TRIBINA:

KORIZMA U SVJETLU

GODINE MILOSRĐA I ENCIKLIKE „LAUDATO SI“

 

 

Započet ćemo govor o naslovljenoj temi obrnutim redoslijedom!

 

„Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prezir spram čovjeka.“ (papa sv. Ivan Pavao II.)

 

Enciklika ‘Laudato si’ – Hvaljen budi

Enciklika (grčki enkýklios, “ići u krug”, “okružnica”) – Papino je okružno pismo upućeno biskupima, ali i svim vjernicima. Ta vrsta dokumenta ima u Katoličkoj Crkvi najveću snagu i obvezujući karakter.

 

Skrb za „zajedničku kuću“

U središtu enciklike „Hvaljen budi“ pape Franje objavljene (18. lipnja 2015.) na 192 stranice i 246 brojeva nalazi se skrb za „zajedničku kuću“ – Zemlju, prirodu, okoliš, ekologiju. Možemo reći da je Papa bio nadahnut franjevačkim duhom i karizmom u pisanju ove enciklike. To nas navodi na pitanje o smislu, opstojnosti i njezinih vrjednota u temelju društvenog života: Zbog kojega smo se cilja pojavili u ovom životu? Za što to mi radimo i oko čega toliko nastojimo? Zašto nas ova zemlja treba?: Ne postavimo li si ova temeljna pitanja – smatra Papa – ne vjerujem da će naše ekologijska nastojanja polučiti značajne rezultate.

Enciklika je plod jednogodišnjeg rada zajedno s mnogim stručnjacima u ekologiji, kao i raznim savjetnicima. Dobila je svoje ime prema zazivu sv. Franje Asiškoga: Hvaljen budi, Gospodine moj (Laudato si’, mi’ Signore) koji u Pjesmi stvorova podsjeća da je Zemlja naš zajednički dom, poput sestre s kojom dijelimo postojanje, i poput majke koja nas prima u svoje naručje. Mi sami smo zemlja (usp. Post 2,7), kako bi vrlo brzo prešla na probleme i zla što ih je ljudski rod nanio „sestri našoj majci Zemlji“ koja zbog toga sve više sliči „ogromnom spremištu nečistoće“.

Papa Franjo u njoj jasno ukazuje da je za globalno zagrijavanje odgovorno čovječanstvo, te treba biti svjestan „ljudskog razloga ekološke krize. Naglašava kako znanstvene studije upućuju na činjenicu da je za globalno zatopljenje zadnjih decenija krivo umnažanje otrovnih plinova što ih sam čovjek najviše stvara.

 

„Ekološko obraćenje“

Papa iznosi i činjenicu da čovječanstvo treba mijenjati stil života, proizvodnje i konzumacije kako bi moglo izbjeći zagrijavanje ili barem umanjiti ljudske uzroke ekološke krize. Govori o aktualnoj krizi i obraća se „svim ljudima dobre volje“, te traži pravo „ekološko obraćenje“ i jednu „novu opću solidarnost“. Naglašava i odgovornost za „opće dobro“ te veli da „privatno vlasništvo“ nije apsolutno i nedodirljivo pravo, jer „postoji socijalna funkcija bilo kojeg oblika privatnog prava“. U prirodi nam je omogućeno da prepoznamo „sjajnu knjigu u kojoj nam Bog govori“ i u kojoj svako stvorenje ima vrijednost i svrhu u sebi. “Čovjek jest osobno biće, ali nije gospodar prirode“, dok sama priroda nije obična materija isključivo za naše zalaganje, a živa bića nisu „čisti objekti“ za iskorištavanje i postizanje koristi već „sva imaju vlastitu vrijednost pred Bogom“.

Sv. Franjo Asiški je govorio o zemlji kao o „majci“ i „sestri“ te je rado pomagao siromahe. Papa Franjo tvrdi da „pravi ekološki put uvijek postaji kao i socijalni koji mora unijeti pravednost u raspravama o okolišu, kako bi se mogao čuti jauk zemlje kao i jauk siromaha“. Stoga i tvrdi: “Okriviti demografski rast a ne ekstremni konzumizam kao što neki čine, jedan je od načina da se ne uoči problem“.

 

„Ekološke krize“

Papa Franjo nabraja i sve probleme „ekološke krize“: globalno zatopljenje, klimatske promjene, zagađivanje, dizanje razine mora, osiromašenje prirodne raznolikosti, nejednaku raspodjelu hrane, nedostatak vode i prava svih na vodu. Papa ukazuje na planetarnu nejednakost, vanjski dug siromašnih zemalja koji se pretvorio u pravo iskorištavanje. Tu je i nerazumno korištenje zaliha zemlje što stvara ekološki nered, posebice između Sjevera i Juga.

