MISAO IZ EVANĐELJA DANA
Oni ostaviše sve i pođoše za njim.
- tjedan kroz godinu
Nedjelja, 10. 2. 2019.
PETA NEDJELJA KROZ GODINU
ČITANJA: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
Prvo čitanje: Iz 6, 1-2a.3-8
Evo me, mene pošalji!
Čitanje Knjige proroka Izaije
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome:
»Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!«
Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.
Rekoh:
»Jao meni, propadoh
jer čovjek sam nečistih usana.
U narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!«
Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče:
»Evo, usne je tvoje dotaklo,
krivica ti je skinuta
i grijeh oprošten.«
Tada čuh glas Gospodnji: »Koga da pošaljem? I tko će nam poći?« Ja rekoh: »Evo me, mene pošalji!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam: Ps 138, 1-5.7c-8
Pripjev: Pred licem anđelâ pjevam tebi, Gospodine.
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđelâ pjevam tebi,
bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost.
Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.
Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje
kad čuju riječi usta tvojih,
nek pjevaju putove Gospodnje:
»Zaista, velika je slava Gospodnja!«
Gospodine, tvoja me desnica spašava!
Gospodin će dovršiti što započe za me!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!
Drugo čitanje: 1Kor 15, 1-11
Ovako propovijedamo, ovako vjerujete.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje: Lk 5, 1-11
Oni ostaviše sve i pođoše za njim.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Riječ Gospodnja
Homilija
U jednoj knjizi čitao sam razmišljanje o svetom Petru, u kojem me nadahnuo naziv tog poglavlja. To poglavlje autor je nazvao: “Pođi za mnom, ili ostani tu i broji te mrtve ribe.” Taj mi se naziv strašno svidio. Čitajući izvješća o mnogim ljudima opisanim u Bibliji imam osjećaj kao da se nalaze u duhovnoj pustinji. To je slična pustinja kroz koju su prolazili izraelci nakon izlaska iz Egipta i u kojoj je većina pomrla. Njihova slika o Bogu je potpuno iskrivljena. Bog u duhovnoj pustinji je Bog kojeg se drži na sigurnom rastojanju. Bog koji ispunjava naše želje, ali nam se ne miješa previše u život. Čuva nas, ali od nas ništa ne traži. Ne osuđuje nas ali, kako se to diplomatskim rječnikom kaže, ne miješa se u naše unutrašnje probleme. Nekada mislimo kako je to bio problem koji se očitovao samo u Starom zavjetu, gdje su ljudi poznavali Boga koji se očitovao u snažnim prirodnim pojavama. Zbog toga su se bojali i htjeli su, kad je riječ o Bogu, imati sigurnu odstupnicu.
Pretpostavljamo da se Bog Novog zavjeta očituje drukčije. U Isusu Kristu, to je ljubazni, milosrdni prijatelj, koji utišava bure, a nikako da ju izazove. Pred Njime ne moramo drhtati od straha, Njemu uvijek možemo prići. Neki primjeri iz evanđelja tome proturječe, a jedan od njih je posebno očit, iako mislim da i taj primjer često čitamo površno i nepotpuno. To je primjer o pozivu apostola Petra, Jakova i Ivana, koji je zapisan u Luki 5,1-11. A koji smo malo prije čitali.
Taj primjer počinje tako što Isus govori mnoštvu ljudi. Budući da se mnoštvo gura kako bi bilo što bliže Isusu, na obali više nema mjesta. Isus posuđuje lađicu od ribara koji su već prije nekoliko sati prestali raditi, i govori iz te lađice. Kada je otpustio narod, nakon završetka svoje propovijedi, obraća se ribarima, vlasnicima te lađice, koji stoje nešto dalje i peru prazne mreže. Poziva ih da ponovno uđu u lađe, izađu na pučinu i puste ponovno svoje mreže.
