ČITANJA: Hab 1,2-3; 2,2-4; Ps 95,1-2.6-9; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

 

Prvo čitanje: Hab 1, 2-3; 2, 2-4

Pravednik živi od svoje vjere.

Čitanje Knjige proroka Habakuka

 

»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 95, 1-2.6-9

Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

 

Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

 

Drugo čitanje: 2Tim 1, 6-8.13-14

Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju

 

Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj.

Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 17, 5-10

O da imate vjere!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«

»Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Kada bi Isus danas hodao našom planetom kao što je to činio prije dvije tisuće godina, zasigurno bi nam se obraćao s prispodobama kao što je to činio i ranije. Ipak, ostaje pitanje, dali bi te prispodobe bile nešto drukčije. Možda bi mogle biti u onom stilu, “A Kraljevstvo je nebesko kao računala u velikom poduzeću. U svakom uredu postoji računalo koje je lan mrežom ili vajrlesom povezano  na glavni server koji prati rad svih računala.” Dalje bi mogao objasniti što konkretno što znači.

Iako bi možda takva prispodoba i objasnila nešto što bi nama bilo razumljivo, gotovo sam siguran da bi Isus takve prispodobe izbjegavao. Zašto? Jednostavno za to što toj prići nedostaje jedan važan element. Nedostaje joj život. Strojevi su mrtvi, ma koliko god dobro radili. Oni nemaju života. A Isus, gotovo svaka Njegova prispodoba počinje s nečim živim. “Kraljevstvo je nebesko kao sjeme koje pada kraj puta, na rodnu zemlju i sl. ili Kraljevstvo je nebesko kao kvasac.” Gotovo uvijek, Isus iznosi svoje prispodobe  sa prizorima iz prirode i rijetko kada uspoređuje nebeske veličine nečim neživim.

Kako bi bolje razumjeli kontekst ove zamolbe koju su učinili učenici, pogledajmo o čemu su malo prije razgovarali. Razgovor se vodio po pitanju oprosta. Rabini i vjerski učitelji, učili su u to vrijeme da je nužno opraštati ljudima ali taj oprost je bio limitiran na maksimalno tri puta na dan. Petar je bio velikodušniji te je taj limit digao na sedam puta, a Isus ih upućuje da kada je praštanje u pitanju, tu nema limita. Za učenike je to bilo ponižavajuće da moraju opraštati nekome tko ih neprestano vrijeđa. U takvim okolnostima su shvatili da im za tako nešto nedostaje vjera. Potpuno su ispravno razumjeli da je vjera dar koju bi im Isus trebao dati. Stoga i upućuje svoju molbu: Umnoži nam vjeru!«

Očito je da su učenici imali problem koji na žalost u većini slučajeva imamo i mi. Učenici su htjeli neku mjerljivu duhovnost, nešto što se da izmjeriti, s nečim usporediti. A Isus, On ih upućuje na izvor ili korijen vjere. Vjera se ne može mjeriti. Ona je takva, ili ju imaš ili nemaš. Upravo zbog toga on iznosi prispodobu: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.«

O čemu ovdje Isus govori. Zašto Isus o vjeri govori kao o zrnu gorušičnom a mogao ju je usporediti i zrnom pijeska. Oboje su po svom obujmu jednaki. Ipak je razlika. Zrno gorušično je živo, a zrno pijeska nije. Iz zrna gorušice raste cijeli grm koji donosi na kraju plod, a iz pijeska ništa neće proizaći.

Pitanje vjere nije pitanje njene veličine, već života. Biljka gorušice je gorušica i kada iz zemlje iznikne travka s dva listića koja se jedva vide, jednako kao kada naraste kao veliki grm koji donosi plod. To je nešto živo, to je nešto što raste. Lijepi primjer toga su žene trudnice, od  koje je npr. jedna u prvom mjesecu trudnoće a druga u osmom. Koja je veća trudnica. Obje su trudnice samo što je svaka u svom stadiju.