Sada se ova zemlja, zlostavljana i opljačkana žali i jauci joj se pridružuju jaucima svih napuštenih u svijetu. Papa Franjo nas poziva da ih osluhnemo, pozvavši svakoga pojedinačno i sve zajedno – pojedince, obitelji, lokalne zajednice, narode, kao i međunarodnu zajednicu – na ekološko obraćenje, prema riječima sv. Ivana Pavla II., što znači promijeniti smjer, uz pretpostavku ljepote i odgovornosti u zauzetosti za naš zajednički dom.

Papa istodobno priznaje da se osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš i za brigu o prirodi; sazrijeva iskrena i bolna zabrinutost za ono što se događa na našem Planetu, podiže pogled nade koja prožima cijelu encikliku i svima šalje jasnu i nadom ispunjenu poruku:

Dotiče i slabosti međunarodne politike te veli:“ Nužno je stvoriti normativni sustav koji će uključiti nepremostiva ograničenja i osigurati zaštitu ekosustava, prije negoli novi oblici moći koji proizlaze iz tehničko-konzumističke paradigme unište ne samo politiku nego i slobodu i pravednost.“ Tako on optužuje „globalizaciju tehnokrativne paradigme“ koja se odražava u današnjem svijetu kao „ekscesivni konzumizam“ koji nastoji „zagospodariti i ekonomijom i politikom“.

Čovječanstvo je još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma. Ljudsko je biće još uvijek u stanju posredovati na pozitivan način i nije sve izgubljeno, jer su ljudska bića – sposobna poniziti se do krajnosti, sposobna i sebe nadići, vratiti se, odabrati dobro i obnoviti se. Papa Franjo već od samog početka podsjeća na to da su i druge Crkve i kršćanske zajednice – kao i druge religije – duboko zabrinute i razmišljaju nad temom ekologije. Štoviše, otvoreno ukazuje na prinos, počevši s onim dragoga ekumenskog patrijarha Bartolomeja.

Ima i nekoliko teških optužbi: “Ekonomska moć i dalje opravdava aktualni svjetski poredak u kojem glavnu riječ imaju spekulacija i tražnje financijske dobiti, koji uopće ne vode brigu o kontekstu i učincima na ljudsko dostojanstvo i na okoliš“. Podsjetivši na to kako nijedan pothvat ne može biti učinkovit, ako nije prožet formiranom i odgovornom savješću, predlaže ideje koje bi u tom smislu, pomogle rastu i sazrijevanju na odgojnoj, duhovnoj, crkvenoj, političkoj i teološkoj razini.

 

Prihvaćanje vlastitog tijela i svijeta

U ovoj enciklici Papa nije zaboravio naglasiti na „prihvaćanje vlastitog tijela kao Božjeg dara, što je nužno da bismo mogli zagrliti i prihvatiti čitavi svijet kao Očev dar i kao zajedničku kuću“. To prihvaćanje se protivi logici po kojoj nam tijelo služi kako bismo dominirali nad stvorenim. Stoga i naglašava da svoje tijelo moramo prihvaćati u njegovoj ženskosti i muškosti, kako bismo time u sebi izgradili radost susreta s drugim i različitim. To prihvaćanje nikako ne uništava spolnu različitost, radi toga što se ne bi znala međusobno sučeljavati.

Papa je iznio i istinu da „abortus“ „nikako nije sukladan s obranom prirode“, te naglašava kako „neki ekološki pokreti brane integritet okoliša i s pravom upozoravaju na znanstvena istraživanja, dok takve principe ne primjenjuju i na ljudski život.“, U enciklici Papa progovara o istraživanjima na životinjama, genetski modificiranim organizmima, ekološkom građanstvu i zaključuje kako je „plemenito prihvatiti zadaću skrbi za sve stvoreno i to pokazivati svakodnevnim malim djelima“.

Na kraju enciklike Papa poziva da „svi traže projekte na duže vremensko razdoblje, a ne samo one za moć“. Valja voditi računa o preživljavanju i o harmoniji sa stvorenim jer “konačni cilj drugih stvorenja, nikako nismo mi!“ Tekst završava dvjema molitvama; jednom ponuđenom svima koji vjeruju u Boga koji je svemogući Stvoritelj, te drugom ponuđenom onima koji ispovijedaju vjeru u Isusa Krista s pripjevom: „Hvaljen budi“, kojim enciklika započinje i završava.

Prigoda je za upitati se o osobnom odnosu prema prirodi, životinjama i svemu stvorenom. Odnosimo li se prema svemu stvorenom poput nemilosrdnih gospodara ili zaštitnički kao dio stvorenoga svijeta? Služi li nam priroda kao put do njenoga Tvorca, za osobno iskorištavanje ili kao mjesto za odlaganje smeća? Imamo li osjećaja prema prirodi i njenoj uređenosti, te u kolikoj se mjeri to odražava na našu moralnost i nutarnje stanje duha i tijela?