Vjerojatno dobro znate da ga Petar uvjerava: “Ja sam profesionalni ribar, u taj se posao razumijem, to je suvišno što od nas tražiš, to je bez veze. Ti si tesar, moguće da si propovjednik, i mislim da bi ti bilo bolje da se držiš onoga što najbolje znaš. A mi ribari znamo kako se love ribe, kada se love i gdje se love.“ A onda Petar završava, iako tako ne piše, ali mi tako nekako izgleda: “Dobro, na tvoju riječ mi ćemo to uraditi, da bih od tebe imao mira. Ispunit ću ti to, iako ja znam svoje. Ja znam da od toga i onako ništa neće biti, ali kada već ti to kažeš, napravit ćemo to.” Nakon toga znamo rezultat. Trgaju se mreže. Druga lađica mora doći u pomoć da bi uopće taj ulov mogli izvući.
Ono što je fascinantno u tom primjeru, a možda bi trebalo biti i uznemirujuće, je kako taj primjer završava. Luka 5.8. “Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Zašto je to Petar rekao? Zašto je Petar nakon takove demonstracije Božje sile reagirao riječima: “Gospodine, idi od mene, jer ja sam grešan čovjek”? Najčešće tu Petrovu reakciju interpretiramo nekim načinom koji nazivamo pobožnim. Petar je odjednom shvatio svoju grešnost, i priznaje to: “Gospodine, ja sam grešan čovjek, ja to ne zaslužujem, Tu je nešto što ne pripada mom životu. Moj život je previše običan, previše grešan, previše loš da se u njemu očituje takva božanska sila.“ Petar je odjednom shvatio tko je Isus Krist, a tko je on. Odjednom je shvatio Kristovu veličanstvenost, silu, božanstvo, nasuprot svoje nedostojnosti, uprljanosti i bezvrijednosti. Petrov život, koji je na svoj način bio niz neuspjeha, prokockanih prilika, polovičnih odluka i gubitaka. Petar se očito morao pred Isusom jako stidjeti. I zato mu kaže: “Gospodine, ja sam grešan, idi od mene.” Ovakvo tumačenje bih nazvao pobožnom interpretacijom.
No, možda bi se to Petrovo ponašanje moglo razumjeti i malo drukčije. Pretpostavljam da bismo Petrovu reakciju mogli razumjeti na način da se on pravda za ono što je tom primjeru prethodilo. Je li Petar tog puta prvi put vidio Kristovu moć i silu? Je li taj ribolov bio prva prilika gdje je Isus Petru demonstrirao kako je On moćni Gospodar, ili je već prije toga Petar vidio kako je Isus moćan? Pitanje glasi: Zašto prije toga nije pao pred Isusom i rekao: “Gospodine idi od mene, jer sam grešan čovjek”?
Pogledajmo u prethodno poglavlje, Luka 4, 38-41. “Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.”
To je događaj koji prethodi ovom susretu s ribama. Mislim da je sv. Luka vrlo precizno objasnio da je taj događaj prethodio svega nekoliko sati. Nije li to ozdravljenje bilo veći dokaz Božje sile i moći od tog čudesnog ribolova? Gdje se to sve odigravalo? U Petrovu domu! U njegovoj dnevnoj sobi. Petar je to vidio vlastitim očima, ali tamo nismo čitali da je Petar pred Isusom pao na koljena i priznavao svoju grešnost. Čak su i nečisti duhovi o njemu davali svjedočanstva da je On Božji sin. Dopustite mi da si predstavim i zamislim Petra kako sjedi tamo na svojoj verandi i pije svoj popodnevni čaj. Subota popodne je jako dobro vrijeme, a on pazi na mase koje dolaze k Isusu da ih ozdravlja. Zanimljivo je da ništa mu od toga što je vidio nije izgledalo ništa posebno, ništa čudnovato, niti vrijedno toga da bi pred Isusom pao na koljena, priznao mu svoje divljenje i vjeru. Zašto najednom to radi kod jezera? Možda zato što je to bila njegova profesija, pa ga se to nekako dotaklo. To je istina, ali nije li ozdravljenje čovjeka, ili istjerivanje nečistih duhova, veće čudo od čudnovatog ribolova, gdje još uvijek možemo reći da je to mogla, možda, biti slučajnost?
