ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

 

Prvo čitanje: Iz 7, 10-14

Evo, djevica će začeti.

Čitanje Knjige proroka Izaije

 

U one dane: Gospodin opet progovori Ahazu i reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina.« Ali Ahaz odgovori: »Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina.« Tada reče Izaija: »Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 24, 1-4b.5-6

Pripjev: Nek uniđe Gospodin: on je Kralj slave!

 

Gospodnja je zemlja i sve na njoj,
svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji
i na rijekama učvrsti.
Tko će uzići na Goru Gospodnju,
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno:
duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodina
i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
koji traže lice Boga Jakovljeva.

 

Drugo čitanje: Rim 1, 1-7

Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

 

Pavao, sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje Božje – koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našem, po komu primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane, među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista: svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 1, 18-24

Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.

Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju

 

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.

Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

U vrijeme kada se anđeo Gabrijel ukazao Mariji i prenio joj tu najradosniju vijest da će postati majkom samom Božjem Sinu koji će se preko nje utjeloviti, očito je, da zbog nekih poslovnih obaveza sveti Josip nije bio kod kuće. Kada je Marija čula da joj je njezina tetka Elizabeta trudna već šest mjeseci, odlučila ju je posjetiti. Bilo je to udaljeno oko 120 kilometara, a u tadašnjim uvjetima putovanja to je bio uistinu dug put. Ostala je u judejskim brdima kod Elizabete cijela tri mjeseca. Nakon toga vratila se kući u Nazaret. Za to vrijeme Josip se je vratio i zasigurno je željno čekao Marijin povratak.

Međutim, taj prvi susret s Mariom ga je šokirao. Marija je bila već u trećem mjesecu trudnoće. Kada mu je Marija ispričala što se dogodilo, Josip zasigurno nije mogao doći k sebi. Tog trenutka nije mogao povjerovati u Marijinu priču. „Što se uistinu s njom dogodilo? Zašto me je tako osramotila?“ očito su ta i druga pitanja tog trenutka prolazila kroz Josipovu glavu. Kao „pravednik“ koji je uživao tu čast dužnost mu je bila da postupi po Zakonu. Mojsijev Zakon je jasan. Ali ako optužba – da se na mladoj ženi nije našlo djevičanstvo – bude istinita, neka djevojku izvedu na kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre, jer je počinila besramnost u Izraelu odajući se bludu u očevu domu. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine. Ponovljeni zakon 22, 20.21.

Da bi zaštitio svoju čast, dužnost mu je bila da izvede Mariju pred gradske starješine i javno obznani da on nije otac djetetu kojeg Marija nosi. Tada bi gradske starješine trebale od Marije tražiti da kaže tko je otac djeteta i s kime je zatrudnjela. Ukoliko to ne bi rekla, dužnost svih građana koji su tu bili nazočni bila bi da ju ubiju zasipanjem kamenja.

Po Zakonu, Josip je trebao to napraviti. Razlog više je jer je bio „pravednik. To traži Zakon i to se od Josipa očekivalo. Da je to napravio nitko mu ne bi zamjerio. Naprotiv, hvalili bi ga kao izuzetnog „pravednika“ koji brine o čistoći crkve i izraelske vjere u jedinog i pravog Boga. Na taj bi način po njihovom dubokom uvjerenju iskorijenio zlo i grijeh iz „svetog Božjeg naroda.“ Srećom Josip nije bio brzoplet. Čovječnost koja je resila njegov plemeniti karakter bila je jača od povrede njegove časti. Pokušavam si zamisliti što je sve u njegovoj glavi prolazilo dok je o tome razmišljao.

„Da možda nije imala neku svoju tajnu ljubav za koju nisam znao. Ipak, ja sam od nje puno stariji,“ možda mu je na um pala takva pomisao, a onda takvu opciju odmah odbacio.

„O ne. Pa ja dobro poznajem Mariju i njene roditelje. To su izuzetno časni i čestiti ljudi koji se boje Boga. To Marija sigurno ne bi uradila. Očito je nešto drugo u pitanju,“ prošla mu je ta misao glavom.

„A možda je ipak istina to što Marija kaže. Jeli moguće da bi baš nju Bog izabrao da se preko nje utjelovi Mesija. Oh, kada bi samo bio siguran u to!“ nastavio je s razmišljanjem.