 

„Kako bi čudesno bilo kad bi svatko od nas na kraju dana mogao reći: ‘Danas sam učinio djelo milosrđa prema drugima!’“ (papa Franjo)

 

Izvanredna Godina milosrđa

Papa Franjo najavio je 13. ožujka 2015. u bazilici sv. Petra izvanrednu proslavu Godine milosrđa na nedjelju Božjeg milosrđa, svetkovinu koju je utemeljio papa sv. Ivan Pavao II.. Taj Jubilej milosrđa započeo je otvaranjem Svetih vrata na sv. Petru za svetkovinu Bezgrješnoga Začeća B. D. Marije 8. prosinca 2015. godine, a završit će 20. studenoga 2016. na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Na početku godine, Papa je rekao: “Ovo je vrijeme milosti. Važno je da vjernici laici to milosrđe žive i unose u različite društvene sredine. Samo naprijed!”

Za ovu prigodu papa Franjo uputio je bulu – svoje apostolsko pismo „Misericordiae vultus“ – Lice milosrđa. Preuzeto je iz Lukina Evanđelja (Lk 6, 36) koji sve poziva: „Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan.“ Logo izvanredne jubilejske godine izradio je slovenski svećenik, isusovac Marko Rupnik. Prikazuje Kristov lik koji na ramenima nosi Adama, a označava cijelo čovječanstvo što čezne za otkupljenjem. Poruka je kako se spasenje i izbavljenje od smrti, događa jedino po Božjem milosrđu.

Papa je najavio kako će u pojedine biskupije poslati misionare milosrđa s ovlastima opraštanja kazni koje su pridržane Apostolskoj Stolici. Oni će biti znakovi Očeve spremnosti prihvaćanja onih koji traže njegovo oproštenje. Svima će olakšati susret pun čovjekoljubnosti, izvor slobode, bogat odgovornošću da se prevladaju prepreke i obnovi kršćanski život. Svi smo pozvani svjedočiti milosrđe, jer je nama prvima iskazano milosrđe. Jubilej je najavljen na drugu obljetnicu izbora pape Franje, dok je u homiliji održanoj u sklopu pokorničkog bogoslužja Papa označio početak inicijative “24 sata za Gospodina”. Ta inicijativa koja se održava na poticaj Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, sastoji se u tome da u cijelom svijetu crkve budu duže otvorene da bi se pozvalo ljude da pristupe sakramentu pomirenja.

 

Jubilej u Starom Zavjetu i u kršćanskoj tradiciji

Jubilej je starozavjetna institucija, dok sama riječ dolazi od hebrejske jubal – ovnujski rog, u koji se trubilo pritom (svečano zamišljenom) činu proglašenja Jubilejske godine. Prema drevnoj židovskoj tradiciji, jubilarna godina slavila se svakih 50 godina, u njoj se vraćalo jednakost među svim Izraelcima, nudeći nove mogućnosti obiteljima koje su izgubile imovinu, pa čak i svoju osobnu slobodu. Osim toga, jubilarna godina bila je podsjetnik bogatima da će doći vrijeme kada će židovski robovi, jednom kada ponovno budu jednaki njima, biti u mogućnosti tražiti natrag svoja prava.

“Prema izraelskom Zakonu pravda se prije svega sastojala u zaštiti slabih” (Ivan Pavao II., Tertio millenio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća 13). Institucija Jubileja u Starom Zavjetu otkriva društvenu osjetljivost, zaštitu slabijih, jer su se tada trebali opraštati nenaplativi dugovi, oslobađali robovi, pa i zemlja je počivala od obrađivanja i rađanja. O tome piše Levitski zakonik, 25, 8. Jubilej konačno ističe i zahtijeva oprost.

Katolička tradicija započela je slavljenje Svete godine s papom Bonifacijem VIII. 1300. godine. Prema njegovoj zamisli Jubilej se trebao slaviti svakih stotinu godina. Od 1475. pa nadalje – kako bi se omogućilo svakom naraštaju doživjeti barem jednu Svetu godinu – određeno je da se redovni Jubilej slavi svakih 25 godina. Međutim, izvanredni jubilej se može proglasiti povodom događaja od posebne važnosti. Do danas je slavljeno 26 redovnih svetih godina, od kojih je posljednji bio Jubilej dvijetisućite. Početni obred Jubileja je otvaranje Svetih vrata, koja su otvorena samo tijekom Svete godine, dok ostalih godina ostaju zatvorena. Ovaj obred otvaranja Svetih vrata na simboličan način izražava ideju da se tijekom Jubileja, vjernicima nudi “izvanredan put” ka spasenju.
Papa Franjo o milosrđu

U prvom Angelusu nakon svog izbora, Papa je rekao: “Na sam spomen milosrđa ta riječ mijenja sve. To je nešto najbolje što možemo čuti: mijenja svijet. Malo milosrđa čini svijet manje hladnim i pravednijim. Trebamo shvatiti dobro to milosrđe Boga, toga milosrdnog oca koji ima toliko strpljenja…” (Angelus, 17. ožujka 2013.). U svojoj poruci za korizmu 2015. godine papa Franjo piše: “Velika mi je želja da sva mjesta u kojima je Crkva prisutna, posebno naše župe i naše zajednice, postanu otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti”.
Bog želi milosrđe „Čuvajmo se tvrdoga srca koje ne dopušta ulazak Božjega milosrđa“, napominje Papa kada potiče da se ne opiremo Božjem milosrđu, smatrajući važnijima svoje vlastite misli ili popis zapovjedi za obdržavanje.