Zamišljam Petra kako sjedi na obali i broji ulovljene ribe. Brzinom kalkulatora izračunava koliko će za to dobiti novca. Kroz glavu mu se vrti novi plan: koliko će od toga uzeti za isplatu duga i što će za ostatak još kupiti. Izvanredan priljev sredstava, nešto kao da ste dobili na sportskoj prognozi. A onda se radosno smijulji, oduševljen neočekivanim blagoslovom kojeg je dobio. Radosno se smije na sve ljude. Možda mu je pala na um ideja da bi bilo dobro da Isusu ponudi nekakvu poslovnu suradnju, da mu ponudi udio u svom poduzeću. Mogli bi obojica imati udjel u svakoj ulovljenoj i prodanoj ribi.
Pogleda zatim na Isusa, a u njegovim očima otkrije nešto što ga šokira. Odjednom shvati da će to sve ipak biti drukčije. Odjednom shvati da poziv Isusa Krista ne znači da će Isus Krist slijediti Petra, već da je Isus uputio poziv da Petar slijedi Njega. To što će Krist stupiti u njegov život, neće značiti da će se Petar i njegova firma promicati, da će sebi izgraditi karijeru, da će si povećati dobit i plaću. To ne znači da će imati veći ugled kod ljudi i da će od trenutka upoznavanja s Isusom uvijek imati pun i novcem nabijen novčanik. Odjednom Petar shvaća da Isus ne ulazi u njegov život da bi punio njegove mreže. Odjednom shvaća da će uslijediti nešto što će stubokom promijeniti njegov život. Poziv: “Pođi i slijedi me” ni u kojem slučaju ne znači ništa drugo već da tamo, na obali jezera, sve ostavi. Morat će ostaviti lađicu, mreže, taj ogromni ulov, tu sigurnost i udobna očekivanja. Čini mi se da u takvom stanju i u takvom razmišljanju Petar pada pred Isusom i moli ga: “Gospodine, idi od mene! Grešan sam čovjek. Gospodine, idi od mene da bi u mom životu moglo nešto ostati. Napusti me, Gospodine, jer u protivnom ja ću morati sve napustiti.” Možda u taj događaj ubacujem više nego što je evanđelist želio napisati, ali mi to izgleda jako prirodno i logično.
Čini mi se da se tako nešto u našem okruženju odigrava svaki dan. Isus ulazi u nečiju lađicu, puni mu mrežu, čovjek najednom počinje s poslom, ima veću plaću, ima ljepšu karijeru i u svemu je uspješan. Čini mi se da se religiozan čovjek na tom mjestu počinje moliti: “Bože, idi od mene.” Time misli reći: “Bože, sada si me blagoslovio; nemoj mi sada uzeti taj blagoslov. Ostavi mi da to koristim, ostavi mi da u tome malo uživam. Idi, Gospodine, da se ne moram toga odricati. Idi, Gospodine, da bih taj blagoslov mogao okusiti i u njemu uživati. Gospodine, ja ću te opet pozvati kada više ništa ne budem mogao uloviti, kada bude malo riba.”
Otkrio sam to i na sebi i na drugima. Kada nam posao ide dobro, kada stojimo pred odlukom hoćemo li na godišnji odmor ići na Jadran, u Grčku ili ćemo ići na krstarenje, kada stojimo pred odlukom hoćemo li kupiti VW ili BMW, nisam primijetio da pred takvim odlukama ljudi imaju posebne molitvene trenutke ili da uzimaju za to post. Najednom osjećamo da se u tome možemo sami snaći. Mi valjda znamo što je dobro za nas. Rijetko tražimo Božje vodstvo u takvim situacijama i tek iznimno tražimo pomoć kod donošenja takvih odluka. Sami sebe uvjeravamo kako je to naša privatna i osobna stvar. Kada dođemo u probleme, kada nas uhvati neka bolest, kada izgubimo posao, kada doživljavamo neugodnosti – tada se najednom počnemo moliti, bez obzira na vrijeme, molimo se intenzivno i ustrajno. Na kraju smo spremni zatražiti da se za nas mole i drugi. Tada se molimo: “Gospodine, dođi. Dođi, Gospodine, i napuni te naše životne mreže.”
