavi po katoličkom obredu.»
KKC – Katekizam Katoličke Crkve
Govoreći o svetkovanju Dana Gospodnjega KKC (2176) kaže: «Svetkovanje nedjelje ostvaruje ćudoredni propis, koji je po naravi upisan u čovječje srce, prema riječima sv. Tome Akvinskog: ‘Bogu (treba) iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito štovanje u spomen njegovoj općoj dobrohotnosti prema ljudima’. Ona je mjesto u kojem se svi vjernici mogu skupiti za nedjeljno slavlje Euharistije.»
Osobna molitva je za svakog kršćanina, poput zraka uz čiju pomoć, dišu pluća naše vjere. S druge strane: «Župa uvodi kršćanski puk u oblikovani liturgijski život, sabire ga na to slavlje, uči ga spasonosnoj Kristovoj nauci u djelo provodeći ljubav Gospodnju prema riječima sv. Ivana Zlatoustog: ‘Ti ne možeš moliti kod kuće kao u crkvi, gdje je sakupljen Božji puk, gdje se jednodušno diže vapaj k Bogu. Ima tu nešto više: sjedinjenje pametî, suglasje dušâ, veza ljubavi, molitve svećenikâ’.» Važno je istaći: Euharistijsko slavlje – Kristova nekrvna žrtva na oltaru, najsavršeniji je oblik kršćanske molitve, koju ne mogu zamijeniti niti nadomjestiti, sve pobožnosti niti naše osobne molitve.
KKC (1281 i 1282.) naglašava da nedjeljna Euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje. Zato su: «Vjernici dužni sudjelovati u Euharistiji u zapovjedne dane, osim ako su opravdani ozbiljnim razlogom (npr. bolest, skrb za dojenčad, ili su od svoga župnika dobili oprost). Oni koji hotimice ne izvrše tu obvezu, čine teški grijeh. Sudjelovanje u zajedničkom euharistijskom slavlju dana Gospodnjega, svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi. Vjernici tako svjedoče svoje zajedništvo u vjeri, svjedoče Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Jedni druge učvršćuju uz potporu Duha Svetoga.«
Kršćani će posvetiti nedjelju također darujući obitelj i rodbinu svojim vremenom i iskazujući im pažnju, koju im teško mogu iskazivati u ostale dane tjedna. Nedjelja je vrijeme pogodno za razmišljanje, šutnju, učenje i razmatranje, što pogoduje rastu nutarnjeg i kršćanskog života.
Crkveni dokumenti
Temeljni dokument za promatranje obnovljene liturgije, Drugog vatikanskog sabora iz 1965., je konstitucija «Sacrosanctum concilium». Važnost Euharistije izriče riječima: «Liturgija je vrhunac, prema kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga. Iz liturgije, osobito iz euharistije, kao s izvora, izlijeva se na nas milost i proslava Boga u Kristu» (SC 10.). O važnosti Dana Gospodnjega kaže se: «Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva Dan Gospodnji ili nedjelja. To biva po apostolskoj predaji, koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije, obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa, te da zahvale Bogu koji ih ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih, nanovo rodi za živu nadu’ (1 Pt 1, 3). Nedjelja je prvotan blagdan, koji se ima predlagati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla» (SC 106.).
Na dragocjenost i potrebu slavljenja Euharistije, poziva nas i papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici «Ecclesia de Eucharistia» iz 2003. godine. U njoj se kaže, da vjernici moraju ići u crkvu svake nedjelje, a pričest neka primaju čisti od grijeha. Papa nam euharistiju ponovno želi dovesti u središte crkvenog i osobnog života. U njoj Papa piše i o svojim osobnim iskustvima u euharistiji kao vjernika, svećenika i pape. Isto tako upozorava, kako mnogi drže da je euharistija, samo sjećanje na Posljednju večeru, a ne i žrtva, koja se svaki put ponavlja. Kad govori o grješnom stanju, ističe ponavljajući crkveni propis, da se ne mogu pričestiti, ponovno vjenčane rastavljene osobe. Iznova vrednuje ulogu B. D. Marije, koja je prisutna u svim euharistijskim svečanostima.
