Jedan nepoznat autor napisao je ovu priču:
Jedna je četverogodišnja djevojčica željela postati velikom pijanisticom. Na glasoviru je znala svirati samo jednostavnu malu pjesmicu pod nazivom Štapići. Bez obzira koliko se trudila, to je bilo najviše što je mogla i znala odsvirati. Njezini roditelji nakon izvjesnog vremena odluče svoju malenu djevojčicu odvesti na koncert sjajnog i poznatog maestra. Naravno, djevojčica je bila oduševljena. Kad je sa svojim roditeljima stigla u koncertnu dvoranu, i ugledala prekrasan veliki koncertni glasovir, iskrala se neprimjetno od svojih roditelja, došla do klavira, sjela i počela je svirati – a što drugo nego – Štapiće. Zbunjeni roditelji vidjevši je za klavirom skamenili su se od straha. Redar u dvorani upravo se spremao udaljiti djevojčicu, ali u tom trenutku pojavio se sam maestro dajući rukom znak redaru da je ostavi na miru. Ušao je dostojanstveno u dvoranu, sjeo pokraj djevojčice i ohrabrio ju.
„Samo nastavi, nemoj prekidati!“
Djevojčica je nastavila svirati Štapiće. U jednom trenutku Maestro je zajedno s djevojčicom počeo svirati dodajući akorde koji su obogaćivali kompoziciju, na opće iznenađenje roditelja ove djevojčice i svih nazočnih posjetitelja. Čuli su predivan glasovirski duet koji je svirala mala djevojčica i veliki maestro. To je bio najljepši uvod za nezaboravni koncert velikog Maestra. Središnja tema ostala je ista, ali u obradi velikog Maestra bila je to nadahnjujuća glasovirska izvedba.
Kada razmišljam o ovoj priči, u njoj, možemo pronaći nekoliko sličnosti. Naš veliki Maestro poznaje nas osobno, njemu nikada ne možemo dosaditi. On nas pažljivo sluša, zna naše sposobnosti, talente, ambicije, ali zna i naše slabe strane. Spreman je u bilo koje doba dana i noći bez obzira na naše raspoloženje brižljivo sjesti pored nas, saslušati nas, poučiti i ohrabriti nas na našem životnom putu.
On upravo u naš život koji sliči na nezgrapnu i dosadnu melodiju, želi dodati akorde koji će svemu dati posebnost simfonijske izvedbe. Ne postoji tako jednostavne i nezanimljive pjesme koju On ne bi bio u stanju svojim dodirom pretvoriti u simfoniju. Ne postoji tako težak i naporan život, koji iz vana izgleda besmislen i dosadan, a da ga On nije u stanju pretvoriti u blagoslov.
Eto, takvog Maestra mi imamo! On upravo danas hoće provesti vrijeme s nama, biti uz nas, jer nas jednostavno voli. Osobno je nadahnuo pisce Božje riječi koji su pisali: Odavna mi se javljaše Gospod. Ljubim te ljubavlju vječnom, zato ti jednako činim milost. (Jeremija 31, 3. DK) Možemo li ostati toliko nezainteresirani za tu ljubav? Odgovorimo još danas na poziv koji nam Krist upućuje: Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Otkrivenje 3,20.
Zvonko Presečan