Opraštanje je Božja radost Praštanje je Božja radost, milosrđe nije ni sentimentalizam ni slabost u smislu nemoći – piše Papa u poruci mladima, koji se pripremaju za nadolazeći 31. svjetski dan mladih u Krakovu ove godine. Papa potiče mlade da raspiruju plamen Kristove milosrdne ljubavi u svakodnevnom životu, mjesečno obavljajući jedno tjelesno i jedno duhovno djelo milosrđa. „Blaženi milosrdni, jer će naći milosrđe“, geslo je sljedećega Svjetskoga dana mladeži, dok Papa u poruci potiče mlade da shvate kako je Božja ljubav prema ljudima poput roditeljske ljubavi prema vlastitoj djeci: „U sebi kadra stvoriti prostor za drugoga, osjećati s bližnjim, patiti, radovati se i uvijek praštati“. Sveti Otac tvrdi da je praštanje sastavnica milosrđa, jer nije neka apstraktna ideja već stvarnost. U Isusu sve govori o milosrđu, On je milosrđe, a sažetak je evanđelja u ovomu: „Praštanje je Božja radost“ – piše Papa.

Papa pripovijeda mladima kako mu je susret s jednim svećenikom u ispovjedaonici, kad mu je bilo 17 godina, promijenio život. Stoga mlade potiče da pristupaju sakramentu pomirenja jer, „kad ponizno i skrušeno otvaramo srce, možemo izravnije iskusiti Božje milosrđe.“ Bog nas uvijek pretječe, traži nas i prvi nalazi – piše nadalje Papa, i stoga će biti lijepo „sresti njegov milostivi zagrljaj“, otkrivajući da je ispovjedaonica mjesto milosrđa, jer: „Bog nam uvijek oprašta i na nas svraća pogled beskrajne ljubavi, a bez obzira na naše grijehe, ograničenja i neuspjehe, nastavlja u nas vjerovati i s nadom gledati na naš život.“ Papa se potom osvrće na najrječitiji znak Božjega milosrđa – na križ. Križ svjedoči da je „neizmjerna“ Božja ljubav, jer „u njemu ćemo uvijek naći bezuvjetnu ljubav koja naš život prepoznaje kao dobro i uvijek nam omogućuje novi početak“.

„Krakov nas čeka otvorena srca i ruku“ – veli Papa, pozivajući mlade da upru pogled u Božje oči „pune beskrajne ljubavi te da dopuste da do njih dođe Njegov milosrdni pogled, kadar promijeniti život, ozdraviti rane duše, utažiti žeđ ljubavi, mira i prave sreće. „Dođite k njemu i ne bojte se! Dopustite da vas dotakne njegovo beskrajno milosrđe, kako biste postali apostolima milosrđa u svijetu ranjenom egoizmom, mržnjom i velikim očajem. U svakodnevnom životu i sve do granica zemlje, nosite plamen Kristove milosrdne ljubavi, a Papa će vas pratiti svojom molitvom“, stoji u zaključku poruke Svetoga Oca.

Kršćani su svjedoci Božjega milosrđa „Kršćani ne svjedoče neku ideologiju nego Isusovo milosrđe koje nas osposobljuje da se približavamo narodu“, istaknuo je Sveti Otac govoreći na susretu sa svećenicima, redovnicima i sjemeništarcima u salezijanskoj školi u Santa Cruzu. „Ako se ne zanimaš za patnju svoga bližnjega, onda u sebi nemaš Božje samilosti. Suosjećanje nije ušutkivanje onoga koji trpi, nego logika usredotočena na slobodu koja se rađa iz ljubavi i koja više od svega cijeni dobro druge osobe. Mi ne svjedočimo neku ideologiju, nismo Božji činovnici, već svjedoci spasonosne i milosrdne Isusove ljubavi. Nismo posebni, niti bolji  od drugih, ali smo zahvalni svjedoci Božjega milosrđa koje preobražava osobu“ – zaključio je Sveti Otac.