Sv. Jakov kasnije je objašnjavao da naša djela koja činimo za Boga moraju biti rezultat vjere. Mi se spašavamo vjerom u Krista, vjerom u Njegovu žrtvu na križu. Naša djela samo pokazuju da imamo vjeru. Učenici su očito, (a to je i naš problem) smatrali da što se djela tiče, tu očito postoji nekakav limit, nekakva granica do koje se može ići. Smatrali su da nije uredu nekome stalno praštati, ako te taj dotični stalno vrijeđa. Jednom prigodom Isus je objasnio da kada nas neko vrijeđa, to i nije neki problem, i da si to ne uzimamo k srcu, jer takav prvenstveno vrijeđa našeg Gospodina. On je rekao: `Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!` Matej 25, 40.

Isus, da im objasni njihov problem priča prispodobu o slugama. »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’«

Možda nam se čini nepoštenim odnos ovog gospodara i sluge. Smatramo da nije uredu tražiti od čovjeka, pa bio to i njegov sluga, da nakon iscrpljujućeg dana provedenog na oranju i žarkom suncu, dođe kući, raspregne volove, nahrani ih, napoji, i kada uđe u kuću tada ga gospodar traži da ga služi oko večere. To je istina pogled s naše pozicije.

Pogledajmo malo kakva je bila realnost. Gospodar je prihvatio ovog slugu kao člana obitelji. On je sa cijelom svojom obitelji, sa svojom suprugom i tko zna koliko djece živio u obitelji ovog gospodara. On nije morao misliti o hrani, odjeći i drugim potrebama. Za sve to brinuo je njegov gospodar. Za uzvrat on mu je bio sluga i radio je poslove koje je domaćinstvo i gospodarstvo imalo. Bez toga da nije bio sluga, ovakav bi čovjek bio teški socijalni slučaj, a njegova obitelj bi doslovno puno puta gladovala. Što god ovaj sluga uradio u kući svog gospodara, nije mu mogao otplatiti ono što je gospodar njemu dao. A dao mu je život, njemu i njegovoj obitelji. Stoga se ni sluga nije osjećao da ga zbog toga bilo tko iskorištava. Upravo tako su to razumjeli Isusovi suvremenici.

Isus ovom prispodobom želi ukazati kako su neke zemaljske relacije moguće, a s time ih je uputio na nebeske relacije. Što je Krist za nas učinio? On je umro na križu Golgote samo da bi ti ja mogli živjeti. S čime to možemo Bogu otplatiti? Naša bilo kakva služba, bilo što da radimo za našeg Gospodina nije dovoljna da bi Bogu platili naše spasenje. Sve što Krist očekuje je naša služba iz ljubavi i zahvalnosti koja je rezultat povjerenja u Njega.

Možda bi se trebali vratiti na temu vjere o kojoj Isus priča. Isus kaže: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« O kakvoj to vjeri Isus govori? Nije li to snaga autosugestije koja bi čupala stabla iz zemlje i bacala ih u more. Zbog čega bi nam trebala takva vjera. Kada bi stvarno čupali stabla i gore premještali, ne bi li se to onda moglo nazvati nekim drugim imenom, npr. čarobnjaštvom.

Sreo sam se s jednom gospođom koja je oboljela od raka. Nakon određenih terapija bilo joj je bolje, i sva sretna, ona je svjedočila: “Samo vjeruj!” govorila je ona.

“A što vi to gospođo vjerujete?” Pitao sam ju tada.

“Pa vjerujem da će me Bog izliječiti,” odgovorila je ona.

“Jeste li sigurni da to baš Bog i želi?” Upitao sam ju ponovno.

“Pa… mislim da želi.” Odgovorila je ova gospođa.

“Da, i ja vjerujem da Bog želi da budemo zdravi,” odgovorih joj i nastavih. “Međutim, što bi bilo s vašom vjerom da su stvari krenule drukčije?”

Nije mi znala odgovoriti. Upravo je važno da i mi definiramo taj naš odnos vjere. Mislim da mi imamo u životu većih problema od čupanja drveća ili preseljenja planina. Primarno pitanje nije što mi to vjerujemo, već kome vjerujemo.

