S prijateljevom obitelji 2006. godine boravio sam gotovo pola dana, zapisujući podatke i sakupljajući snimke. Namjeravao sam napisati članak o njegovoj u vjeri zauzetoj obitelji, što je trebao biti poticaj i drugima. Nakon što sam sve dovršio, vratio se doma i trebao unijeti u računalo, prijatelj me telefonski zove da o njima ne pišem jer se predomislio. Neki mu je čovjek – veli dobronamjerno – govorio da će se njemu i njegovoj djeci svi smijati te ih izvrgnuti ruglu. Tako sam bio spriječen napisati istinu o primjernoj obitelji.
Pet godina poslije 2011. dogovorio sam s jednim drugim prijateljem zapisati o grupi, koje su komunisti u namještenom političkom procesu osudili kao teroriste na četiri godine zatvorske kazne. Ali upravo kada sam očekivao da će doći, zove me telefonom da on to ne bi činio. Želi s onima koji su s njim osuđeni u procesu 1985. godine da se sve to zaboravi, kako mu djeca ne bi imala problema, da su akteri tih događaja i danas moćni i utjecajni u društvu te ne želi imati s njima daljnjih problema. I to sada u demokratskom društvu u 21. stoljeću! Pa gdje mi to živimo?
I tako je radi ljudi i obzira, istina ostala prikraćena i zaobiđena. „Što je istina?“, Pilat je pitao Isusa na sudu još prije 2000 godina. To pitanje je i danas jednako aktualno te u mnogo slučajeva ostaje bez odgovora. A u nemali broj slučajeva i našom krivnjom za što snosimo odgovornost!
Fra Mate Tadić,OFM
–
