Objavljen je prije drugog svjetskog rata, godine 1932., Huxleyev roman „Vrli novi svijet“ donosi sliku društva globaliziranog u vidu Svjetske Države, na čijem je vrhu svjetska vlada, a izvan kojeg, odvojeni nepremostivim ogradama, ostaju rezervati „divljaka“.
Boga je zamijenila Svjetska država kao novo božanstvo koje ima svoje kultove i obrede.
Naravni su moral uklonili „moralnim odgojem koji ni u kom slučaju ne smije biti racionalan jer je bit kontrole ljudi u tome da im se osigura zadovoljavanje nagona i želja.
Ovdje čovjeka stalno drže u infantilnoj fazi, a djecu stavljaju u okolnosti primjerene odraslima.
Kako vrli novi svijet ne mora podnositi ništa neugodno, nema potrebe ni za heroizmom, ni za plemenitošću ni za poniznošću.
Kako je bilo moguće dovesti čovjeka do ovoga stanja? U samom početku reforme svijeta u tom smjeru, kršćanstvo kao „etika i filozofija nedovoljne potrošnje postaje zločin protiv društva. No to za sobom vuče nestanak i liberalizma, demokracije i slobode pojedinca, koje su i nastale na temelju kršćanskog učenja o dostojanstvu čovjeka kao slike Božje. Budući da je u vrlom novom svijetu čovjek sveden na biološku strukturu i korisnog potrošača, osim fizikalno-kemijske nema nikakve druge jednakosti.
Sve su to reformatori postigli postupno. Nakon krvavih ratova i gospodarskog sloma ljude se stavilo pred izbor: ili upravljanje svijetom uz stabilnost ili propast . Neki su pokušali stvari riješiti povratkom prirodi i jednostavnom životu pa su pobijeni, kao i ljubitelji kulture („Ne može puno trošiti onaj koji sjedi uz knjigu i čita je).
„Divljaku”, koji je odrastao u rezervatu, gdje je iskusio život s majkom koja je došla iz Svjetske Države – iz civiliziranog i sterilnog života u kojem je navikla na užitak i somu pa se i ovdje predala onom što se nudilo u zamjenu – ljubavnicima i meskalinu, gdje je proživio nepravdu i diskriminaciju kao dijete druge rase, ali su ga patnja i samoća dovele do otkrića emocionalnog i duhovnog svijeta kao naše istinske stvarnosti o kojoj je pisao Shakespeare, čije stihove je naučio napamet, odbojno je ono što mu se u vrlom novom svijetu nudi. A proradila mu je i savjest zbog majčine smrti jer je bio grub hoteći je trgnuti i dozvati u stvarnost, nakon čega joj je pozlilo. Drži da se otrovao civilizacijom, u koju je doveden na promatranje, kao predmet znanstvenog istraživanja. Izabrao bi radije nesreću nego lažnu sreću ovih zatočenika varavog užitka koji žive u blaženom neznanju o strasti i starosti, o životu i smrti, Bogu i sotoni, istini i zbilji. U jednom trenutku, gledajući mnoštvo pomoćnog osoblja u bolnici za umiranje, koje je dolazilo preuzeti svoju dnevnu dozu droge – otrova za dušu i tijelo, potaknut spoznajom o ropstvu svoje majke u kojem je umrla, pokušava probuditi uspavani duh tih robova Svjetske Države pozivajući ih na slobodu, ali bezuspješno – njima je obmana postala jedina stvarnost te bijesno navaljuju na njega jer im je pobacao drogu kroz prozor. U razgovoru s Nadzornikom, otkriva mu se do kraja jezovitost i neljudskost Svjetske Države. Njezina vrhuška poznaje istinu, ali je skriva od svih drugih u društvu, kao što skriva književa djela i Bibliju – jer otvaraju putove istine o čovjeku i njegovom duhu. Na pitanje Divljakovo: „Dakle, vi mislite da Bog ne postoji?“, Nadzornik odgovara: „Ne, ja zapravo mislim da on vrlo vjerojatno postoji…On se raznim ljudima prikazuje na razne načine. U predmodernim vremenima on se prikazivao onako kako je opisano u knjigama. Danas…““Kako se prikazuje danas?“ upita Divljak. „Evo, prikazuje se svojom odsutnošću, kao da ga uopće nema”.
Divljak odlazi u samotnički život pustinjaka, u svjetionik na otočiću blizu Londona, gdje se pokušava očistiti od otrova civilizacije i okajavati svoje grijehe te svladati nagone. Obećao je sebi da neće zaboraviti Lindu, svoju majku, u čijim je očima u trenutku smrti i nestanka iluzija pred njom, vidio užas, a da će zaboraviti Leninu, djevojku u koju se zaljubio, ali je ne može prihvatiti zbog promiskuiteta i nesposobnosti za dublje emocije, no napasti su velike da čini suprotno pa kažnjava tijelo – bičuje se…
Na kraju novinar tajno snimi i javno prikaže Divljakovo samobičevanje. Nahrupi gomila k Divljaku tražeći u transu bičevanje jer ih je bol opčinjavala svojim užasom – i oni slijede njega (on bičuje Leninu koja dolazi i obraća mu se pokretima i pogledom). „Pokrenuti užasom i bolom; pokrenuti unutarnjom navikom zajedničkog sudjelovanja u svemu, željom za jednodušnim i zajedničkim sudjelovanjem koje im je obrada tako neiskorjenjivo usadila, oni su započeli oponašati njegove bezumne pokrete, udarajući jedni druge kad god bi Divljak raspalio po svome vlastitome buntovnome mesu, ili po onom posrnulome utjelovljenju besramnosti koje se savijalo od boli u vrijesu pod njegovim nogama.
Kad netko počne pjevati „Orgije-urgije“, svi to prihvate i na kraju sve završava s orgijama. Kad se Divljak probudi ,nakon što je i sam ušao u to kolo pod djelovanjem orgijastičkog raspoloženja i some, shvati sve. Ubija se jer nije uspio sačuvati svoj zavjet, san, svoj ideal, zahvaćen i sam kandžama ludila mase.
A upravo dragoga Boga traži „Divljak“, iako nije svjestan toga, ali je čitajući Shakespeara, zavolio njegovu bit – svijest o prisutnosti zla, o ograničenosti čovjeka i patnji kao neizbježnoj pratiteljici života, o grješnosti koja traži iskupljenje, borbi umjesto prepuštanja tami, preobraženje patnje pomoću ljubavi.
Tako je u romanu.
Što je u stvarnosti?
Suvremeni se čovjek teško suočava sa zlom – ne želi ga vidjeti, bol i patnju nastoji izbjeći pod svaku cijenu jer im ne vidi smisao, a misao na grijeh i Boga ne uklapa se u njegov mentalni sklop – što je posljedica manipulacija kojoj je izložen kroz medije, kulturu, ideologije, obrazovanje.
Današnji čovjek je u velikoj opasnosti da mu svane vrli novi svijet te da uz osmijeh prihvati svoje ropstvo!
Strašno je vidjeti njegov užas tek u trenutku smrti.
Ivan Remeta Johnny
{fshare}
Nedavno objavljeno:
Brak je zajednica muškarca i žene
