Braćo!

Isus može do kraja spasavati one

koji po njemu pristupaju k Bogu —

uvijek živ da se za njih zauzima.

Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban

— svet, nedužan, neokaljan,

odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa –

koji ne treba da kao oni veliki svećenici

danomice prinosi žrtve

najprije za svoje grijehe,

a onda za grijehe naroda.

To on učini jednom prinijevši samoga sebe.

Zakon doista postavi za velike svećenike

ljude podložne slabosti,

a riječ zakletve — nakon Zakona —

Sina zauvijek usavršena.

A glavno u ovom izlaganju jest:

takva imamo Velikog svećenika

koji sjede zdesna prijestolja Veličanstva

na nebesima,

kao bogoslužnik Svetinje

i Šatora istinskoga što ga podiže Gospodin,

a ne čovjek.

Doista, svaki se veliki svećenik postavlja

da prinosi darove i žrtve.

Odatle je potrebno

da i on ima što bi prinio.

Svakako, da je na zemlji,

ne bi bio svećenik jer postoje oni

koji po Zakonu prinose darove.

Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga,

kako je upućen Mojsije

kad se spremao praviti Šator:

Pazi, veli doista, načini sve po praliku

koji ti je pokazan na brdu.

Ovako pak, dopalo je Isusu uzvišenije bogosluženje

koliko je Posrednik boljega Saveza,

koji je uzakonjen na boljim obećanjima.

Riječ Gospodnja.

Žrtva i prinos ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio;
paljenica ni okajnica ne tražiš.
Tada rekoh: »Evo dolazim!«

»U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću naviještat u zboru velikom,
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.

Neka kliču i nek se vesele u tebi
svi koji te traže!
Neka govore svagda: »Velik je Gospodin!«
svi koji spasenje tvoje ljube.