Kršćani trebaju “zaprljati ruke” i približiti se isključenima „Kršćani se trebaju približiti i pružiti ruku onima koje društvo isključuje, kao što je Isus činio s marginaliziranim ljudima svojega vremena. To Crkvu čini istinskom zajednicom“ – istaknuo je papa Franjo. Prvi koji je „zaprljao ruke“, približivši se isključenima svojega vremena bio je Isus. „Zaprljao“ je ruke, primjerice, dotičući gubavce i liječeći ih. O Isusovom izlječenju gubavca, Papa je istaknuo da je takva osoba u očima zakonoznanaca bila nečista. Isus, naprotiv, pruža ruku isključenomu i pokazuje temeljnu vrijednost bliskosti. Bez bliskosti nema zajedništva; bez bliskosti se ne može izgrađivati mir ni činiti dobro. To je Isusovo otajstvo, uzima na sebe naše nečistoće. Isus uključuje gubavca, koji je dotada bio isključen iz društva. „Postao je jedan od nas“; prema Papinim riječima, „grješnik poput nas, ali bez grijeha, no zaprljan našim grijesima. To je kršćanska bliskost“.

Cijelo je evanđelje sažeto u riječi milosrđe

„Blaženi milosrdni, jer će postići milosrđe“ (Mt 5,7). Redovnički se život smatra evanđeoskim, ukoliko u cijelosti ostvaruje blaženstva. Stoga kao redovnici imate biti milosrdni, a to znači po molitvi, meditiranju Svetoga pisma i Euharistiji živjeti u dubokom zajedništvu s Bogom kako bi cijeli život rasli u Božjem milosrđu. Veća spoznaja besplatne Božje ljubavi otvara nas prema našim bližnjima. Podrazumijeva posvemašnju skrb za svakoga subrata kako bi njegovo posvećenje bilo izvor poticajnog i posvećujućeg susreta s Isusom, čije je probodeno srce izvor utjehe, mira i spasenja za sve ljude – ustvrdio je papa Franjo.

Cijelo je Evanđelje sažeto u riječi milosrđe; možemo reći da je milosrđe Kristovo lice, koje je On pokazao dolazeći ususret svima, ozdravljajući bolesne, jedući s grješnicima, naročito kad je pribijen na križu oprostio. Gospodin vas šalje da nosite njegovu ljubav u prvom redu siromašnima, koji su povlašteni u njegovim očima.

Navijestiti Gospodinovu milosrdnu ljubav – to je naše poslanje Izlijevanje Duha Svetoga u srca učenika na Pedesetnicu označava početak novoga razdoblja svjedočanstva i bratstva. To novo doba dolazi odozgor, od Boga, poput plamena koji je sišao nad svakog apostola – rekao je papa Franjo. Kako je istaknuo Papa, namjesto straha dolazi hrabrost; zatvorenost ustupa mjesto navještaju, a svaku sumnju nadvladava vjera ispunjena ljubavlju. Otvaraju se vrata zatvorene sobe i kršćanska zajednica počinje naviještati Isusovo uskrsnuće. Crkva se ne rađa izolirana, već kao univerzalna, jedna i katolička s točno utvrđenim identitetom, ali je otvorena svima; obuhvaća čitav svijet i nikoga ne isključuje. „Široko otvara svoja vrata svima, upravo zato što je „majka“ – istaknuo je papa Franjo. I nama je darovan „jezik“ evanđelja i „plamen“ Duha Svetoga kako bismo, naviještajući uskrslog Isusa, užarili kako naša, tako i srca naroda te približili ga Njemu, koji je put istina i život.

Papa novoređenicima: Ne brzajte s misom, ne dosađujte u propovijedi, budite milosrdni u ispovijedi „Ne slaviti Misu užurbano, ne držati dosadne propovijedi, nikada ne odbiti krštenje onome tko ga traži, biti milosrdni te radije se dopadati Bogu nego samima sebi.“ – Papine su preporuke, koje je izrekao u homiliji u bazilici Sv. Petra, na Misi svećeničkog ređenja na nedjelju Dobroga Pastira i 52. Svjetski dan molitve za zvanja. Papa je istaknuo da Gospodin svejedno izabire pojedince, kako bi javno u Crkvi u njegovo ime izvršavali istinsku svećeničku službu na korist svih ljudi, nastavljajući njegovo poslanje učitelja, svećenika i pastira. Biskup „riskira“ i izabire svećeničke kandidate, „kao što je Otac riskirao sa svakim od nas“ – napomenuo je papa Franjo.

„Ovo je hrana za Božji narod: da vaše homilije ne budu dosadne, da stižu sve do srca naroda, jer proizlaze iz vašega srca – budući da ono što njima govorite jest ono što imate u srcu. Tako se prenosi Božja riječ i tako će vaša pouka biti radost i podrška Kristovim vjernicima. Neka miomiris vašega života bude svjedočanstvo, primjer koji izgrađuje. Riječi bez primjera su prazne; puke ideje koje nikada ne dotiču srce nego čak i čine zlo“, izjavljuje Papa.