Jeste li ikada čuli da je netko došao kod drugog vjernika s molbom: “Molite za mene. Imam veliki novac i ne znam u što bih ga investirao.” Jeste li takvo nešto doživjeli? Je li vas netko molio: “Molite za mene kako bih tu imovinu, koju sam zaradio ili naslijedio, ispravno upotrijebio, na blagoslov meni i ljudima oko mene.” Ako ste slučajno tako nešto doživjeli, javite mi nekako, jer bih volio vidjeti barem jedan takav primjer u životu. U takvim trenucima imamo osjećaj da to možemo sami. Možda zaboravljamo da je Isus također rekao: “Gdje je naše blago, tamo je i naše srce.”
Nemam nikakvo iskustvo da bismo tražili Božje vodstvo u odlukama kako se ispravno odnositi prema novcu i imovini. Kako postati odgovorni upravitelji, kako se sačuvati od ljubavi prema mamonu. Ne znam primjećujete li kako se malo o tome u našem društvu govori. Kako nam je neugodno kada se u crkvi govori o novcu, jer tada uvijek očekujemo da će to biti uvod u neko izvanredno skupljanje za neki projekt. U takvim trenucima zaboravljamo da je Isus vrlo često govorio o novcu. Napravite statistiku Isusovih govora. Često je govorio o imovini i o novcu. On je znao zašto. To je bilo zato što se to svakog od nas posebno dotiče. Možda ne svakog, ali većine.
Počinjemo se moliti u trenutku kada nam je loše. Kada nam se životna lađica prevrne, ili dok su sve mreže potrgane, ili dok nema nikakvih riba, ili kada nakon raspodjele tih riba nije ostalo dovoljno za naše potrebe. Tada najednom otkrijemo da bi nam u tome mogao pomoći samo Bog. To sam utvrdio iz vlastitog iskustva. Kada mi dobro ide, imam najveće iskušenje moliti se: “Gospodine, idi od mene. Možda te negdje drugdje trebaju, možda te negdje očajnički mole, možda bi mogao negdje drugdje nekomu pomoći. Meni je za sada dobro, trenutno mi nije potrebna tvoja zaštita, sada me uistinu ne moraš uznemiravati svojom prisutnošću i trenutno se ne moraš toliko osobno miješati u moj vlastiti život.”
U načelu mi se, donekle, ta duhovna pustinja počinje sviđati. To je takva ribarska lađica. Dobro je izrađena i dobro ju poznajem. Znam svaku pukotinu na njoj, poznajem svaku nit na mreži, znam kako miriše s ribama, znam kako miriše blatom, kako miriše starim drvom, vodom i vjetrom. Znam kako se u ruci ponaša ta stara užad, to staro izblijedjelo drvo. Znam kakav je osjećaj kada mreža počne trzati i znam također što to znači kada ju je teško izvaditi iz vode. Znam to. Ja poznajem tu ribarsku lađicu svog života. Zapravo, ovoga trenutka Bog mi previše i ne nedostaje. Ako Boga zovem na intervenciju, to bi značilo da bih trebao neku čistačicu koja bi za mnom pomela i očistila nekoliko promašaja iz mog života. Povremeno bih ga trebao i kao šamana, kada to sa ribama baš i ne ide. Zapravo, da bi mi bilo dobro, ta mreža bi trebala uvijek biti puna.
Ne znam je li vas kada užasnulo to što nas Ivanovo evanđelje izvještava kako se Isus nakon smrti na križu, nakon svog uskrsnuća, sreo s učenicima. Za njih je imao zadatak, imao je veliki nalog. Puhnuo je na njih Svetoga Duha, obećao im je Duha u punini. I pored svega toga Petar je odlučio vratiti se svojoj lađici. Evanđelje po Ivanu 21, 1-6 opisuje nam još jedno ponavljanje istog iskustva, isti primjer koji je opisao Luka. Primjer koji se dogodio na početku zajedništva Petra s Gospodinom Isusom Kristom. Gotovo isti događaj dogodio se Petru još jedanput i na kraju.
