Razmišljajući o ljudskom životu i postojanju, te posebno o pitanju smisla i svrhe čovjekovog življenja, svakako se dotičemo i pitanja stvoritelja ili nekog apsolutna i egzistencije kao takove. Danas, kad mnoge struje u društvu imaju tendenciju zanijekati smisao kao neku višu istinu i postojanje ikakvog boga, čini se uputno promišljati upravo o toj problematici kao temeljnom ključu unutarnjeg mira svakog čovjeka, koji ipak htjeli mi to priznati ili ne proizlazi iz neke ”više” sigurnosti, a ne tek iz pukog materijalnog ostvarenja.

Tako možemo krenuti od temeljne istine koja je svakom razumnom biću očita: Mi postojimo i imamo mogućnost spoznati to. To će istina mnogi također dovesti u pitanje, pod utjecajem kojekakvih teorija i neo-nihilistički nastrojenih samozvanih intelektualaca. Jer čovjek nema granica u svojim sumnjama i znatiželji. Zato u te dvije dimenzije nastaju krajnje apsurdne misli koje niječu razum, život, realnost postojanja i dr. Ovdje će se samo kratko reći da upravo kako tvrdi Descartes: svaki onaj koji sumnja ( razmišlja ), svakako postoji ! Razumno je prihvatiti da mi stvarno realno egzistiramo. Upravo tada doći ćemo i do spoznaje da ne opstojimo sami od sebe, niti smo apsolutni gospodari ( stvoritelji ) svega stvorenoga. S druge strane uočljivo je da smo mi ( čovječja vrsta ) jedini, od svega vidljivog svijeta, sposobni spozanji i kreativnosti, te napose sposobni odlučivati ( slobodno ). Znači, ukratko, na najvišoj smo razini od svega nama neposredno spoznatljivog, a istovremeno još uvijek dovoljno slabi, ograničeni, nesavršeni. Zato ja ovdje mogu zajedno sa dovoljnim brojem znanstvenika i intelektualaca ustvrditi : Gdje postoji red, mora postojati i redatelj! Neće istina svi to htjeti prihvatiti ali sigurno je da je razumnije to prihvatiti nego ideju da bi sve možda nastalo ni iz čega. Tu se možemo dakle, prije složiti s Parmenidom koji govori o bitku i nebitku i o nemogućnosti proizlaska bitka iz nebitka, nego prihvatiti da je to moguće. Nije stoga mudro odbijati postojanje ikakvog počela. Korak dalje je ustvrditi da je to počelo živo i inteligentno a ne tek mrtva točka. To je također razumnije smatrati, nego misliti da svijest, životnost, sloboda, inteligencija, odluka, kreativnost … ljubav, dobro, svrha i dr. nema svog realnog začetka u samom redatelju ovog vidljivo stvorenog reda. Zato ću ga ja odsad zvati Stvoritelj – Živi Stvoritelj. Uzrok svega stvorenoga postoji, bilo u odnosu na hijerarhiju savršenstva, ili na red kretanja. Glavna misao je da iz pitanja uzroka mi slutimo da postoji jedan ne uzrokovani uzrok. Religiozni ljudi će ga smatrati bogom, božanstvima, silama i energijama. Ateisti ga pak niječu. Čak štoviše mnogi tvrde da ne postoji smisao, konačna svrha. To govore sa tolikom sigurnošću, da bi ih se trebalo smatrati još i većim vjernicima od nas koji smo tek obični zaostali vjernici, jer jednako nisu vidjeli to što tvrde kao ni mi. Zato mi samo vjerujemo a oni tvrde da znaju. Ako bi smo zamislili situaciju da nema ništa prije ni poslije i da nakon što umremo nema nikakvog oblika postojanja, da nema ni uzroka našeg postojanja, tada bi smo rekli kako ne postoji nikakav smisao svega što postoji. Cijela stvarnost bila bi besmislena i ne znam koju bi svrhu imali svi napori u životu, sve težnje i ciljevi. Pogotovo bi ostalo pitanje slučajnosti, jer bi tada značilo da kako nema svrhe nečemu, nema ni smislenog uzroka istome. A kada bi slučajnost određivala red onda bi na vrbi rodilo grožđe ( doslovno ).

Zaključujemo, uzrok naše vidljive a ipak nesavršene stvarnosti mora biti negdje utemeljen. Slučajnošću možemo nazivati tek sve one događaje kojima ne poznajemo do kraja zakonitost. Zapravo mi svoju ograničenost opravdavamo riječima poput slučajnost, sudbina, a krajnje bezobrazno je nijekati očitu, živu, beskrajnu stvarnost zbog sebičnog neprihvaćanja više sile. Osobno smatram da samo onaj čovjek koji nije upućen u neku vjeru i koji ima duboke obiteljske korijene u ateizmu, te i sam po svom uvjerenju ne uspijeva doseći opravdanje za božju opstojnost može biti opravdano ateist. Onaj koji se tom stavu priklanja samo zbog osobnog neprihvaćanja uređenosti i stvorene zakonitosti, pa sukladno tome i ljudskom sistemu uređenja institucija, nije opravdan ponajprije sebi a uvjetno rečeno i drugima. Uočavam nadalje da svakom činu prethodi odluka a poslije odgovara i neka posljedica. Zato mi se jasnim čini to da u svakom životu leži svrha, viši cilj, koji iako neshvatljiv dokraja, ostvaruje se polako i čudesno.

 

Krešimir Čutura

 

 

 

PODIJELI