KRIST KRALJ
Ps 23, 1-3. 5-6
2. 1 Kor 15, 20-26. 28
UVOD
Završavamo još jednu liturgijsku godinu. Na njezinu samom kraju, slavimo svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenja. Time se želi jače istaknuti da je „Krist Kralj svega stvorenja“, cilj cijele liturgijske godine i kršćanskoga života, kao što je uskrsli Krist cilj ljudske povijesti. Njegovo se kraljevstvo u punini ostvaruje tek na koncu povijesti.
Isus je za svoga zemaljskog života sijao kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, mira i radosti u ljudskim srcima. U njemu nema mjesta mržnji, sebičnosti i zlu. Tko u takvom kraljevstvu ne bi htio živjeti? Ali da bi se ono ostvarilo, valja se za te vrjednote zauzimati. Na to smo kao kršćani i pozvani.
A jesmo li se i koliko zauzimali da u svijetu u kojemu živimo, zavladaju te vrjednote i jesmo li jedni drugima činili dobro ili zlo? Želimo li mi ustvari biti sretni u Božjem društvu ili nesretna zbog promašena života i trčanja za lažnim vrjednotama. Ako za tim nismo težili i tako činili, kajmo se i popravljajmo dok imamo vremena. Učinimo to i sada započinjući ovo sveto misno slavlje.
HOMILIJA
Kao kršćani često nailazimo na nerazumijevanje svoje okoline pa se čini kao da živimo u nekom drugom svijetu i vremenu. Rijetki nam osporavaju da je naš nauk lijep, plemenit i smislen, ali često nam prigovaraju da ne odgovara vremenu. Slično je i s današnjom svetkovinom Krista Kralja, jer izgleda jednako neaktualno. Osobito začuđuje što je novijega datuma.
Uspostavljena je u vrijeme kad su padala kraljevstva i nestajale monarhije, a svijet težio demokraciji. Dalo bi se pomisliti da je proglašena istina još jedna potvrda zaostajanja Crkve za vremenom. Uveo ju je 1925. papa Pio XI. u povodu 1600. obljetnice Nicejskoga sabora, koji je proglasio dogmu o Kristovu božanstvu i čovještvu.
Misna čitanja za današnju svetkovinu obično navode na razmišljanje o posljednjim stvarima, kraju čovjekova života i svijeta. Nije smisao toga da nam utjera strah u kosti, nego da nas navede na povremeno razmišljanje o svojoj budućnosti i budućnosti svijeta. Da preispitamo svoje djelovanje i sudjelovanje, svoje izbore i životni put.
Čovjek je ograničeno biće, koje postoji u vremenu za kojega se sve odvija u vremenu. Sve ima svoj početak, tijek i svršetak. Na taj način čovjek postoji i poima sve oko sebe. Kad nešto počinjemo već razmišljamo, kako će to i završiti. U teškim trenucima razmišljamo kako nam je sad teško, ali još malo pa će tomu doći kraj i bit će bolje. U radosnim trenucima pomislimo, kako ovo barem ne mora tako brzo proći.
Duhovni pisci često upozoravaju da čovjek može previše razmišljati o prošlosti ili budućnosti, a premalo o sadašnjem trenutku. Može nas zarobiti prošlost i ne dopuštati da živimo dalje. Ili se možemo tjeskobno brinuti za budućnost, strahujući kako će naš život dalje biti teži. Čovjek može postati opsjednut brigom oko sigurnosti, planiranjem svoje starosti ili zbrinjavanjem budućnosti djece.
Koliko god da osiguramo, još uvijek nas muči hoće li to biti dovoljno? Što ako dođe do inflacije ili krize, što ako propadne poduzeće, banka ili mirovinski fond? Ljudi su na ovim prostorima imali toliko loših iskustava da su ti strahovi i razumljivi. Ipak, oni nam mogu zatrovati život do te mjere da propustimo ono što jedino imamo, a to je sadašnji trenutak.