„Kad slavite Misu, budite svjesni onoga što činite. Nemojte brzati! Nasljedujte ono što slavite – nije to umjetni obred“ – napomenuo je Papa. „U krštenju pak pridružujete nove vjernike Božjemu narodu. Nemojte nikada odbiti krštenje onomu tko ga traži! Sa sakramentom pokore otpuštate grijehe u ime Krista i Crkve. U ispovjedaonici ste da opraštate, a ne da osuđujete! Nasljedujte Oca koji se nikada ne umara opraštati“… „Ružno je to kad svećenik živi da bi se dopao samome sebi… Pravi se paunom!“ – primijetio je Papa. „Imajte uvijek pred očima primjer Dobroga Pastira, koji nije došao da bude služen, već da služi“ i koji nije „ostao u svojoj ugodi“, već je izlazio, tražio i spašavao one koji su se izgubili“ – potaknuo je na kraju papa Franjo.

 

Potpuni oprost u Godini milosrđa

U svojoj buli „Lice Milosrđa“ papa Franjo govori o oprostu, gdje sam oprost nije odrješenje i oprost grijeha. Oprost grijeha događa se u sakramentalnoj ispovijedi, ali ostaju rane i posljedice grijeha. Ostajemo grješni ljudi, grijehom zaraženi.

U vrijeme sv. Franje Asiškoga bijaše praksa da se za grijehe određivala i tjelesna pokora, tjelesna djela milosrđa, a za imućnije hodočašće u svetišta: Jeruzalem, Santiago, Rim. Hodočašće bijaše nešto kao nutarnje pročišćavanje, povezano uz djela milosrđa, milostinju za siromahe ili uzdržavanje svetišta. To bijaše životni proces povezan i s rizicima. Franjo je znao da svi nisu u mogućnosti krenuti na daleki put, jer je mnoštvo bijednika i siromaha koji nisu mogli ništa odvojiti od svojih usta. Njima je sami život u bijedi bio stvarna pokora i muka. Zato je u njegovoj zamisli hodočašćenje u malu crkvicu Gospe od Anđela – Porcijunkulu u Asizu, duhovni hod prema Isusovoj riječi. Pohod i molitva u crkvi bijaše i povod za usrdnu molitvu za drage preminule, nutarnja povezanost s pokojnicima. Sve bijaše veliki poziv na molitvu, unatoč zloporabama koje su se znale ušuljati. Vjernici su u tišinu ulazili i izlazili iz crkve za blagdan Gospe od Anđela u molitvi. Milost se osjećala u zraku.

Upravo bi to htio naglasiti i Papa u svojoj buli kad govori o oprostu. U sakramentu pomirenja Bog oprašta, uništava grijeh, ali u svakome od nas ostaju negativni tragovi grijeha koji se ne daju lako izbrisati. Tragovi ili ‘ostatci’ grijeha ostaju u mislima, osjećajima i ozračju u kome živimo. Sagriješili smo, ispovjedili se, čisti smo od grijeha, ali su posljedice grijeha još uvijek negdje u zraku, u svijetu. Grijeh je oprošten, ali ostaju posljedice koje su nerijetko dugotrajne, truju zrak koji udišemo, sputavaju nas u našim odlukama.

Htjeli bismo se toga riješiti kroz oprost. Stoga idemo na Svetu misu, molimo na Papinu nakanu, prolazimo kroz „sveta vrata“ svoje crkve i molimo Gospodina za oprost, smilovanje i otpust, da se posljedice grijeha ne sruče na našu glavu. Živjeti oprost Svete godine znači prepustiti se Očevu milosrđu u sigurnosti da se njegov oprost odražava i na cjelokupni život vjernika. Iskusiti oprost znači osjetiti svetost Crkve koja ima udjela u spasonosnim plodovima Kristova djela. Papa govori da nam svima treba čišćenja i obnove srca, te možemo ‘zaraditi’ za sebe i za svoje drage pokojne to nutarnje čišćenje. To i jest smisao čistilišta kao stanja pokojnika, ali ujedno i način razmjene duhovnih darova.

Oprost je gesta milosrdnoga Boga koji nas ljubi i prihvaća. Bog ljubi bezgraničnom ljubavlju koju ne možemo svojim umom dokučiti. On je uvijek spreman na oprost i pomirenje. Sv. Pavao preklinje i poručuje vjernicima: „Dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji grijeha ne okusi, Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u Kristu“ (2 Kor 5,20.21). Sve nas to poziva da budemo i u korizmenom vremenu radosni, jer imamo milosrdnoga Boga i ljubljenoga Oca koji nas poziva u svoje zajedništvo i u puno zajedništvo s onima koji su u Crkvi. U Crkvi nema privatne milosti, svetosti ili dobrote kao vlasništva. Sve dolazi od Krista i ulijeva se u Krista.