Biskupi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su više puta do sada govorili o svetkovanju Dana Gospodnjega i potrebi neradne nedjelje. Tako je u svojoj uskrsnoj poruci iz 2003. godine, zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić, stavio naglasak na svetkovanje nedjelje. Iz poruke izdvajam: «Na početku 21. stoljeća potrebno je ponovno dignuti glas u ime onih, koji su bez glasa i zauzeti se za nedjeljni odmor, svih građana našega društva. U Hrvatskoj su to na poseban način žene i majke, koje rade po raznim trgovinama, a prepuštene su na milost i nemilost poslodavcima, bez prava da koriste nedjeljni odmor i da toga dana, budu zajedno sa svojim obiteljima. Ako se ne očuva nedjelja, kada se zajedno uživa u mogućnosti odmora i slavljenja, teško mogu biti zadovoljene obiteljske, kulturne, međuljudske i vjerske potrebe većine hrvatskih građana. Potrebno se je na svim razinama zauzeti za ‘kulturu nedjelje’, koja čuva ljudsko dostojanstvo građana. Tko bez osobito opravdana razloga onemogući drugima, ali i sebi, puninu doživljaja nedjelje, taj ugrožava dostojanstvo, ugrožava čovjeka u njegovoj ljudskosti, svodi ga, pa i sebe samoga, na sredstvo za postizanje ciljeva, koji ne mogu ispuniti ni ljudsku dušu ni ljudski život. Nedjelja nam želi posvijestiti da nije čovjek radi materijalne dobiti, nego da je materijalna dobit radi čovjeka i da ona ima vrijednost, samo dok je u službi čovjeka i njegova dostojanstva.»
Isto tako je u Vatikanu u ožujku 2007. godine, javnosti predstavljena prva apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. «Sacramentum Caritatis», o Euharistiji, vrelu i vrhuncu života i poslanja Crkve. «Euharistija stoji na izvoru svakog oblika svetosti i svatko je od nas pozvan na puninu života u Duhu Svetom. Koliki su sveci učinili autentičnim vlastiti život, zahvaljujući svojoj euharistijskoj pobožnosti!… Svetost je uvijek nalazila svoje središte u sakramentu Euharistije», piše Papa u pobudnici.
Kriza Dana Gospodnjega
Nedjelja u hrvatskom jeziku, označuje dan kada se ne djeluje, ne radi. Duboke promjene u našem vremenu, jedan su od uzroka krize slavljenja nedjelje. Donedavno i sâmo europsko kršćansko društvo, bilo je znatno više nego danas usredotočeno na svete stvarnosti vremena i prostora. Slavljenjem nedjelje na kršćanski način, ublažavalo je i monotoniju svakidašnjih događanja, pozivajući se na duhovne vrijednosti i hraneći se osjećajem pripadnosti vjerskoj zajednici u kojoj su te vrijednosti bile ukorijenjene. Razloge nepoštivanja i narušavanja Dana Gospodnjega, treba tražiti u samim kršćanima, kao i u nepovoljnim društvenim uvjetima za istinsko življenje vjere. Društvo se isto tako više od dvjesta godina, nalazi pod utjecajem sekularizacije i duha sekularizma (prema kojemu vjeru treba odbaciti i zanemariti, gdje je vjera privatna stvar pojedinca).
U društvu se očituje težnja prema individualizmu, što vodi zatvaranju u privatno s nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugome ili uključivanje u skupinu istomišljenika. Takav život ljude otuđuje, pa se gubi i osjećaj zajedničkog slavljenja nedjelje. U prilog tomu može se čuti: «Mogu se i kod kuće moliti Bogu. Što će mi svećenik, kad se mogu izravno ispovjediti Bogu?!»
