Marija Propetog Isusa Petković
Hrvatska blaženica, utemeljiteljica Družbe Kćeri Milosrđa Marija od Propetog Isusa Petković rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892. godine, u imućnoj obitelji Marije i Antuna Petkovića Kovača. Nakon navršene četrnaeste godine života 21. studenoga 1906. položila je zavjet vječne čistoće. Premda je bila krhka i često boležljiva, uz obveze u očinskom domu, Marija je u rodnom Blatu vodila tri vjerska društva te je djecu obitelji koje su radile na posjedu njezina oca poučavala vjeronauku i glavnim predmetima u školi. Kad su 1919. Službenice Milosrđa napustile kuću u Blatu, na poziv Josipa Marčelića, dubrovačkog biskupa i njezina duhovnog voditelja, preuzela je skrb za tu kuću te se, zajedno s nekoliko svojih kolegica, pobrinula i za ustanove njoj pripojene.
Na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1920. na poticaj biskupa Marčelića utemeljila je družbu Kćeri Milosrđa, Trećega samostanskog reda sv. Franje, sa svrhom da preko djela milosrđa širi spoznaju božanske ljubavi i milosrđa, a na redovničkom oblačenju dobila je ime Marija Propetog Isusa te je izabrana za vrhovnu poglavaricu družbe. Na crkvenom zemljištu u trošnoj i tijesnoj crkvenoj kući, blizu župne crkve rođena je prva izvorna hrvatska franjevačka zajednica Kćeri Milosrđa. U počecima su redovnice u Blatu vlastitim radom uzdržavale do tristo siromašne djece, a pomagale su i mnogim sirotima i udovicama. Kad su potrošile vlastita sredstva, Marija je više puta išla u prošnju po Slavoniji i Vojvodini i dobivala pomoć za sirote, a pomoć joj je poslao i sam papa Pio XI. Godine 1923. preuzela je skrb za djecu u dječjem domu Kolevka u Subotici, nakon čega je otvorila brojna prihvatilišta za djecu u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji. Godine 1936. Družba je nastavila djelovati i u Argentini, gdje su se redovnice posvetile radu s djecom u vrtićima, školama, te radu s bolesnom djecom. Sama je Marija u Latinskoj Americi boravila od 1940. do 1952., promičući nova djela odgoja i dobrotvornosti. Uz vjerski nauk organizirala je pouku o higijeni, ekonomiji, domaćinskim poslovima, šivanju i krojenju, pletenju, bolničarstvu i strojopisu. Danas u Argentini, Paragvaju, Čileu i Urugvaju djeluje oko 250 redovnica družbe Kćeri Milosrđa.
U Europu se vratila 1952. godine, i to u Rim gdje je gotovo u središtu grada pronašla i kupila kuću za Vrhovno sjedište Družbe. Ta je Družba 1956. postala papinskoga prava. Uvjerena da njezina zadaća u Družbi više nije u vođenju, nego u žrtvi i trpljenju, molitvi i prikazivanju Gospodinu, na Kapitulu 1961., nakon 40 godina, Marija je predala službu vrhovne glavarice, ali je i dalje pratila događaje u Crkvi i Družbi, posebice one izazvane Drugim vatikanskim koncilom. Posebno se zauzimala za čašćenje Boga kao Oca i njegova milosrđa. Marija je preminula na glasu svetosti 9. srpnja 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju Campo Verano, a tri godine poslije njezini su zemni ostaci preneseni u kućnu kapelicu Vrhovne uprave, gdje su počivali do studenoga 1998. godine, kada su preneseni u rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući matici.
Pri Rimskom vikarijatu je 28. veljače 1989. otvoren biskupijski postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Nakon provedenog postupka na Rimskom vikarijatu, Sveti zbor za pravne poslove svetih, odlukom od 8. svibnja 1998. godine prihvatio je pravnu snagu postupka za proglašenje blaženom. Sveti zbor za proglašenje svetih donio je Odluku o herojskim krepostima službenice Božje 5. srpnja 2002. godine, a 20. prosinca iste godine donesena je Odluka o priznatom čudu spašavanja 20 mornara u utrobi potopljene peruanske ratne podmornice Pacocha. Družba danas ima oko 450 članica koje djeluju na tri kontinenta u 12 država, a redovnice su se posebno posvetile odgoju i školskoj izobrazbi djece i mladih, katehizaciji, njezi staraca, bolesnika i nemoćnih, misijama i župnom pastoralu.
Podaci o čudu: Dana 26. kolovoza 1988. u podmornicu peruanske vojne mornarice “Pacocha”, dok se vraćala u bazu Callao nedaleko Lime, udario je japanski ribarski brod i prouzročio veliku pukotinu na podmornici, tako da su se prostori s električnim postrojenjima napunili vodom. Podmornica je ostala bez struje i bez pogona. Dio mornara, njih 23, bacili su se u more i uspjeli se spasiti, a drugih 25 ostalo je zarobljeno u truplu podmornice. Zapovjednik, koji je kasnije poginuo, uspio je zatvoriti izvana okna na zapovjedničkom mostu. Ostala je, međutim, otvorena glavna pumpa zraka, kroz koju je tijekom spuštanja podmornice ušla voda sve do prostora gdje su se nalazili motorni pogoni. Poručnik na bojnom brodu Roger Cottrina pojurio je u prednji dio lađe, i nastojao spasiti posadu, koja se nalazila ispod palube. U tome manevru mornar Panana je ostao užlijebljen nogom u gornji zatvarač stražarnice, koja služi kao izlaz. Poručnik Cottrina uspio je podići zatvarač i osloboditi mornara, ali ga je jaki pljusak vode odbacio i poskliznuo se do nepropustive pregrade, koja se nalazila između sale za ispaljivanje plotuna i odjela s baterijama. Podmornica se potapala pramcem. Tri mornara, koja su se nalazila u prostorijama motora su poginula. Unatoč velikoj količini i jakim pritiscima vode poručnik Cottrina uspio se popeti do gornjeg zatvarača i zatvoriti ga. Da stvar bude još gora, nestale su i zasovnice. On je uspio pokrenuti ručno kolo i staviti zasovnice. Na taj je način zaustavio ulaz vode i poplavu prostorija. Tako su se spasila 22 mornara i dan kasnije bila su izvučena iz podmornice. Istražno vojno, a kasnije i crkveno povjerenstvo, ustvrdilo je da je riječ o izvanrednom slučaju, jer se zatvaranje pumpe u takvim uvjetima ne može objasniti normalnim silama. 42-godišnji poručnik na bojnom brodu Roger Cottrina ispripovijedao je kako se u onim teškim trenucima obratio službenici M. Mariji Petkovic, o kojoj su mu govorile njezine redovnice u tijeku njegova boravka u bolnici, gdje je čitao i njezin životopis te je uvjeren da je ona posredovala u spašavanju njega i većeg dijela mornara na podmornici.
Izvor: Župa sv. Josipa, Službene stranice župe Vela Luka