Kad je sv. Petar shvatio da je na obali Isus Krist, izvještaj kaže da je skočio u vodu i trudio se najbrže doći do Isusa. Izvještaj kaže da je tamo Isus sa svojim učenicima imao radni doručak. Za vrijeme tog radnog doručka dogodio se onaj dijalog Petra i Isusa gdje je Isus tri puta pitao Petra: “Ljubiš li me?” Meni to nekako odzvanja ne kao pitanje: “Petre, ljubiš li me više nego svi ostali?”, već kao pitanje: “Petre, ljubiš li me više nego tu svoju lađicu? Ljubiš li me više nego tu svoju životnu sigurnost koju si izgradio za sebe?” Onda mi odzvanja ponavljanje tri puta onog Isusovog poziva: “Hodi i slijedi me! Petre, sada me uistinu slijedi, ovaj puta ozbiljno i ovo je posljednji poziv. Ovaj te put pozivam da ostaviš sve i ozbiljno pođeš za mnom.”
Ribarska lađica, duhovna pustinja, to su dobra utočišta onih koji imaju sporo srce da vjeruju. To je pretplaćeni put za one koji žele siguran život svakog trenutka, život koji je predvidiv, osiguran, smiren, siguran, bez iznenađenja. To je pretplaćeni put onih koji ne žele ići na daleku pučinu, već se radije drže obale. To je pretplaćeni put onih koji žele sigurnog Boga koji daje sigurnost, ali i Boga koji s nama održava sigurnosni razmak. Ponekad nam se dogodi da iz crkve odemo oduševljeni novim osvjedočenjem i novom odlukom da ćemo služiti našemu Gospodinu Isusu Kristu, da ćemo u sili uskrsnulog Isusa Krista izaći u svijet i početi iz svih svojih sila stvarati od naroda Kristove učenike. Nekada nam to izdrži najdulje do srijede, a nekada do trenutka dok ne dođemo do auta parkiranog ispred crkve. Ponovno se opet slučajno, ili planski, vraćamo svojoj lađici.
“Hodi i slijedi me!” Zašto tražimo Božju prisutnost? Zašto tražimo Božju blizinu? Kada analiziram svoje motive, poštene i stroge osvrte, često otkrijem da čeznem za Božjom blizinom, za blizinom Boga koji će mene slijediti, koji će biti spreman sa mnom ići u moju lađicu. Koji će biti spreman uvijek, kada to ja budem trebao, napuniti moje mreže. S druge strane strahujem od Boga koji je tako izravan, koji je tako osoban, koji me postavi pred nekompromisni zahtjev: “Hodi i slijedi me!”, i ne daje mi mogućnost drugog izbora.
“Gospodine, a što će biti s tim što ostaje? Što će biti s mojom lađicom? Što će se dogoditi s tim mojim ulovljenim ribama? Zapravo, zašto si mi te ribe baš sada dao? Zašto me nisi jučer pozvao? Jučer nisam bio uspješan. Jučer mi je to sve išlo na živce. Jučer bih bio najradije sve to šutnuo. Da si me jučer pozvao, to bi bio tako elegantan izgovor, elegantan razlog zašto to ostaviti. Zašto me najprije blagosloviš, zašto mi najprije ispuniš te moje neizgovorene želje, pa me onda pozoveš da to sve ostavim i slijedim te?
“Hodi i slijedi me!”
“Ali gdje te trebam slijediti?”
“Tamo kamo te povedem!”
“A što ću tamo raditi?”
“To što ti budem rekao!”
“A koliko dugo će to trajati?”
“To ti neću odgovoriti!”
“Ali ja ipak znam da bi ti htio zauvijek.”
Jedno je u svemu tome sigurno, Znam točno što će se dogoditi ako odbijem. Tada će vrijediti ono što je napisao autor one priče: “Ostani onda i nastavi brojati te svoje mrtve ribe.” Uglavnom nam se sviđa sve što nas dovodi blizu Gospodina Isusa, ali instinktivno se držimo daleko od Boga, na sigurnoj udaljenosti, što je posljedica naše grešne prirode. Stoga, ako bi se pojavila bilo koja sila koja bi nas približila Bogu, morala bi biti očitovanje Njegove spasiteljske milosti.
Pitanje glasi: “Što želiš da Isus za tebe učini?” Dopustite mi da to pitanje malo preformuliram u duhu naziva ukupnog našeg razmišljanja: “Zašto želiš biti blizu Isusa? Što hoćeš da napravi za tebe?” Izuzetno je bitno kakav će biti naš odgovor. Upravo naš odgovor opisuje nas same.
Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.
Zvonko Presečan
Bruno Petrušić Lic.Theol.