U naše se vrijeme stvara novo shvaćanje nedjelje, gdje se blagdan pretvara u bijeg od jednolične svakodnevice i životne napetosti, koje se liječe športom, izletima, turizmom, trgovinom. Jedan od uzroka krize slavlja nedjelje su i vikend odmori, koji su u određenom smislu u sukobu s kršćanskim slavljem nedjelje – Dana Gospodnjega. Problem je već u samom nazivu, kada se kaže: «Za vikend ću tamo i tamo.», «Kamo ćeš za vikend?» Poteškoća je veća, kada je vikend povezan s odlaskom u druge sredine, izvan grada ili župe, gdje nema prostora za sastajanje vjernika. Valja nam se zato zaustaviti na otkrivanju izvorne slike nedjelje, vodeći računa o nedjelji kao danu prenošenja vjere.
Katolička Crkva u društvu
KKC (2188) nas upozorava: «Poštujući vjersku slobodu i opće dobro sviju, kršćani se moraju truditi da nedjelje i blagdani Crkve, budu zakonski priznati, kao neradni dani. Kršćani svima javno trebaju pružiti primjer molitve, poštovanja i radosti svoje predaje, braneći kao dragocjen prilog duhovnom životu društva. Ako zakonodavstvo neke zemlje ili drugi razlozi obvezuju na rad nedjeljom, taj dan ipak treba biti življen kao dan našeg oslobođenja».
Svjedoci smo da bi mnogi djelovanje Crkve, htjeli svesti tek na vjerske obrede, što nije u duhu njenog poslanja da bude «sol zemlje i svjetlo svijeta» (Usp. Mt 5, 13). Kršćani i Crkva nisu građani drugoga reda, već su dužni kršćanske vrednote, unositi u društvo i vrijeme u kojemu žive. Djelovanje Crkve nigdje nije ograničeno, samo na vjerske stvari. Tako je bilo jedino u totalitarnim sustavima poput komunizma, gdje se vjeru i Crkvu silom i zastrašivanjem htjelo svesti i zatvoriti u okvire sakristije. Isto tako sve se više cijeni socijalna ponuda Crkve, koja nije opterećena ideološkim, stranačkim ili gospodarskim interesima u čemu su crkveni socijalni dokumenti nepresušni izvor nadahnuća za djelovanje u društvu.
Jedna od velikih inicijativa u tom smjeru bila je i hrvatskoga Caritasa i Franjevačkog instituta za kulturu mira s ciljem da se ograniči trgovanje nedjeljom, što je potaklo veliku polemiku u javnosti. U razgovoru za jedan list prije nekoliko godina, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve dr. Stjepan Baloban reče: «(U radu nedjeljom) riječ je o modernom izrabljivanju radnika, prije svega žena. Izrabljivanje je dvostruko: ljudima se oduzima pravo na slobodno vrijeme za osobni, obiteljski i vjerski život, a prisilni prekovremeni rad nije odgovarajuće plaćen». Ovo je primjer građanske inicijative utemeljen upravo na socijalnom nauku Crkve. To se pravo isto tako temelji i na činjenici prema kojoj je u 80 % europskih zemalja, rad nedjeljom izričito zakonski zabranjen, dok konkretno u Hrvatskoj oko 40.000 osoba, uglavnom majki i žena, mora raditi nedjeljom u trgovinama i schoping centrima. Niti u Bosni i Hercegovini nije puno drugačije.
S druge strane, nisu samo trgovci krivi za kršenje nedjelje, jer su oni počeli raditi nedjeljom zbog kupaca, koji često upravo toga dana najviše kupuju. Dan Gospodnji se sve više pretvara u dan schopinga i kupovine. Zar se to ne može obaviti drugim danima? Nameće se jednostavan upit: Kakva je to kuharica, koja se nedjeljom pred ručak, sjetila što joj je potrebno?! Stoga, nisu samo trgovci prekršitelji Dana Gospodnjega, već i oni koji toga dana kupuju!