„A možda su je silovali rimski vojnici na putu u Judeju. To se često događa. Možda je od toga dobila živčani slom pa si umišlja kako je začela Duhom svetim. O ne, to nije sigurno. Iz njenih očiju nisam mogao vidjeti nikakav strah. Bila je sigurna u to što govori.“ Možda su baš takve i tko zna koje sve misli tada prolazile kroz Josipovu glavu. Bio je zbunjen i očito je često upućivao molitve Bogu i pitao:

„Zašto je to Bože mene zadesilo? Ne vjerujem u Marijino nepoštenje, ali ne razumijem kako joj se to dogodilo. Ne želim da ona umre.“

U takvom stanju počeo je razmišljati kako taj problem riješiti.

„Pa ja sam u to vrijeme bio poslovno odsutan. Mislim da će najbolje biti da ju tajno otpustim i mene tada neće nitko s time povezivati. Na taj način zaštitit ću svoju čast, a istovremeno ću i nju zaštiti da ju ne kamenuju.“  S druge pak strane raskinuti zaruke u njihovoj kulturi je bilo jednako sramotno kao i razvod. To se trebalo učiniti javno. Bili su to problemi koji su se nametali Josipu u rješavanju tog problema. U takvom razmišljanju je zaspao s odlukom da će to učiniti već sutrašnji dan. Te noći javio mu se anđeo Gospodnji u snu. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Matej 1,20.

Nakon što se probudio, Josip je očito razmišljao o posljedicama izbora da uzme Mariju za ženu. Marija će roditi šest mjeseci nakon njihovog vjenčanja ukoliko se odmah vjenčaju. Svi će znati da je zatrudnjela prije vremena. Budući da ju je Josip oženio, većina će sumnjati kako je dijete koje će roditi ustvari dijete koje je začeto u bludu prije nego su se vjenčali. On kao „pravednik“ to  nikada ne bi učinio. Kao „pravednik“ nikada ne bi uzeo za ženu djevojku koja ga je prevarila u vrijeme zaruka. Da kaže ljudima da dijete koje Marija nosi je začeto po Duhu Svetome. Tko će mu vjerovati? Nitko! Osobno će sam snositi veliku sramotu. Ukoliko uzme Mariju izgubit će statut „pravednika“ i nazvat će ga „čovjekom zemlje“ a to znači da će biti etiketiran kao najveći grešnik. Nikada ga nitko više neće pozvati ni na jedan ručak. Neće više moći čitati Sveto Pismo u sinagogi. Nikada ga više nitko neće tražiti nikakav savjet i svi će ga zaobilaziti u velikom luku jer od sada će on biti „čovjek zemlje.“ Pravednost kod hebrejskih pravednika značila je odvajati se od grešnika i s njima ne imati ništa zajedničko. To je bio scenarij ili sudbina koja je Josipa čekala ukoliko prihvati uzeti Mariju za ženu. Josip da bi sačuvao svoj status „pravednika“ mogao je odbiti tu ponudu koju mu je osobno Bog ponudio.

S druge strane, ukoliko tu ponudu prihvati, on će biti skrbnik samom Božjem Sinu. Božji Sin se utjelovljuje i postaje čovjekom. Nije li to najveća Izraelova nada? Nije li to nešto što su kao narod čekali stoljećima. Upravo taj događaj trebao je biti ispunjenje zavjeta između Boga i Njegovog naroda. Biti dio toga, značilo je imati čast svemirskih razmjera. Što je sramota koje će morati podnijeti da bi bio aktivni učesnik najvažnijeg događaja u  svemiru. Sam Bog u djetetu koje će Marija roditi biti će predmetom njegove brige i skrbi. Još ni jedan čovjek na zemlji nije dobio takvu milost od Boga da čuva i brine o samom Bogu. Znao je on da to neće činiti sam već će mu na raspolaganju biti čete anđeoske vojske koje će s njime surađivati. Svaki će dan biti novo iskustvo s Bogom. Nije li to uzbudljivo?

