Koliko se toga promijenilo
Antun Ilija Carić, Narodni običaji na ostrvu Hvaru u Dalmaciji, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sv. 2., 1904., str. 303-306.
Haromine.
Kad je čovjek na umoru, rijetko biva da ga dvori uža rodbina, kao n. pr. otac, majka, braća ili sestre. Kad ovi opaze da su za bolesnika nastupili zadnji časovi, povuku se u drugu koju sobu ili odaju – i tu naricanju nema kraja. Znadu oni da umirajući bolesnik nije sam: kod njega imade sva sila znanaca i susjeda i koja od onih žena, koje se takovim poslom redovito bave. Ne čine to one za plaću; to im je milo, a smatraju se po neki način neophodno potrebitima u takovim prigodama. Ovakove žene broje zadnje sate i časove bolesnika; po stanovitim znakovima znadu one to računati. Svi ovi dvoritelji bolesnika složni su u tomu, da ne smiju dozvoliti rodbini do njega, jer bi svojom prisutnošću i naricanjem konfundili njegove zadnje momente, a duša mora da se odijeli od tijela tiho i mirno.
Kad je čovjek izdahnuo, svi dobrovoljni dvoritelji otigju u drugu sobu k rodbini – šuteći i pokunjene glave. Jedan od njih brzo se odvaži i reče tihim glasom: fala bogu! I time im je naviještena smrt dotičnoga. Istom sada rodbina može do mrtvaca, ali za kratko vrijeme, jer ga treba oblačiti dok je još topao. Ovomu činu rodbina ne smije prisustvovati. Odvedu ih gdje su i bili, pa im koja žena kuha kafu ili druge kojekakove širupe, da ne ćapinju u štumak.
Sa danom pogreba započimlju haromine, koje traju osam dana, a rečeni dobrovoljni dvoritelji za trajanja haromina igraju glavnu ulogu i njihova svaka riječ uvijek se prva sluša.
Pogreb se obavlja redovito jutrom i tom prigodom svećenik služi svetu misu za dušu pokojnika. Sjaj pogreba, ili kako vele na ostrvu Hvaru “sprovoda”, sudi se po kolikoći i kakvoći voštanih svijeća, koje se dijele svima bez razlike, koji se nalaze u povorci. Sahranjivanje mrtvaca slijedi odmah poslije službe božje i to sasvim jednostavno, tek što svaki od prisutnih baci vrh njega šaku zemlje uz tihi šapat: “Pokoj mu vičnji” ili; “Bog mu dô pokoj duši”, a gdjekoji ovomu zadnjemu pridodavaju: “njemu (njoj) i svima môrtvima, a živima zdrovje”. Jedino djeca ne smiju tu prisustvovati, da im ne bi “naudilo”.
Obično u dan sprovoda obitelj pokojnika pogosti objedom užu rodbinu i znance, kao i one. koji su ga dvorili. Ako je obitelj nešto bolja u selu, tada i pop dogje na objed i time je ona ponosna; – tada kažu da je to bio sprovod prve “klaše”. Pirinč, ili kako na ostrvu kažu “rizi” – jest tradicijonalan; za njim pak slijede druga razna jela. Ako je posni dan, tada je uz “rizi” i “bakalar” tradicijonalan. Poslije objeda zaredaju razni razgovori; oni se većim dijelom bave o pokojniku i svaki od prisutnih nagje da ga pohvali kojom vrlinom, koja ga je za života resila ili kakovim dobrim djelom, koje je on počinio, osobito se ističe, ako je redovito pohagjao sv. misu, pristupao sakramentima pokore i pričesti i ako je bio milosrdan spram siromaka. Poslije objeda pozvanici se razigju, a ostanu samo oni koji su uže vezani sa obitelju.
U večer pak, okolo “zdrave Marije”, opet se sakupljaju. Tada je svakomu slobodan pristup. Tu svi skupa izmole sv. ružarije za dušu pokojnika. Oni koji ostanu poslije molitve, budu počašćeni vinom ili rakijom, te i opeta zaredaju razgovori kao i poslije objeda. Tek je sada još i nešto drugo dozvoljeno, biva naime šala. Onaj koji veću šalu zbija ili nešto šaljiva pripovijeda, taj je tim više dobrodošao. Svrha je toj šali, da se razveseli obitelj pokojnika, koja za njim tuguje. Karakteristično je pak ovo: svaki put, kad se domaći dadu na plač i jaukanje, jer je za čas ponestalo šale ili se je reklo nešto ganutljiva o pokojniku – zaprijetiće prisutnici, da će odmah otići i da ne će više doći, ako se ne umire. Naravno da je takova prijetnja samo formalna. Pohoditelji se znadu podijeliti u više grupa; jedni stoje bliže obitelji, drugi megjusobno o koječemu razgovaraju, treći zbijaju šalu i t. d. Ima i takovih, koji se odijeljeno razgovaraju, a takovi znadu koješta bajati o pokojniku: da će biti vukodlak, tenac ili štošta još; nekoji pripovijedaju da su ga već vidjeli hodati i t. d., a nekoji opet bajaju, ako su voštanice kod molitve slabo plamtile, da će iz dotične obitelji skoro još neko umrijeti.
Takovi večernji sastanci (a pri svakomu se mole sv. ružarije), potrajaće počevši od sprovodnog dana kroz osam dana te se zovu: haromine, hormine, karomine ili kormine.
Izvor: Portal Kroz Samariju net | Don Ivica Huljev, 2.11.2015.