 

Okružnica biskupa Ratka Perića u Mostarsko-Duvanjskoj

i Trebinjsko-Mrkanskoj biskupiji

U prosincu 2015. biskup Ratko između ostaloga u svojoj Okružnici kaže: „Mi biskupi BK BiH, sabrani na 65. redovito zasjedanje od 3. do 5. studenoga 2015. u Sarajevu, svjedočeći međusobno zajedništvo i jedinstvo naših mjesnih Crkava s cijelom Crkvom Kristovom, pozvali smo vas na ovo hodočašće milosrđa, jer milosrđe je cilj koji treba postići a koji zahtijeva povjerenje i žrtvu. Milosrđe je put na kojem nema osude i klevete, ljubomore i zavisti; milosrđe je oruđe praštanja.

Pozivamo sve župnike da u povjerenim im župama u okviru pripreme i na sam dan župnih Titulara ili Patrona organiziraju devetnice, trodnevnice, duhovne obnove ili pučke misije, i to na takav način da ti pučki misionari budu navjestitelji radosti oproštenja. U našim biskupijama svi svećenici s ispovjednom jurisdikcijom, imaju ovlast opraštanja grijeha abortusa.

Neka župne zajednice – posebno njihovi voditelji i članovi – tijekom Godine Božjega milosrđa imaju snage i ljubavi suočiti se s cijelim nizom izazova u organiziranju duhovnih obnova, u katehezama i propovijedima, a posebno u karitativnom djelovanju. I jednako s obzirom na dublje ukorjenjenje u Božju riječ po jačoj pripravi za što plodnije slavlje svetih sakramenata inicijacije: krštenja, potvrde i Pričesti, pomirenja i bolesničkoga pomazanja, sakramenta ženidbe i svetoga reda kao i  pojačanjem karitativna djelovanja – i to ne samo u ublaživanju potreba i patnja mnogih oko nas, nego i u zauzimanju oko otklanjanja uzroka nepravdi, patnji, siromaštva i bolesti.

Neka naša župna i hodočasnička središta ožive milosrdnim činima duhovne obnove i konkretne evanđeoske ljubavi. Neka se uzdižu naše molitve za obitelji, posebno one pogođene životnim poteškoćama i stanjima, za nova duhovna zvanja, za mir i slogu u obitelji, u Crkvi i u društvenoj zajednici. Neka se nitko ne osjeti ostavljenim ili na periferiji, jer Kristovo milosno Lice želi se po nama očitovati svakomu. Jubilej milosrđa jest izvanredna prigoda i poziv da svi mi u Crkvi u praksi provodimo tjelesna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, stranca primiti, bolesna dvoriti, utamničena pohoditi i mrtva pokopati, kao i duhovna djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti.“

Vjernike se upućuje kako je: „Svaka korizma povlašteno vrijeme Božjega milosrđa. Korizmu u ovoj Jubilarnoj godini trebamo proživljavati i slaviti intenzivnije u molitvi i postu, u pokori i ljubavi.

U Godini vjere organizirali smo veliko biskupijsko hodočašće na grobove Apostolskih prvaka u Rim. Trenutačne političke i sigurnosne prilike ne savjetuju hodočašće u Svetu Zemlju. Svakoj župnoj zajednici i dekanatu ostavlja se na slobodnu procjenu i sukladno mogućnosti da organiziraju hodočašća u spomenuta mjesta ili druga svetišta.“

 

Korizma ili četrdesetnica (latinski quadragesima) dio je liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa. Pokora traje 40 dana, ali zbog raznih prilagodbi danas korizma tehnički traje nepuna 44 dana. Započinje Pepelnicom, a završava pred Misu Večere Gospodnje na Veliki Četvrtak kojom počinje Vazmeno Trodnevlje.

 

Poruka pape Franje za korizmu 2016. godine

Korizmena poruka započinje riječima iz Matejeva Evanđelja: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtva” (Mt 9, 13) s naslovom: „Djela milosrđa u jubilejskom hodu“. Pisana je na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada 2015. godine, a podijeljena u tri točke:

1. Marija – slika Crkve koja evangelizira zato što je evangelizirana Kaže se kako je: Navještaj Božje riječi: „svaki kršćanin pozvan osobno iskusiti… da budu za sve konkretni znak Božje blizine i opraštanja.“ Marija je u Magnificatu, proročki opjevala Božje milosrđe kojom ju je Bog unaprijed izabrao. Postaje tako savršena slika Crkve koja evangelizira zato jer je Duh Sveti, koji je njezino djevičansko krilo učinio plodnim. U proročkoj tradiciji, milosrđe je usko povezano s majčinskom utrobom kao i s velikodušnom, vjernom i suosjećajnom dobrotom, koja se očituje u bračnim i rodbinskim odnosima.

2. Božji savez s ljudima: povijest milosrđa Otajstvo Božjeg milosrđa otkriva se tijekom povijesti saveza između Boga i njegova naroda Izraela, osobito u najdramatičnijim trenucima kad narod svojom nevjerom prekida vezu saveza i savez treba čvršće utvrditi u pravdi i istini. Drama ljubavi postiže svoj vrhunac u utjelovljenom Sinu. U njemu Bog izlijeva svoje beskrajno milosrđe u tolikoj mjeri da ono postaje “utjelovljeno milosrđe”.