Ne moraju u životu uvijek stvari ići glatko. Mnogo puta možemo steći dojam kao da smo ostavljeni i nitko za nas ne brine. Sličnu situaciju je imao starozavjetni patrijarh Job. Izgubio je svu imovinu, izgubio je desetero djece i sav zbunjen traži Boga da mu kaže zašto. Odgovor na to pitanje ne dobiva odmah, ali njegova vjera ne prestaje: On me ubit` može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam. Job 13, 15. Job ne razumije što mu se događa ali ostaje vjeran Bogu. Job zna da nas Bog nije stvorio za smrt i uništenje, već za vječnost, i sve će učiniti da nas tamo dovede. Za njega ova smrt nije kraj. On čeka onaj trenutak susreta s Bogom nakon uskrsnuća. On kaže: Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima. Job 19, 25-27.

Zasigurno ima puno pitanja na koje ne znamo odgovor. Bog nam ne odgovara na ta pitanja zato što nas želi držati u neizvjesnost, već za to što ionako mi nismo u stanju razumjeti Božje djelovanje u našem životu. Mi zlo nismo u stanju razumjeti. Mi samo vidimo da ono postoji i djeluje. Zlo nema opravdanja. Kada bi se zlo moglo opravdati, ono više ne bi bilo zlo. Zlo je uljez koji se s grijehom uvukao u naš svijet, a Bog čini sve kako bi nas spasio za vječnost. Upravo je to nešto što nismo u stanju razumjeti. Nakon svega toga ostaje pitanje, a što je onda vjera.

Pogledao bi još jedan slučaj iz Evanđelja. Nakon smrti Lazara, Isus se sreće s Martom. Pokušava joj objasniti te nebeske relacije ove prve smrti i života. Jednog trenutka Isus joj objašnjava što je ustvari ova smrt. Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? Ivan  11, 25.26. Za Martu je to očito previše. Ako je itko vjerovao u Isusa, bio je to njezin brat Lazar, a on je umro, a Isus kaže da on neće umrijeti. Kada joj Isus postavlja pitanje: Vjeruješ li ovo?ona ima samo jedan odgovor. Ona kao da je rekla: “Ne razumijem Isuse tu duhovnu relaciju. Možda mi to moj intelektualni nivo ne dozvoljava. Međutim: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet! Ivan 11,27.

Prijatelji moji. Mi možda nećemo biti u stanju razumjeti sve duhovne relacije koji nam se postavljaju. Mi možda nećemo moći razumjeti zašto nam se loše stari događaju u životu. Ali ono što možemo je naše čvrsto povjerenje u Boga, i Isusa Krista našeg Spasitelja. U životu nam se mogu dogoditi i stvari koje nam nisu ugodne. Koliko god to, gledano s naše pozicije izgledalo neprihvatljivo, iz Božje perspektive to je milost koju dobivamo. To ćemo moći razumjeti tek u vječnosti.

Kada nam se dogode zle stvari u životu, možemo to Bogu i reći. Recimo mu tada: Bože! mislim da si ovo trebao spriječiti ili riješiti. Ne razumijem zašto to nisi učinio. S druge pak strane osim Tebe nemam nikog drugog kome bi utekao. Iako sve to ne razumijem, daj mi snagu da sve to izdržim.

Mi imamo vjernog Boga koji će sve učiniti da nas privuče k sebi. Njegova ljubav je neupitna, jer ju je dokazao na Golgoti. Naša vjera u Njega je jamstvo i snaga koju imamo u životu. Ukoliko Njemu vjerujemo, On će ispred nas čupati stabla koja nam smetaju, i premještati planine koje su prepreka u hodu s Njim. Naša vjera nije ništa drugo već čvrsto oslanjanje na Boga u svim životnim situacijama. Čak ako nam po našem viđenju stvari krenu loše, mi ostajemo vjerni našem Bogu bez obzira na okolnosti u kojima se nalazim. Za nas Bog je moj Bog, Krist je moj Spasitelj i Gospodin i u situacijama kada mislimo da stvari trebaju biti drukčije. To je onda vjera, jer sam dozvolio Bogu da bude Bog. Naša vjera treba biti živa jer svoj korijen nalazi u Bogu.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić lic. theol.

PODIJELI