Statistike
Statistike sociološkog istraživanja vrednota u Hrvatskoj iz 1998. (Skupina autora socioreligijskoga istraživanja: «Moral u Hrvatskoj», Bogoslovska smotra, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1998., br. 4., str. 461.-700.) i 2000. godine (Skupina autora: «Europsko istraživanje vrednota – EVS-1999 Podatci za Republiku Hrvatsku», Bogoslovska smotra, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000., br. 2., str. 173.-503.), pokazuju da je broj katolika 89, 7 % cjelokupnog stanovništva. Zanimljivo je vidjeti ako izuzmemo vjenčanja, sprovode i krštenja, koliko ih redovito ide na svetu misu. Samo za vjerske blagdane na misu ide 31, 6 % vjernika, dok ih 30, 3 % na svetu misu redovito ide svake nedjelje. To je na razini odlaženja u crkvu u Slovačkoj, Portugalu ili Španjolskoj. Jednom mjesečno ih na svetu misu ode 16, 1 % , a jednom godišnje ili rjeđe 10, 8 %. Onih koji nikako ne idu u crkvu u Hrvatskoj je 11, 1 %. Od njih je najviše opet onih, koji se pričeste o velikim blagdanima 25, 3%, a 12, 7 % ih se pričesti nekoliko puta na godinu.
Prema tim istraživanjima u crkvu više odlaze žene, dok muškarci češće odlaze, samo blagdanima ili uopće ne idu. Najznačajniji pad imamo u dobnoj skupini 25-34 godine, kod žena i muškaraca. U toj dobnoj skupini, tjedno na misu odlazi tek 19 % muškaraca i 29 % žena. To je dob, kada se u bitnome određuje život mladih ljudi i obitelji, koji ulaze u društvenu podjelu rada. Zanimljiva kategorija je u dobi 18-24 godine, kada su s obzirom na odlaske na svetu misu, žene i muškarci izjednačeni od 32 %.
S obzirom na dob, na svetu misu češće ne odlaze rođeni između 1945.-1950. godine. Nedjeljom na svetu misu češće odlaze rođeni na selu, dok se rođeni u gradovima češće nalaze u kategorijama «nikada», «rjeđe od jednom na godinu» i «jednom na godinu». Imajući u vidu političke sklonosti, na svetu misu nedjeljom češće odlaze oni, koji bi glasovali za HDZ i HSP, dok oni koji «ne znaju za koga bi glasovali» češće odlaze i više od jednom tjedno. U kategoriju «nikad» češće se nalaze ispitanici, koji bi glasovali za SDP i oni koji se «ne žele izjasniti za koga bi glasovali».
Što se tiče katolika u BiH nemamo nikakvih sigurnih podataka, osim nekih pojedinačnih istraživanja. Tako prema anketi među srednjoškolcima u Ljubuškoj srednjoj strukovnoj školi «Ruđera Boškovića» iz 2001. godine koju je proveo fra Ivan Marić o važnijim životnim i vjerskim pitanjima današnjih srednjoškolaca od 15 do 18 godina, nedjeljnu svetu misu redovito pohađa 61 % učenika. Jednom ili dvaput mjesečno njih ide 20 %, samo za velike blagdane 5 %, a skoro nikada ih na svetu misu ne ide 2 % ispitanika. Njih 58 % svaki se dan moli, 34 % povremeno, dok ih se nikada ne moli 2 % anketiranih.
Mladi često nakon puberteta zbog bunta, koji se u tim godinama javlja protiv svih autoriteta, napose crkvenog, jer Crkva stavlja neke «ograde» i «zabrane» u ponašanju, nalazi se u opasnosti da do osamnaeste godine, pomalo sve napuste i molitvu i svetu misu i sakramente, a nerijetko i vjeru u Boga. Pozdrav s Crkvom do vjenčanja, nerijetko se događa nakon sakramenta krizme. Mnogi se isto tako ispričavaju da im je nedjelja, jedini dan «odmora» u tjednu i da imaju pravo ispuniti ga kako hoće: spavanjem, športom, sastankom s prijateljima, vikend-izletom i sl. Uopće ne misle da nam je najpotrebniji duhovni odmor, koji se ostvaruje u susretu s Bogom, komu smo dužni zahvaliti za život, za sve što jesmo i imamo.