Postoji i suprotna napast. Moguće je potpuno zaboraviti na budućnost i živjeti samo za danas, kao da ćemo na ovom svijetu ‘vječno živjeti’. Kako se kaže: udri brigu na veselje, baš me briga kako će biti sutra, važno je da se danas zabavimo, da imamo, da uživamo, da si priuštimo sve što nam padne na pamet. To je hedonistički i potrošački mentalitet.
Koliko samo danas ljudi živi iznad svojih mogućnosti, zadužujući se i nadajući kako će se to već nekako riješiti. A onda pomagaj, nismo htjeli, nismo znali. To je lažno poimanje pouzdanja u Božju providnost. Briga o budućnosti morala bi uključivati i duhovnu dimenziju. Ljudi današnjice puno razmišljaju o materijalnoj sigurnosti, zbrinjavanju sebe i svoje djece. Toliko da im ne ostaje vremena da se pobrinu za ono duhovno.
Neraspadljivo ulaganje u budućnost jesu dobra djela. I to ne herojska ili nadljudska dobra djela nego obična, malena, svakodnevna djela. Tiha i jednostavna djela, možda naizgled i nevažna. Djela koja nam se više ne da činiti, koja još moramo učiniti a već nam je dosta. Djela za koja baš nikako ne možemo reći da nećemo, a baš nam je sad to trebalo. Djela za koja nam nitko neće reci hvala, za koja će nas još i popljuvati jer bi oni to bolje ostvarili. Djela koja nitko neće opaziti, koja ćemo učiniti a da nas nitko nije zamolio. Koja ćemo učiniti sa smiješkom, djela koja ćemo učiniti bez prigovora. Djela koja ćemo učiniti danas, a ne sutra. Ako tako ulažemo u svoju budućnost, onda možemo mirno, radosno, sigurno i bez straha dočekati Gospodnji dolazak, jer Bog će nam uvijek biti blizu i Dobri pastir.
Naziv svetkovine Krista Kralja u suzvučju s današnjim evanđeljem, može nas uplašiti i udaljiti od Krista, ukoliko ga doživimo kao strogoga kralja i nemilosrdnoga gospodara, koji će nas staviti na lijevu ili na desnu stranu. Većina nas možda osjeća da pripadamo sredini, ali nam evanđelje ne ostavlja mogućnost da tu ostanemo. Sredina nas privlači, jer smo svi pokatkada pomogli onima koji nemaju, posjetiti bolesne, utješiti žalosne. Ali smo često okrenuli pogled i glavu da ne pomognemo onome tko je potreban i ne budemo s onima koji su po ljudskim kriterijima neuspješni. U svakomu od nas postoji svijetla i tamna strana pa bismo istodobno mogli biti i nagrađeni i kažnjeni.
Uspoređujući nas sa Božjim stadom, prorok govori da smo mi Božje blago i bogatstvo njegova kraljevstva. Boga nalazimo prepoznajući njegovu sliku u svojim bližnjima. U književnoj predaji Drevnoga istoka, vrlo je česta slika kralja kao pastira. Biblijski govor u slici stada i pastira, uzeta je iz svakidašnjeg života ondašnjega vremena.
Odnos pastira i stada je u uzajamnom povjerenju. Pastir ovisi od ovaca i stada, a ovce o pastiru. Pastir se hrani mlijekom ovaca i odijeva njihovom vunom. Isto tako stado je zaštićeno i sigurno, pronalaženjem potrebne paše i vode. Bog se u biblijskom govoru uspoređuje s pastirom svome narodu. Isto se tako i Crkva uspoređuje s ovčinjakom – torom, a njezini službenici pastirima u predvođenju Božjega naroda.
Iako je današnja svetkovina novijega datuma, njen sadržaj nije novost. Molimo: „Dođi kraljevstvo tvoje“ i ispovijedamo da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. Kristovo kraljevstvo nema ništa zajedničko sa zemaljskim kraljevstvima, obilježenim autoritetom i silom nego je u službi istine i ljubavi. Ne ostvaruje se velikim herojskim djelima o kojima će povijest pisati. Nastoji rasti ostvarujući se u malim stvarima, koje život čine ljepšim i sretnijim. Isus nas poučava da je put u njegovo kraljevstvo put poniznosti i ostvaruje se danas kao djelo dobra života.
fra Mate Tadić, OFM