Milosrđe “izražava način na koji Bog postupa s grješnikom, nudeći mu novu priliku da prizna svoj grijeh, za njega se pokaje, obrati i vjeruje”. U Isusu raspetom Bog ide tako daleko da želi doći do grješnika bez obzira koliko se ovaj od njega udaljio, upravo tamo gdje se izgubio i udaljio od njega. I to čini u nadi da će moći tako konačno raznježiti otvrdnulo srce svoje Zaručnice.

3. Djela milosrđa Božje milosrđe preobražava čovjekovo srce, daje mu iskusiti vjernu ljubav i tako ga osposobljava da i on sam bude milosrdan. Duhovna i tjelesna djela milosrđa nas podsjećaju da se naša vjera izražava u konkretnim i svakodnevnima djelima, kojima je cilj pomoći našem bližnjemu u tijelu i u duhu: hraniti ga, odjenuti, utješiti, odgojiti. Papa je izrazio želju “da kršćanski narod, tijekom Jubileja, razmišlja o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. U siromahu, Kristovo tijelo “ponovno postaje vidljivo u tijelu mučenih, ranjenih, bičevanih, pothranjenih, prognanih… kako bismo ga prepoznali, dotakli i za nj se brižno skrbili”.

On ide tako daleko da ne želi ni vidjeti siromašnog Lazara… koji je slika Krista koji u siromašnima prosi naše obraćenje. A ta zaslijepljenost ide ruku pod ruku s oholim delirijem svemoći, u kojem zlokobno odzvanja onaj “bit ćete kao bogovi” (Post 3, 5) koji je korijen svakoga grijeha. Taj delirij može poprimiti društvene i političke oblike, kao što su pokazali totalitarizmi 20. stoljeća i kao što pokazuju ideologije jednoumlja i tehnoznanosti, koji teže tome da učine Boga nevažnim a čovjeka svedu na mnoštvo koje treba instrumentalizirati. Mogu to danas pokazati strukture grijeha vezane uz model lažnog razvoja utemeljenog na idolatriji novca, koja dobrostojeće pojedince i najbogatija društva čini ravnodušnima prema sudbini siromašnih, te im zatvaraju svoja vrata i ne žele ih čak ni vidjeti.

Na koncu papa Franjo svima nam posvješćuje kako je: „Korizma u ovoj jubilejskoj godini za sve pogodno vrijeme da mogu konačno izaći iz svoje egzistencijalne otuđenosti, zahvaljujući slušanju Božje riječi i djelima milosrđa. Ako tjelesnim djelima milosrđa dotičemo Kristovo tijelo u braći i sestrama potrebitim hrane, odjeće, stana, pohoda, duhovna djela – savjetovati, poučavati, opraštati, opominjati, moliti – izravnije se dotiču naše grješnosti. Zato se tjelesna i duhovna djela nikada ne smije razdvajati… Jedino je u toj ljubavi odgovor na onu žeđ za neprolaznom srećom i ljubavlju, koju se čovjeka zavarava da može utažiti idolima znanja, moći i posjedovanja.“

Papa nas na koncu ovogodišnje korizmene poruke upozorava: „Nemojmo izgubiti ovo vrijeme korizme, pogodno za obraćenje!“

 

Na koncu završimo duhovnim razmišljanjem.

Korizma vrijeme odabiranja

U korizmi se ničeg ne odričem

ODLUČIH: Moje vrijeme korizme neće biti vrijeme odricanja, nego vrijeme odabiranja.

ZATO ODABIREM:

  • Put strpljivosti prema onima, koje baš i ne volim.
  • Put slušanja prema onima za koje mišljah, da mi i nemaju što pametno reći.
  • Put blagosti prema onima koji se grubo odnose, prema meni i drugima.
  • Put blizine prema onima koje i ne susrećem često, a znam da su usamljeni.
  • Put razumijevanja prema onima, čije postupke ne shvaćam.
  • Put svjetla prema onima, koji ne vide druge i Boga u njima.
  • Put puta prema onima koji ne žele ili ne znaju, kako krenuti stazama vjere.
  • Put istine prema onima, koji žive u krivim predrasudama.
  • Put života prema onima koji ne vide, veličinu Božjeg dara darovanog im u njihovom postojanju.
  • Put ljubavi prema svima, koje mi je Bog darovao.

Zaista, bilo bi lakše odreći ih se, ali ove korizme ja odabirem put prema svojoj braći i sestrama!

Hvala svima na strpljivosti i pozornosti!

Župa „Sv. Stjepana Prvomučenika“, Gorica, 4. ožujka 2016.

 

fra Mate Tadić, OFM

 

 

 

PODIJELI