Zaključak (odmor i pohvala Bogu)
Kršćani nedjeljom ne samo da ne rade teške poslove, nego zahvaljuju Bogu za cijeli protekli tjedan moleći za pomoć u nadolazećem tjednu. Često se u tjednu nemamo kad od posla što se kaže niti prekrižiti, zato nedjeljom možemo mirno s obitelji i djecom, poći na svetu misu, na ispovijed, na pričest, čuti Božju riječ, sudjelovati u misnom slavlju, doživjeti osvježenje, biti Bogu bliži i draži. Sluga Božji papa Ivana Pavao II. razmišlja poučavajući nas: «Brinite se da svijet ne ohladi! Pazite da se ne smrznete u sebičnosti i konkurentskoj borbi, u praznom hodu zaposlenosti i lova za užicima; priđite uskrsnoj vatri svete mise i ne dajte da iskrvari nedjelja, Dan Gospodnji.« Dane u tjednu možemo zamisliti kao vagone željeznice, a nedjelju kao lokomotivu koja pokreće sve vagone, sve tjedne dane. Zar ne bi voljeli biti u tjednu s osobom, koju volimo i koja nas voli? A ima li itko, tko nas voli kao prijatelj Isus? Kršćani uzimaju nedjelju za slušanje Riječi Božje, za molitvu, za drugovanje i prijateljevanje s najdražima, za pomoć bližnjima, za obnavljanje svojih duhovnih i tjelesnih snaga.
U tjednu imamo sedam dana, a svaki dan ima 24 sata, tj. tjedno 168 sati. U tom vremenu noću ili dnevno prosječno spavamo 56 sati, dok dnevno osam ili više sati prosječno radimo. Dnevno se osam sati gostimo, častimo, besposličarimo, dosađujemo ili gubimo vrijeme. Bog od nas traži da ga se barem sjetimo u dnevnoj molitvi i jedan sat nedjeljom njemu posvetimo. Jedan sat od 168 sati! Je li to previše? Ali mi kakvi jesmo i taj sat toliko puta preskočimo, prokunjamo, prepričamo, izgubimo, otmemo poput lopova. Zar možemo onda od Boga moliti očekujući blagoslov, zdravlje, pamet, djecu, rad, strpljivost, sreću ako se tako ponašamo?
Slavljenje Dana Gospodnjeg, mora imati odjeka u našem životu i obiteljskoj Crkvi. Jedino vjera prenesena u crkvi i grijana osobnom i obiteljskom molitvom, ima šanse da se održi. Kod nas se često uz rastresenost na svetoj misi, događaju i kašnjenja od 10 pa i 15 minuta. Da bi na pravi način doživjeli svetu misu, važno je da se za nju pripremamo već subotom navečer. Zar se na euharistiju priprema onaj, koji subotom dugo u noć gleda TV, cijelu noć lumpuje po diskotekama, pa sutradan prespava cijeli dan? Svakako je na svetu misu važno doći na vrijeme, a prije početka skrušeno se pomoliti.
Važnu ulogu u tom smjeru ima i liturgijska skupina, koja bi trebala postojati u svakoj župnoj zajednici. Tu se misli na angažiranost i sudjelovanje vjernika u župi, preko čitanja Božje riječi, pjevanja, ministriranja i bratskog služenja potrebnima. Preporučuje se osnivanje skupine biblijske meditacije, koja bi nedjeljne biblijske tekstove promišljala, meditirala iz njih izvlačeći nadahnuća za doživljaj Dana Gospodnjega. U takvoj angažiranosti sigurno neće izostati plodovi, koji su važni za rast i duhovni napredak svakoga vjernika, župne zajednice i cijele Crkve.
Fra Mate Tadić