Gotovo sam siguran kako se tog trenutka sam Sotona borio s Josipom da ga od toga odvrati. Budući da nije uspio ga nagovoriti da Mariju preda da se kamenuje, pokušao ga je nagovoriti da ju tajno otpusti. Kada je Bog intervenirao i potvrdio mu Marijinu priču, tada mu je očito prikazao probleme i sramotu kroz koju će morati proći. Nakon toga kada je Josip izabrao da će prihvatiti tu sramotu, zasigurno ga je iskušavao s novim iskušenjima. Očito je Josipu sada nametnuo novu misao: „Jesam li ja toga dostojan? To je velika čast, a tko sam ja da tu čast doživim?“ Međutim, ovdje je sveti Josip donio odluku na osnovi iskustva s Bogom koji je već u životu imao. Vjerovao je u Božju milost. Zasigurno je Bog u Njegovom životu djelovao mnogo puta i iskustva s Bogom su mu pomogla da donese odluku i odazove se Božjem pozivu. Dobro je znao da kada Bog nekog pozove za nešto, On ga za to i osposobi. Očito su mu se nametala mnoga pitanja, vjerojatno je vidio mnoge prepreke, ali je bio svjestan jedne velike stvari da ukoliko odgovori na Božji poziv, Bog će biti s njim. Nikakve prepreke više nisu ga mogle spriječiti da uradi ono što mu Bog kaže. Nikakva sramota nije bila jača od radosti i slave služiti Bogu i biti u Božjoj službi. Očito se sjećao slavnih događaja iz povijesti njegovog naroda koje su ga motivirale da usprkos problemima koji su mu stajali na putu prihvati Božji poziv. Sigurno je razmišljao o Mojsiju koji je umjesto egipatskog prijestolja izabrao pustinju. Nekoliko decenija kasnije, sveti Pavao je u svojoj poslanici Hebrejima upravo to i naglasio. Vjerom Mojsije, kad bi veliki, ne htjede da se naziva sinom kćeri Faraonove; I volio je stradati s narodom Božjim, negoli imati časovit užitak grijeha, Državši sramotu Kristovu za veće bogatstvo od blaga egipatskoga, jer je gledao na plaću. Hebrejima 11, 24-26.(Šarić). Vjerom u sigurnog Boga, sveti Josip je prihvatio Božju ponudu koju je doživio kao posebnu milost. Umjesto da tajno otpusti Mariju, prihvatio je izazov biti skrbnikom Božjeg Sina i Njegove majke Marije. Umjesto da Mariju tajno otpusti, uzeo ju je za ženu.

Prihvaćanjem da oženi trudnu Mariju, Josip je uzeo na sebe rizik da preživi sramotu koja je povezana s time. Prihvatio je i činjenicu da će izgubiti status „pravednika.“Za stanovnike Nazareta to je očito bio veliki šok. Počele su priče i nagađanja. „Što se to dogodilo s Josipom? Pa on ženi trudnu ženu. Zna li on što radi? Da nije to ipak slučajno njegovo dijete?“ Takva, i tko zna još kakva druga pitanja su se rađala u glavama susjeda, prijatelja i poznanika, a odgovori na ta pitanja su uglavnom bila rezultat bujne mašte pojedinaca koji su nakon ponovljene neke fraze nekoliko puta počeli vjerovati u istinitost tih priča bez provjeravanja njene autentičnosti. Glas o Josipovom „nemoralu“ daleko se čuo. Gdje god su ljudi poznavali Josipa, znali su o njegovom „padu.“ Ne samo Josip, već cijela njegova obitelj izgubili su dobar glas. Bili su etiketirani kao „Sinovi zemlje.“ S tom sramotom Josip je živio do kraja života.

Koliki je problem predrasuda ispričat ću vam događaj iz mog djetinjstva. Na kraju ulice gdje sam živio kao dijete bila je jedna mala, slamom pokrivena kućica u kojoj je živjela jedna jako siromašna obitelj. Bilo je to početkom druge polovice dvadesetog stoljeća. Tu je bio otac, majka, i kćerka koja se zvala Katarina, a svi smo ju zvali Kata. Kata je bila mlada djevojka. Nije završila nikakvu školu, ali je bila vrijedna i htjela je raditi. Preko ljeta bi redovito išla u nadnicu u zadrugu kopati kukuruze i na taj način zarađivala skromni iznos s kojim bi prehranila sebe i roditelje. Jednom prigodom u Katu se zagledao jedan mladić koji je obećao da će ju ženiti. Tražio je od nje da ima s njom odnos prije vjenčanja, jer ionako će se brzo vjenčati. Kata je inače odgajana u vrlo konzervativnoj kršćanskoj obitelji, ali očito naivnost da vjeruje u obećanja bez pokrića učinila je to i prihvatila, više iz straha da ne izgubi dečka za kojeg bi se udala. Odmah nakon toga je ostala trudna. Kada je to njen dečko čuo, ostavio ju je i pobjegao da ga slučajno ne bi našla. Jadna Kata rodila je dječaka i pored sve bijede koju je imala, dobila je novu. Kao samohrana majka se trebala brinuti sada i za svog novorođenog sina kojeg je nazvala Slavko.

Slavko je bio rođen nekih dvije godine prije mene, i budući da smo bili susjedi često smo se zajedno igrali. Istina, nisam razumio zašto Slavka ljudi u selu ne zovu imenom, već ga zovu kopile. Nisam znao što ta riječ znači. Pitao sam jednom i svoje roditelje a oni su mi objasnili da je to zato što je Slavkov tata ostavio Slavka i svoju ženu Katu. Istina nisam tada razumio zašto je to tako, jedino što sam vidio je da se prema Slavku ponašaju podcjenjivački.

Išli smo čak i zajedno u školu. Učitelj je u to doba koristio stare pedagoške mjere, šibu, štap o ostala represivna sredstva. Kada bi neki učenik nešto pogriješio ili ne bi dovoljno naučio, tada bi za kaznu dobio štapom po leđima ili po prstima, morao je klečati na kukuruzu ili stajati u kutu. Istina, nije on to baš svakome mogao raditi, već samo onima čijih se roditelja nije bojao. Slavko kao da je bio njegova boksačka vreća na kojoj je učitelj iskaljivao sav svoj bijes zbog nekih svojih frustracija koje je imao. Nije Slavko bio neki dobar učenik. Njegova mati mu nije mogla kupiti knjige i bilježnice pa da bi on mogao normalno učiti kao što uče druga djeca. Ponižavanja učitelja koji je vikao i derao se na Slavka, „Ti kopile jedno prokleto!“ bila su toliko velika da je čak i školu izbjegavao. Učitelj se mogao iživljavati na Slavku, jer Slavko nije imao oca, a na majku Katu su gledali kao na lakšu žensku. Etiketa je bila prišivena. Kata je lakša  ženska, a Slavko kopile.

Prošlo je od tada dosta godina. Slavko je odrastao u snažnog mladića ali njegova etiketa „kopile“ nije mu dala baš neku veliku perspektivu. Uglavnom većina ga je koristila kao jeftinu radnu snagu, jer on je kopile. Jednom je na jednom poslu stradao. Nitko se tada nije pretjerano žurio da mu pruži adekvatnu pomoć, jer stradalo je „kopile.“ Zbog dobivenih povreda nakon dva dana je umro. Sahranjen je o bolničkom trošku jer on je kopile i za njegov grob više nitko ne zna.

Kada razmišljam o sramoti kuju su Josip i Marija proživljavali, mislim da su proživljavali još gore. Za razliku od Kate, Josip je bio ugledan. Svojim postupkom je iznevjerio očekivanja drugih „pravednika. Njihovo ponašanje u ponižavanju Josipa ili Marije smatrali su svojom dužnošću, jer je to trebao biti način da se pokrenu na pokajanje. S druge strane, to je bilo njihovo prokletstvo koje im je po njihovom uvjerenju Bog dao. Sve to morali su proći sveti Josip i Marija, zajedno s Isusom. Što stvar čini težom i nepodnošljivijom je da su oni sve to podnosili za ljude koji su ih ponižavali. Josip, Marija i Isus su trpjeli sramotu od ljudi za koje je Isus kasnije umro da ih spasi. Kada razmišljam o toj ljubavi, smatram da bez Božjeg djelovanja ona nije moguća.

Sveta Evanđelja izvještavaju kako su Isusu prigovarali da je On dijete bluda. (Ivan 8, 41.) Očito je da su Josipa smatrali Isusovim ocem koji je začeo Isusa prije vjenčanja. Međutim, tu sramotu je smatrao čašću, jer njegov stav koji je izgradio bio je prvenstveni odnos s Bogom. Od ljudskog mišljenja više mu je značilo što Bog misli. Znao je da je po Božjoj milosti dobio čast veću nego su je imali anđeli na nebu. Bog je baš njega izabrao da bude skrbnikom njegovog Sina. Tu dužnost sveti Josip je riješio odraditi pouzdajući se u zaštitu Božjih anđela.

I nama ostaje izbor za koji se često moramo odlučiti. Hoćemo li prihvatiti Božju ponudu milosti i pod cijenu nevolje i sramote koju u takvim okolnostima treba podnijeti u društvu, pa čak i crkvi kojoj pripadamo. Sv. Josip je vidio daleko veću čast opredijeliti se za ono što mu Bog nudi i za to mu je ta sramota koju je proživljavao bila bez značenja. Želja mi je da to bude i naše iskustvo.

Neka vas dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić, lic. theol.

PODIJELI